Show Posts

This section allows you to view all posts made by this member. Note that you can only see posts made in areas you currently have access to.


Messages - ivanak1313

Pages: [1] 2 3 4
1
Znanstvenice dobivaju manju financijsku podršku od njihovih muških kolega

Prema novoj studiji objavljenoj u Journal of the American Medical Association, znanstvenici dobivaju duplo više financijske potpore kako bi započeli svoju karijeru u prirodnim znanostima i medicini od njihovih kolegica, što tako rano u karijeri može značajno ograničiti profesionalne prilike za žene znanstvenice i kasnije u radnom vijeku.

Istraživanje je provedeno od strane Health Resources in Action (HriA), a analizirano je 219 biomedicinskih istraživača i istraživačica koji/e su se prijavili/e za grantove za istraživanja rano u karijeri u 55 bolnica, sveučilišta i istraživačkih centara u Novoj Engleskoj između 2012. i 2014. godine. Rezultati su pokazali da su muški znanstvenici prosječno dobili 889 tisuća dolara kako bi započeli karijeru kao istraživači, dok su njihove kolegice dobile svega 350 tisuća dolara. Rascjep između prijavljenih s doktorskom titulom je čak i veći – muškarci su dobili 936 tisuća dolara dok su žene dobile svega 348 tisuća dolara.

Kao što je primijetila Nancy Hopkins, profesorica emeritus biologije na MIT-u, takve razlike u početnom financiranju mogu znatno ograničiti mogućnosti znanstvenica da grade laboratorije, rade analize, objavljuju studije i osiguraju novac za buduća istraživanja. "To su stvari koje vam ili olakšaju ili otežaju karijeru", rekla je Hopkins. "Žene će morati raditi više kako bi nadoknadile tu početnu nejednakost".

Unatoč značajnim doprinosima u STEM područjima, reprezentacija žena na najvišim razinama biomedicinskih istraživanja i dalje zaostaje. Danas, žene čine svega 30 posto financiranih istraživačica u Americi. Potpredsjednik HriA-e i autor studije, dr. Robert Sege, navodi da su potrebne dodatne analize kako bi se utvrdilo jesu li ovakve rodne razlike prisutne kod svih znanstvenika/ica u početnom stadiju karijere.

"Bili smo neugodno iznenađeni kada smo uočili stalni rascjep u količini potpore koju muškarci i žene s istim stupnjem obrazovanja dobivaju, čak i unutar istih institucija", rekao je Sege. "Ovi početni rezultati ukazuju na potrebu za sistematičnom studijom o rodnim razlikama u institucionalnoj potpori i vezi između putanja karijere".

http://libela.org/vijesti/6664-znanstvenice-dobivaju-manju-financijsku-podrsku-od-njihovih-muskih-kolega/

2
Članci / Nema u Europu bez žena
« on: October 14, 2015, 01:51:41 pm »
Nema u Europu bez žena

Europska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu prema europskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera/ica u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Europskoj uniji. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprjeđenja primjene međunarodnih standarda u ovim područjima.

Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Europska komisija nastavlja marginalizirati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, ograničavajući ih na poopćene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj nadalje konstatira postojanje mehanizama za ostvarivanje rodne ravnopravnosti i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u području nasilja u obitelji. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i utjecao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilizirane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u obitelji i izvan nje.

Taj navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniteljima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.

To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije dio je mnogobrojnih problema.

Početkom studenog, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dva desetljeća podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Europske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Europska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regiji realizaciju formalno zajamčenih prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu europskih integracija.

Političari/ke trebaju znati da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ignoriranje, i da će i one nastaviti "razgovarati s Bruxellesom" i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom. Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu neće unutra bez žena, poručile su.

http://libela.org/preko-plota/5722-nema-u-europu-bez-zena/

3
FORUM / Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?
« on: October 08, 2015, 02:51:51 pm »
Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?

Mama mi je jednom rekla da najviše žali što je odgojila svoje kćeri da budu tako pristojne. Zaključila je to nakon što je jedna od mojih mlađih sestri došla kući u suzama. "Prijateljski" nastrojen čovjek na željezničkoj postaji komentirao je njezine noge i pitao je ima li dečka. "Stvarno sam ga htjela ignorirati, ali nisam htjela biti nepristojna! Nisam znala što da radim!" rekla je plačući. Tada je imala je 14 godina.

Očito postoji nešto u tom mirnom vagonu i bifeu na željezničkoj stanici što potiče razno razne neumjesne komentare putnika. Britanska transportna policija upravo je objavila da je broj seksualnih kaznenih djela na vlakovima i postajama porastao za 25% u odnosu na proteklu godinu i dosegnuo rekordne razine. Svaka žena koja je ikada putujući utonula u sjedalo i otvorila knjigu, samo da bi je netko potapšao po ramenu i upitao: "I onda, što to čitaš?" bit će iznenađena da brojevi nisu još i veći.

Sve smo doživjele da nas uporni momci neumoljivo gnjave, uvjereni da imaju pravo na naše društvo ili i više od toga. Pod pritiskom smo da budemo pristojne i ispunimo njihova očekivanja. Zanemareni muškarci su bijesni muškarci, a strašno je sjediti u tišini dok muškarac viče u prepunom vagonu: "Ona misli da je predobra da razgovara sa mnom".

Kada je riječ o suprotstavljanju onome tko te uznemiruje, nije dobro ni ako se suprotstaviš ni ako se ne suprotstaviš - a ponekad dođe do točke kada je baviti se privilegiranim idiotom toliko iscrpljujuće da se osjećaš sigurnije ostati kod kuće.

Kada sam bila studentica živjela sam na sigurnoj središnjoj cesti u Yorku točno između centra grada i sveučilišnog kampusa. Neko vrijeme sam sretno hodala cestom sama, sa slušalicama u ušima i punom torbom nepročitanih prijevoda Beowulfa. Onda me jednog dana, u ranim poslijepodnevnim satima, veliki muškarac zgrabio za lakat i iščupao slušalicu iz uha. "Kako se zoveš?" upitao je. Bila sam toliko zapanjena da mi je trebalo punih pet sekundi da shvatim da mu je ruka bila u hlačama. Zamuckivala sam, a on je ponovio pitanje. Dvojica muškaraca koji su radili u voćarni preko puta ulice su se smijali. "Oh, ne brini! To je Bill! On je bezopasan", zahihotao se jedan, dok me je Bill pustio u potrazi za svježim ženskim laktovima.

Unutar minute, prošla sam sve osjećaje od zbunjenosti do uplašenosti i na kraju neugode i stida. Bill nije bio u potpunosti mentalno zdrav, a ja sam mislila da mi se voćari rugaju što sam netolerantna i zatvorenog uma. "Kako se zoveš?" je bezopasno pitanje, bez obzira gdje se nalaze ruke osobe koja pita. Osjećala sam se loše zato što nisam odgovorila.

Tako sam počela planirati drugačiji put do faksa, kretala 20 minuta ranije kako bih dodala dovoljno petlji svom putu kojima bih izbjegla trio koji mi je izazvao traumu. Razmišljala sam o incidentu ponovno na putu na jogu danas. "Stalno te viđam ovdje – kako se zoveš" upitao me čovjek ispred studija. Nisam mu htjela reći, ali nisam htjela ispasti neprijateljski nastrojena ili napeta. Bila sam oduševljena kad je krivo čuo, a nisam ga htjela ispraviti.

Znam da nisam poseban slučaj. Pretpostavljam da doživljavam jednaku količinu uličnog uznemiravanja kao sve mlade djevojke koje žive u centru grada. Neke žene kažu da mogu uznemiravanje ignorirati u potpunosti; druge kažu da ne vide toliko problematičnosti. Ali uznemiravanje u meni pobuđuje osjećaje straha, tjeskobe. Također redovito čitam o uznemiravanju drugih žena, o čemu se naširoko izvještava na društvenim medijima, posebno u  odličnom @EverydaySexism feedu Laure Bates.

Svaki incident i maltretiranje kojem svjedočim, ili iz prve ili druge ruke, čini moj svijet malo više strašnim. Više ne idem van plesati, iako to obožavam - jer iz iskustva znam da bi se nešto loše moglo dogoditi ako moram ići kući nakon ponoći, a ulice su pune potencijalno zastrašujućih muškaraca kojima se ne bi se moglo svidjeti ako se ne zaustavim i porazgovaram s njima.

Tako sam si nametnula svoj policijski sat i pokušavam biti u krevetu do 11 navečer. Tijekom razgovora o vježbanju prijateljica je spomenula da je ona prestala trčati zbog broja muškaraca koji će joj dovikivati "komplimente" i blokirali put kako bi je nagovorili da uspori i razgovara s njima. Očajnički joj nedostaje trčanje vani na svježem zraku, ali tjeskoba koju uznemiravanje uzrokuje prevelika je da bi riskirala.

Ne mogu vjerovati da ovako živimo u 2015. Žene bi trebale uživati više slobode nego ikada prije, ali mnoge su od nas uplašene i ponestaje nam opcija. Možemo se pokoriti našem osjećaju obveze i biti pristojne prema onima koji nas uznemiravaju i koji bi mogli poludjeti ako ih ignoriramo, ili se možemo zatvoriti. Frustrirane i iscrpljene zasigurno jesmo.

Trebamo podršku policije i ostalih tijela za provedbu zakona, kako bismo širili poruku da flert nije flert ako se žena osjeća prestrašeno. Kako bi stvorili prostore gdje se sve žene osjećaju dovoljno sigurno da pogledaju u oči uznemirivaču i kažu: "Ostavi me na miru. Ne želim razgovarati s tobom." Umorna sam od toga da moram biti ljubazna prema odvratnim likovima kako bih bila sigurna. A ostati u kući jednostavno ne želim.

http://libela.org/sa-stavom/6650-moram-li-biti-ljubazna-kako-bih-se-zastitila/

4
Ubojstva žena zato što su žene - organizirana, poticana, dopuštena i nekažnjena

Povijest nasilja nad ženama, uključujući i ubojstva žena, stara je koliko i sama civilizacija. O ubojstvima žena u današnje vrijeme nemoguće je razmišljati, a da se ne osvrnemo na historiografski iscrpno zabilježen najveći genocid nad ženama – progon i pokolj vještica. Danas znamo da su vješticama bile proglašavane iscjeliteljice, žene koje su se na bilo koji način opirale muškim autoritetima, neželjene supruge i ljubavnice, nepoželjne kćeri i starice ili naprosto one koje su se usudjele živjeti same. Žene su ubijane zato što su njihova znanja predstavljala moć koja je prijetila muškarcima i ugrožavala Crkvu. Ubijane su javno. Njihova pogubljenja imala su formu spektakla za javnost kao ispunjenja muških fantazija i upozorenja drugim ženama. Danas znamo i da se taj genocid nije događao samo u "mračnom krvavom Srednjem vijeku", već da je diljem današnjeg tzv. razvijenog  zapadnog svijeta trajao mnogo duže. Stoljećima je, dakle, cijena ženskog otpora bila smrt. Povijesni izvori potkrepljuju organizirani progon vještica u Europi i Novom svijetu od 14. do kasnog 17. stoljeća, a vrhunac je imao u doba koje nazivamo humanizmom, renesansom i prosvjetiteljstvom.

Poznata talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici, u svojoj knjizi  Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation (New York, 2004.). (a dostupna nam je besplatno online i u srpskom prijevodu Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija) kaže: "Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom".
U tri stoljeća, Crkva je u suradnji s državama muškaraca (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi, ubila devet milijuna žena. Ubojstvima su prethodila također organizirana, nevjerojatno okrutna mučenja koja su uključivala i seksualni sadizam. Brojne feministkinje drugog vala bavile su se "lovom na vještice" kao temom redefiniranja povijesti (herstory) i smještanja opresije nad ženama u politički kontekst mizoginije (koju je Adrienn Rich definirala kao "institucionalnu mržnju i neprijateljstvo prema ženama").
***

Izvještaj Mreže "Žene protiv nasilja" u Srbiji 2014. godine – o kojemu smo pisale u drugom dijelu ove serije članaka - "razmatra samo ubojstva žena koja su se dogodila u obiteljskom/partnerskom kontekstu gdje je muški počinitelj u bliskom odnosu s punoljetnom ženom koju je ubio". Autorice izvještaja kažu da je njihovo istraživanje pokazalo da situacija s ubojstvima žena u Srbiji u velikoj mjeri prati trendove u drugim zemljama i to imajući u vidu da veliki udio u ukupnom broju femicida čine oni počinjeni od strane partnera/supruga ili druge muške bliske osobe.

Drugi oblici femicida koji su rasprostranjeni diljem svijeta, a neki od njih i na našem području su: infanticid djevojčica i feticid ženskih beba ; mučenje i mizogino iživljavajuće ubojstvo žena; ubojstva djevojčica i žena "iz časti" ; ciljano ubojstvo žena i djevojčica u konstekstu ratnih konflikta ; ubojstva zbog miraza ; ubojstva žena i djevojčica zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ; rasno uvjetovana ubojstva žena i djevojčica ; ubojstva proglašenih "vještica" ; ubojstva seksualnih radnica i drugi femicidi povezani sa kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja.*

Feministkinje u Srbiji ubojstva žena zato što su žene nazivaju femicidom. To proizlazi iz feminističke tradicije u Srbiji (a s obzirom na donedavnu zajedničku prošlost i iskustvo odnosi se i na feminističku tradiciju u Hrvatskoj), koja dosljedno izbjegava imenovanje nasilja nad ženama/protiv žena eufemizmima, inzistirajući na preciznosti terminologije koja jasno daje sliku o čemu se tu radi. Tako se kritiziraju termini 'obiteljsko nasilje'  i 'rodno uvjetovano nasilje' nad ženama, koji "zamućuju" stvarnost. U skladu s tim, koriste i termin 'femicid', a ne rodno zasnovano/uvjetovano/motivirano ubojstvo. U intervjuu za Zarez 2007. godine, jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji Lepa Mladenović kaže: "U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički".

Termin 'femicid' je počeo ulaziti u širu upotrebu sredinom 1970-ih, nakon što ga je Diana Russell upotrijebila 1976. na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena. 1990. Diana Russell i Jane Caputi objavile su članak "Femicide: Speaking the unspeakable" ("Femicid: Govoreći neizrecivo") u kojemu je femicid prvi put definiran kao "ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma". Početkom 1980-ih Russell je provela istraživanje za svoju knjigu "Rape in marriage" ("Silovanje u braku" - 1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 žena starijih od 18 godina koje su živjele u San Franciscu. 22 posto silovanih supruga je reklo da su im muževi prijetili smrću, mada im to pitanje nije bilo izravno upućeno. Russell je analizom svojih nalaza došla do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20 000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.

Istražujući za knjigu Femicide in Global Perspective (2001.), Russel i koautorica Roberta Harmes otkrile su da je riječ 'femicid' u Britaniji prvi put bila upotrebljena još 1801. u publikaciji  Satirical Review of London at the Commencement of the Nineteenth Century kao termin koji označava ubijanje žena, a 3. izdanje  The Oxford English Dictionary (1989.) sadrži istu definiciju femicida koja se pojavila 1848. u Whartonovom Law Dictionary (Pravnom rječniku), gdje navodi da se radi o kaznenom djelu. U spomenutoj knjizi iz 2001., autorice su promijenile definiciju femicida koristeći riječ 'females' umjesto 'women', a 'males' umjesto 'men' ("the killing of females by males because they are female"), kako bi definicija pokrila sve manifestacije ubojstava osoba ženskog roda – budući da su djevojčice i ženske bebe također žrtve femicida, a isto tako dječaci, a ne samo odrasli muškarci, su počinitelji femicida. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući za korištenje termina 'femicid' u pravnom sustavu i koristeći gore objašnjenu definiciju. Smatra, da je termin 'femicid' dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije 'ubojstava kao takvih', a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod ireleventan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) na taj način dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida. Postoji i oblik femicida (ubojstva žena zato što su žene) u kojemu su počiniteljice žene (npr. u nekim tradicionalnom praksama počiniteljice femicida zbog nedostatnog miraza mladenke su žene – najčešće svekrve). Takva ubojstva Russel naziva "female-on-female murders".

Što se tiče tipologije femicida, danas većina autora/ica navodi podjelu koja se zasniva na odnosu počinitelja i njihovih žrtava: 1) femicid od strane intimnog partnera (supruzi, bivši supruzi, ljubavnici/seksualni partneri, bivši ljubavnici/seksualni partneri, sadašnji i bivši 'dečki'); 2) obiteljski femicidi (počinitelji su očevi/poočimi, braća/pobraća/polubraća, ujaci, stričevi (u krvnom srodstvu ili ne), djedovi, svekri, zetovi, šurjaci...) ; 3) femicidi od strane drugih počinitelja koje žrtva poznaje (obiteljski prijatelji, kolege, poznanici/prijatelji, muški "autoriteti" kao što su učiteljim profesori, svećenici, treneri, nadređeni u psolovnom okruženju...) ;  4) femicidi od strane osoba koje žrtva ne poznaje.

Pojam femicida uključuje i prikrivene oblike ubijanja žena kada smrt žene na neki način dopuštaju mizogini stavovi i/ili društvene institucije. Na primjer, u društvima u kojima nije prepoznato pravo žene na izbor majčinstva ili ne, tisuće žena umire svake godine od posljedica nelegalnih pobačaja. Neki drugi oblici prikrivenog femicida su: smrt uzrokovana nepotrebnim operativnim zahvatima kao što su histeroktomija i genitalno sakaćenje, eksperimentiranje sa ženskim tijelom kao što su nedovoljno provjerene ili netestirane metode kontracepcije, opasne bračne prakse kao npr. kada je mlada žena prisiljena na brak sa mnogo starijim muškarcem i prisilnog spolnog snošaja; zanemarivanje (fizičko, zdravstveno) ženske djece, bolest i glad u siromašnim zemljama...

Svi spomenuti oblici femicida i danas su prisutni diljem svijeta. Tako npr. u nekim zemljama Afrike, Azije i Pacifika još uvijek postoji "lov na vještice", a žene i djevojčice koje su optužene za vještičarenje su podvrgnute egzorcizmu, javnom zlostavljanju, a često i nasilnim ubojstvima. Npr. u Gani postoje "kampovi za vještice" u koje se prisilno odvode uglavnom starije žene i udovice, a u Indiji se obavlja ritualno spaljivanje udovica – sati. U mnogim dijelovima svijeta postoji praksa tzv. "ubojstava u ime časti" za koje je karakterističan izrazito visok stupanj nekažnjavanja. Ta ubojstva često ostanu neprijavljena i nedokumentirana, a procjena je da oko 5000 žena godišnje ubiju članovi njihovih obitelji "u ime časti". "Ukaljana čast" uključuje: preljub, predbračni seks, predbračna trudnoća, samostalan izbor partnera, način oblačenja i/ili ponašanja, kontakte s muškarcima izvan obitelji itd. U nekim je državama zabilježen i velik broj samoubojstava zbog časti, gdje se žrtve primoralo da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena. Zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz Islam, što nije točno. Tako se npr. u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj sudilo ženama "u ime časti", a ubojstvo je bilo opravdano u talijanskom zakonu sve do 1980., kada je službeno uklonjen pod pritiskom feminističke kampanje.

U intervjuu koji je objavljen na ovom portalu, aktivistkinja i feministkinja Rita Banerji govori o genocidu nad ženama u Indiji (rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu) i kampanji koju je pokrenula "50 Million Missing". Osim ubojstava "u ime časti" u nekim dijelovima južne Azije česta su i ubojstva zbog miraza, a odnose se na ubojstva mladih, udanih žena i na samoubojstva zbog konstantnog maltretiranja zbog miraza od strane mladoženjine obitelji. Počiniteljice tih ubojstava su često svekrve, a ubojstva se predstavljaju kao nesretni slučajevi.

Poseban oblik femicida su ubojstva žena u kontekstu rata/oružanih sukoba/kriza. Nasilje nad ženama se često koristi kao ratno oružje, s ciljem da se kazne i dehumaniziraju djevojčice i žene i tako naškodi neprijateljskim zajednicama, ali i zbog toga što to ratna situacija dopušta, a počinitelji se ne boje kažnjavanja s obzirom da rodna neravnopravnost i nasilje, pa time i rodno uvjetovano nasilje, postaju izraženiji u vrijeme konflikata i kriza. U ovaj oblik femicida ubrajamo i ubojstva izvjestiteljica s ratnih područja i aktivistkinja koje se suprotstavljaju ratnim opresijama koja su češća nego kada su u pitanju njihovi muški kolege, kako od strane njihovih institucija tako i od neprijateljske strane u sukobu. Postoji još jedan podoblik nasilja, a to je nasilje nad ženama koje su pripadnice vojnih snaga, koje ponekad završi ubojstvom žene od strane njihovih sudrugova – vojnika, ili nadređenih vojnih osoba. Ta ubojstva se ne događaju samo u ratnim, već i u mirnodopskim uvjetima, a posebno u raznim kriznim situacijama.

Rasprostranjen oblik femicida su i ubojstva ženske djece po rođenju koja su prakticirana kroz povijest na svim kontinentima i u različitim sredinama. Uz to je vezana i praksa selektivnih pobačaja ženske djece (feticid). Procjenjuje se da se u Indiji godišnje izvrši oko milijun pobačaja ženskih fetusa, a da je nesklad između rođenih dječaka i djevojčica toliki, da prema procjenama u Indiji nedostaje oko 100 milijuna žena. Osim toga, mortalitet djevojčica do 5. godine je za 21 posto viši od mortaliteta dječaka iste dobi uslijed nasilja, izgladnjivanja i zdravstvenog zanemarivanja. Na Balkanu su selektivni pobačaji ženske djece i danas prisutni u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i nekim regijama Makedonije kao posljedica tradicionalnog razmišljanja koje favorizira dječake, te su žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.

Globalno, izuzetno zabrinjavajući je porast ubojstva aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojčica. Nasilje nad ovim ženama dio je globalne društvene, kulturne, ekonomske i političke marginalizacije zajedno s negativnom naslijeđem kolonijalizma i rasističkim politikama. Primjerice, domorodačke žene u Srednjoj Americi prisiljene su na migracije i rade jako slabo plaćene poslove u teškim uvjetima. Višestruka diskriminacija (etnička, rasna, rodna, klasna) kojoj su izložene kulminira nasiljem, a institucije ih ne štite.*Isto tako, aboridžinske žene u Australiji i Kanadi su u mnogo većem riziku bego bjelkinje da budu žrtve nasilja i femicida. Rijetko prijavljuju nasilje zbog stavova dominantne bijele zajednice prema aboridžinskim zajednicama.

Tek u novije vrijeme više se govori nasilju i ubojstvima koja su motivirana mržnjom i predrasudama na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posebno osjetljiva skupina su transrodne žene. U SAD-u aktivisti/kinje za prava trans* osoba već godinama upozoravaju na epidemiju ubojstava transrodnih žena. U prvoj polovici godine, u SAD-u je zabilježeno 20 prijavljenih ubojstava transrodnih žena. No, nije moguće znati točan broj ovih ubojstava, a aktivisti/kinje upozoravaju kako se broj ubojstava motiviranih transfobijom rapidno povećava te da su velika većina žrtava crne transrodne žene.

U Meksiku i državama Srednje Amerike, rastući fenomen bandi, organiziranog kriminala, trgovine drogom, trgovine ljudima, masovne migracije i prodaja oružja rezultiraju sve većim postotkom ubijenih žena. Primjerice u Guatemali je tijekom 2004. godine broj ubijenih žena porastao za 114 posto, u Salvadoru 2006. za 111 posto, u Hondurasu 2007. – 166 posto. Pandemijski porast femicida zabilježen je i u Meksiku. Prema National Citizen Femicide Observatory, koaliciji 43 organizacije u Meksiko je svakoga dana ubijeno šest žena. U 2012. i 2013. evidentirali su 3892 femicida od koji su institucije vlasti istražile samo 24 posto.

Diane Russell danas kaže kako je njen rad na temi femicida uvijek imao namjeru mobilizirati feministe/kinje i pokrenuti kampanje koje bi podizale svijest o ovim mizoginim zločinima i radile pritisak na institucije vlasti da doista kažnjava počinitelje femicida, između ostalog dužim zatvorskim kaznama, nego počinitelje ne-femicidalnih ubojstava. Što se tiče samog termina femicida, danas je rasprostranjen diljem Latinske Amerike. Posljednjih godina smo pratili/e kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin/kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu je bila Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.*Russell se zalaže i za prepoznavanje AIDS-a kao oblika masovnog femicida s obzirom da je muški seksizam direktan uzrok oboljevanja žena od AIDS-a, te smatra kako muškarci koji namjerno prenose bolest ženama i djeci moraju biti kažnjeni kao počinitelji femicida. Njezine analize se odnose na Južnu Afriku u kojoj je AIDS najrasprostranjeniji. Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland, koji prema izvještajima također bilježe rapidan porast svih oblika femicida, još uvijek se nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac s ovim rastućim i zabrinjavajućim problemom.

U dokumentu "Understanding and adressing violence against women" Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pan American Health Organization dali su preporuke za najbolji pristup u borbi protiv femicida: pojačati nadzor i praćenje femicida i partnerskog nasilja; educirati i senzibilizirati medicinsko osoblje; educirati i senzibilizirati policiju; povećati prevenciju i poboljšati intervenciju u slučajevima prijavljenog nasilja; reducirati posjedovanje oružja i postrožiti zakone o oružju; poboljšati istraživanja svih oblika femicida.

Unatoč istraživanjima, preporukama, deklaracijama i rezolucijama, svjedočimo porastu ubojstava žena zato što su žene diljem svijeta. Najveću frustraciju predstavlja činjenica da je femicid i dalje prihvaćen, toleriran i opravdavan – kao posljedica snažne kulture nasilja i svih njegovihoblika na globalnoj i lokalnoj razini. Ujedinjeni narodi još uvije nisu usvojili rezoluciju koja bi izravno prepoznala i navela rodno zasnovano ubijanje žena odnosno femicid. Tu negdje, ukorak s Ujedinjenim narodima, idu i politike i dokumenti Europske unije, koja također još nije našla dobru strategiju borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i femicid. U Europskom parlementu trenutno je u proceduri Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o sve učestalijoj pojavi ubojstva žena (femicida) u Italiji  koji je prošle godine podnijela talijanska zastupnica Mara Bizzotto.* U Prijedlogu se traži od Komisije da pokrene kampanju za podizanje razine osviještenosti o pojavu ubojstva žena i za njenu stigmatizaciju te da donese mjere kojima će se zajamčiti veća zaštita žena od svih oblika nasilja. Sa zanimanjem čekamo reakciju Europske komisije na ovaj prijedlog.

U međuvremenu u Hrvatskoj (navodim samo neke goruće probleme odnosno prioritete u borbi protiv nasilja nad ženama, a posebno femicida):

-  još uvijek čekamo ratifikaciju Istanbulske konvencije koja bi nas obavezala na provođenje mjera donešenih na razini EU-a;

- još uvijek je teško doći i do osnovnih podataka koji uključuju osnovne varijable koje se odnose na femicid, a kamoli da uključuju sve one relevantne varijable koje proizlaze iz tipologije femicida;

- još uvijek nitko ne prati femicid kao specifično kazneno djelo niti u nevladinom sektoru;

- još uvijek nemamo obavezan Građanski i zdravstveni/spolni odgoj i obrazovanje u hrvatskim školama, ali zato imamo Vatikanske ugovore i vjeronauk...

http://libela.org/sa-stavom/6656-ubojstva-zena-zato-sto-su-zene-organizirana-poticana-dopustena-i-nekaznjena/

5
Članci / Upoznajte feministkinje koje mijenjaju svijet
« on: July 22, 2015, 11:42:32 am »
Upoznajte feministkinje koje mijenjaju svijet

Šri Lanka

Sarah Soysa: "Mlade feministkinje percipiraju se kao zla, strašna prijetnja."

Feminizam je potreban mladim djevojkama u Šri Lanci gdje su žene, mladi ljudi i transrodne osobe zlostavljane i obespravljene. Oduzimaju im se prilike. Šri Lanka ima visoku stopu tinejdžerskih trudnoća. Prema istraživanju UNICEF-a, šest posto mladih u dobi od 14 do 19 godina koji pohađaju školu i 22 posto adolescenata i adolescentica koji se ne školuju imaju seksualno iskustvo. U odnosu na to i unatoč činjenici da je pobačaj strogo ograničen u Šri Lanci, lansirali smo prvu ikad sigurnu telefonsku liniju za medicinski pobačaj – Ask Us (Pitajte nas). Pružamo informacije o pobačaju kroz tiskane materijale, slikovne i kampanje razglednicama, istraživanja i blogove. Zagovaramo seksualna prava na svim razinama, uključujući školski sustav.
Ja sam feministkinja jer vjerujem da svi imaju pravo donositi odluke i postati vođe, a ipak je društvo kontrolirano patrijarhalnim vrijednostima.
Problem je bio očit na ovogodišnjoj konferenciji UN-ove komisije o statusu žena. Države su odlučivale o politikama koje utječu na žene, mlade ljude, transrodne osobe i queer zajednicu bez konzultacije s njima.
Mlade feministkinje smatraju se zlom, strašnom prijetnjom; kao rezultat smo potpuno isključene iz procesa donošenja odluka. Feministi/kinje su potrebni za poboljšanje uvjeta za svakoga. Trebaju nas poštovati i shvaćati ozbiljno.

Rumunjska

Mihaela Dragan: "Neke Romkinje se moraju udati već s 14 godina."

Romkinje se moraju boriti s dvostrukom diskriminacijom rasizma i seksizma. Neke Romkinje iz tradicionalnih zajednica se moraju udati s 14 ili manje godina, a njihovo djevičanstvo predstavlja čast cijele obitelji te su nakon udaje prisiljene napustiti školovanje i zatrudnjeti.
Ako bi Romkinje - feministkinje htjele promovirati ideju izbora adolescenticama, vođe u zajednici argumentiraju da je rana udaja tradicija, autentična i specifična za romsku kulturu. Promiču ranu udaju kao zaštitničku reakciju na anti-romski diskurs izvana. Neke djevojke koje napuštaju svoje zajednice moraju se suočiti s rasističkim društvom i odbijanjima upravo zato jer su pripadnice romske zajednice.
Za mene kao Romkinju bilo je teško imati glas u društvu i romskoj zajednici koje sam dio. Trebamo feminizam jer su Romkinje svih uzrasta izložene zlostavljanju te veći pokret kako bismo im pružili potporu i pokazali solidarnost.

Kenija

Catherine Tito: "Patrijarhalna kultura je duboko ukorijenjena."

Kao žrtva genitalnog sakaćenja, moje osobno iskustvo oblikovalo je moju predanost borbi za prava djevojaka. Smatraju me izdajnikom jer sam odlučila odbaciti patrijarhalnu strukturu, ali ne žalim.
Mlade djevojke iz zajednice Masaija još uvijek su izložene riziku genitalnog sakaćenja. Taj barbarski čin uskratio je mladim Masajkama njihova prava; njihove autonomnosti i integritet.
Patrijarhalna kultura duboko je ukorijenjena te je to velika borba za promjenu. Girls Re-defined je organizacija vođena od strane djevojaka koja djeluje u Narok okrugu u Keniji. Naša misija je osnaživanje djevojaka od 12 do 18 godina koje su izložene riziku ili su preživjele genitalno sakaćenje kako bi ponovno otkrile i slavile svoju cjelovitost, razvile samopouzdanje i postale agenti promjene u zajednici.
Zabilježili smo sporu promjenu u stavu tradicionalnih vođa zajednice za napuštanje prakse genitalnog sakaćenja djevojaka. Moj cilj je vidjeti sve više djevojaka koje idu u školu i ostvaruju svoje snove. Ako djevojke u mojoj zajednici mogu ostvariti svoje snove i pretvoriti ih u ispunjen život, to je moja radost. Kao feministkinja vjerujem da dječaci i djevojke moraju dobiti jednake prilike u životu.

Kambodža

Monyvann Nhean:
"Obitelji ovise o prihodima mladih žena."

Mlade Kambodžanke  pate od nedostatka samopouzdanja kada se radi o stvaranju životnih planova i odabiru karijere. Društvo ih ne osnažuje da slijede svoje snove i ciljeve. Djevojke trebaju uzore da ih ohrabre kao i pristup informacijama koje im mogu pomoći u donošenju ispravne odluke za budućnost. Zbog toga sam počela organizirati feminističke razgovore i programe mentoriranja karijera za srednjoškolke – želim da djevojke prihvate svoj puni potencijal i izgrade vještine vodstva.
Želim osigurati da djevojke u Kambodži nisu cijenjene samo zbog njihovog djevičanstva već da ih se cijeni kao samostalna ljudska bića. Želim da imaju snage donositi svoje odluke i oblikovati vlastite sudbine.
Ulažem puno energije u adolescentice, posebno njihove karijere i sigurnu migraciju. To su bitna pitanja za mlade žene u Kambodži: obitelji ovise o njihovom prihodu i to u lavovskom dijelu. Kada ne možemo pronaći posao u našoj zemlji, emigriramo u velikim brojevima u susjedne zemlje. To je mnogo mladih žena dovelo u nesigurne radne i putne uvjete. Želim vidjeti bolju implementaciju politika koje će zaštititi prava žena kako bi se osiguralo da imaju pravo reći da ili ne za seks, da imaju reproduktivna prava, pravo na izbor, pravo na političku participaciju i ravnopravnu plaću.

Armenija

Elvira Meliksetyan: "Smatraju nas nemoralnim ženama."

Nije lako biti feministkinja u Armeniji. Smatraju nas nemoralnim ženama koje su odlučile razoriti nuklearnu obitelj. Stigme s kojima se moramo boriti nisu samo naporne već i opasne: stalno smo u strahu od napada ekstremista.
U Armeniji, adolescenticama nije dana prilika za istraživanje želja i interesa jer je naše patrijarhalno društvo već odlučilo koga će voljeti i o čemu trebaju brinuti. Od njih se očekuje da budu skromne i poslušne kćeri, koje će postati brižne majke i poslušne supruge. To znači da su tinejdžerke izložene uskom setu ideja o tome kako bi njihova budućnost trebala izgledati. Pate od niskog samopouzdanja, nedostatka samosvijesti i često su pod stresom. Nakon što sam preživjela psihičko zlostavljanje u vezi, odlučila sam biti dio pokušaja da se zaustavi nekažnjavanje nasilja utemeljenog na spolu. Kada djevojke odluče osloboditi se okova stereotipa i učiniti nešto drukčije, susrećemo se s otporom obitelji i zajednice. Za sve žene u Armeniji prakticiranje svojih prava dolazi s cijenom.
Nastavit ćemo borbu za jednaka prava za prilike žena i djevojaka u Armeniji, iako to može ugroziti naše živote.

Indonezija

Firliana Purwanti: "Otvorenu raspravu o seksu onemogućava pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka."

Seksualna represija u Indoneziji uzrokuje mnogo problema za tinejdžerke oko neplaniranih trudnoća, seksualnog nasilja, nesigurnog pobačaja i visokih stopa smrtnosti. Pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka ne dozvoljava otvorenu i iskrenu raspravu između roditelja i djece o seksu, a kamoli diskusiju o pristanku i kontracepciji.
Prema podacima istraživanja indonezijskog zdravstva i demografije iz 2012. godine, stopa tinejdžerske trudnoće je 48 na 1.000. Približno dva milijuna Indonežanki se podvrgava pobačaju i 30 posto njih čine adolescentice. U 2010. godini nesiguran pobačaj činio je pet 5 do 11 posto u stopi smrtnosti majki u Indoneziji. Sigurni abortusi su jako ograničeni i dozvoljeni samo ženama koje su u velikoj opasnosti i onima koje su preživjele silovanje te im je čak i tada dopušten abortus samo ako je trudnoća u trajanju manjem od 40 dana.
Pitam se zašto Indonežanke moraju biti djevice prije udaje, kada nitko ne brine za djevičanstvo muškaraca. Ja sam feministkinja jer osporavam nejednakosti.

Egipat

Ghadeer Ahmed: "Mlade djevojke nemaju pravo donositi svoje odluke."

U siječnju 2012., na prvoj obljetnici revolucije od 25. siječnja, osnovala sam Facebook stranicu Girls' Revolution. Počela je kao hashtag na Twitteru, koji sam koristila kako bih ohrabrila djevojke da dijele svoja iskustva diskriminacije temeljene na rodu. Shvatila sam da nisam jedina koja je bila izložena takvoj diskriminaciji.         
U Egiptu, kada djevojka stupi u pubertet, prisiljena je podvrgnuti se sakaćenju genitalija, biti pokrivena velom i susresti se s društvenim stereotipovima. Mlade djevojke tretiraju se kao uzdržavane i bez prava na donošenje odluka. To ih sprječava da budu tko jesu i prisiljava ih da zadovoljavaju društvena očekivanja umjesto da slijede svoje snove.
Nisam znala ništa o feminizmu, dok nisam osnovala grupu na Facebooku. Odlučila sam se zvati feministkinjom jer žene nemaju pravo izbora, nemaju vlast nad svojim tijelom te njima upravlja patrijarhat.
Seksualno nasilje, u privatnim i javnim sferama, ekonomska nejednakost spolova, društveni stereotipi i politička opresija žena su još uvijek veliki problem u Egiptu.

http://www.libela.org/prozor-u-svijet/6211-upoznajte-feministkinje-koje-mijenjaju-svijet/

6
Članci / U Indiji je kći (još)
« on: July 22, 2015, 11:07:25 am »
U Indiji je kći (još)

Dva najnovija slučaja silovanja strankinja u Indiji su na tu zemlju ponovno bacila loše svjetlo. Nasilje protiv žena je duboko ukorijenjeno u indijsko društvo. Razlozi su raznovrsni.
Jedna 18-godišnja Njemica je seksualno zlostavljana u jednom vagonu u južnoj Indiji. Napasnik je navodno bio sezonski radnik iz indijske provincije Bihar. Nekoliko dana kasnije je jedna danska turistkinja zalutala u indijskom glavnom gradu New Delhiju i upitala skupinu mladih muškaraca za put. Poslije toga je, kako je ispričala, napalo više muškaraca, odvezlo i silovalo. Osam osumnjičenih je u međuvremenu identificirano - već ih se kazneno goni. Ta dva slučaja ponovno usmjeravaju pozornost javnosti na svakodnevno nasilje nad ženama u Indiji.
Jedan izuzetno brutalan slučaj silovanja je već u prosincu 2012. izazvao ogorčenje u cijelom svijetu. Tada je nekoliko muškaraca silovalo mladu studenticu u autobusu u indijskom glavnom gradu, za vrijeme dok je autobus vozio pored policijskih kontrola. Zbog teških ozljeda koje su joj nanesene silovanjem, među ostalim metalnom šipkom, studentica je dva tjedna poslije preminula u jednoj bolnici u Singapuru. Bijes je prije svega veliki u New Delhiju. Jer su djevojke i žene, unatoč hitno donesenim oštrijim kaznama, izgleda i dalje jako ugrožene u tom gradu, u međuvremenu poznatom kao "metropoli silovanja".

Stoljećima stara tradicija


Već staroindijski izvori su ženi u društvu dodijelili podređenu ulogu, pojašnjava indologinja Renate Syed sa Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu. Syed se u svojoj knjizi "Kćerka je nesreća" (Ein Unglück ist die Tochter) intenzivno bavila diskriminacijom žena u staroj i u modernoj Indiji. "Žena je uvijek važila kao vlasništvo muškarca. Samo je muškarac smatran razumnim bićem. Žene su važile kao nerazumne", kaže Syed i dodaje da se iz toga izvlačila teza da muškarac uvijek mora kontrolirati ženu: "Na to i danas još nailazimo u Indiji, kad se ženi ne dopušta da izgrade vlastiti identitet. Na žene se uvijek gleda kao na kćerku jednog muškarca ili kao suprugu. Tako im se oduzima autonomija". A seks važi kao tabu tema, dodaje znanstvenica.

Društvo u procesu transformacije

Indijsko društvo se trenutačno nalazi u razantnom procesu modernizacije. Proteklih godina se indijsko gospodarstvo moglo pohvaliti s odličnim stopama rasta i do deset posto. Ta nuklearna i regionalna sila u međuvremenu samopouzdano traži mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Indija već odavno nije zemlja u razvoju, što postaje vidljivo kad se baci pogled na blještave metropole New Delhi, Mumbai, Chennai ili Kolkatu (nekadašnji naziv: Kalkuta). Ali u inozemstvu toliko cijenjeni i dobro obučeni IT i telekomunikacijski specijalisti i znanstvenici su u vlastitoj zemlji tek mala manjina. Jer još uvijek dvije-trećine ljudi u Indiji živi u ruralnim područjima i od poljoprivrede: tamo gdje često više sati dnevno nema struje i tekuće vode. Mnogi od tih ljudi se osjećaju isključeni iz tog gospodarskog uspona.
Sa zabrinutošću stručnjaci promatraju kako jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. "Frustracija postaje sve veća", potvrđuje aktivistkinja za ženska prava Urvashi Bhutalia iz Delhija. "Ali to nije jedini razlog zašto je nasilje protiv žena toliko duboko ukorijenjeno u društvu. Svatko može vidjeti da naš pravni sustav ne funkcionira dobro. Policija je dijelom korumpirana i spora." Aktivistice poput Bhutalie kritiziraju da policija u slučajevima silovanja često štiti počinitelje, prije svega onda kad se radi o utjecajnim ili bogatim osobama. Onda je do žena da dokažu kazneno djelo. Osim toga, sudstvo je preopterećeno, pa tako može godinama potrajati dok uopće dođe do procesa
Međutim, postoji još razloga zašto su žene često zakinute u indijskom društvu. Oduvijek se u Indiji prije vjenčanja, prema hinduističkom običaju, zahtijeva miraz od obitelji mladenke. Iako je to već desetljećima službeno zabranjeno, taj običaj se još uvijek provodi. Tako djevojke i žene postaju veliki financijski teret. U nekim sjevernim regijama, prije svega u saveznim zemljama Punjab i Haryana, je stoga proteklih godina učestalo dolazilo do pobačaja ženskih fetusa. I ta praksa je službeno zabranjena. No, odnos spolova u spomenutim saveznim zemljama pokazuje drugu sliku.

Nisko obrazovanje

Diskriminacija djevojčica počinje vrlo rano. Studije su pokazale da u mnogim regijama Indije žene sinove doje duže nego kćerke. Osim toga, u obiteljima s puno djece se školsko obrazovanje djevojčica često žrtvuje u korist dječaka. Roditeljima je pritom važno da se sinovi obrazuju, jer su oni ti koji su u takvim okruženjima, u zemlji u kojoj nema socijalnih sustava, njihovo "mirovinsko osiguranje". I toj tradiciji se indijska vlada nastoji suprotstaviti. Tako je za djevojčice pohađanje nastave u državnim školama besplatno. Popis stanovništva iz 2011. pokazuje da je na tom polju zabilježen napredak. Stopa pismenosti kod žena u Indiji sada iznosi 65,4 posto, dok je 2001. još iznosila tek oko 48 posto.
Sve to žene čini lakim plijenom, kaže indologinja Renate Syed i dodaje da se počinitelji ne libe zlostavljati ni malu djecu. U travnju 2013. se u žiži javnosti našao slučaj silovanja petogodišnje djevojčice: "Djeca su u Indiji na ulici, i počinitelji ih lako mogu uhvatiti. A upravo male djevojčice su često uplašene. Tradicionalno ih se odgaja da budu čestite, poslušne i da muškarce smatraju autoritetima." Syed međutim smatra da je, uzimajući u obzir broj stanovnika od 1,2 milijarde, stvarni broj kaznenih djela nasilja nad ženama manji nego što se stječe dojam zbog aktualnog izvještavanja u medijima.

Poziv za promjenom

Aktivistkinja Urvashi Bhutalia, unatoč svim tim problemima u društvu, vidi pozitivne znakove promjena. Kaže da se zbog slučaja teškog silovanja studentice 2012., pokrenula diskusija u društvu i više slučajeva se prijavljuje: "Kazneni zakon se pooštrio, iako vlada nije prihvatila sve naše prijedloge. Svejedno, novi zakon vidim kao prvi uspjeh."
Do istinskih promjena, međutim, može samo doći uz više obrazovanja, naglašava Bhutalia. A to, dodaje, mora početi u obiteljima. Osim toga, više žena se mora angažirati u politici, kaže ta aktivistkinja, zahtijevajući žensku kvotu na državnoj razini. Promjene će doći, uvjerena je Bhutalia, ali ona je također svjesna da će to biti dugotrajan proces.

http://www.libela.org/prozor-u-svijet/4712-u-indiji-je-kci-jos/

7
Članci / Kako je kampanja #DontManCriminate promašila 'ceo futbal'
« on: July 22, 2015, 10:41:31 am »
Kako je kampanja #DontManCriminate promašila 'ceo futbal'
Ivana Živković

Indijski online magazin Maggcom, samoprozvani 'ultimativni modni vodič za lifestyle i tehnologiju ', pokrenut 2015. godine, je krajem lipnja započeo online kampanju #DontManCriminate, koju su neki od medija s pravom prozvali spektakularno krivim pokušajem ispravljanja rodne nejednakosti. Cilj kampanje je, kako objašnjava Maggcom, promovirati jednakost između muškaraca i žena, s naglaskom na muškarce, te zaustaviti diskriminaciju muškaraca, odnosno, da se poput Maggcoma malo poigram riječima, muškriminaciju.
"Zašto bi se muškarci morali ustati sa svog sjedala ako dama pokraj njih stoji? Zašto bi muškarci trebali damama pridržavati vrata? Muškarci ne dobivaju besplatan upad u klubove. Muškarci, za razliku od žena, nemaju mjesečnice, stoga se ne mogu izvlačiti iz problema s objašnjenjem da su u PMS-u. Muškarci ne dobivaju glasove na račun simpatičnosti. Zašto muškarci ne bi plakali? Zašto bi muškarci trebali nositi težak teret? Zašto ne žene?"

Indija – obećana zemlja za zagovaratelje/ice nejednakosti

Ovaj Maggcomov pokušaj ispravljanja krivih džender Drina je problematičan na toliko razina da se teško odlučiti odakle započeti. Možda od izraza 'dama'? Taj izraz, koji Maggcom uporno koristi, spada u isti koš s otvaranjem vrata i prepuštanjem sjedala – u krajnje arhaičan koš koji se održava na životu samo zato što određen postotak populacije na individualnoj razini odbija preispitati uloge koje obnašamo u društvu samo zato što su i dalje svojevrstan normativ. Možda od krajnje binarnog razumijevanja svijeta i rodnih uloga? Perpetuiranja stereotipa o PMS-om izmučenim ženama na rubu živčanog sloma? Na koncu, da, zašto muškarci ne bi plakali? Zato što ih tome podučava to isto stereotipno i binarno društvo zbog kojeg Maggcom smatra da otkriva toplu vodu pitanjem 'Zašto muškarci ne bi plakali?'.
Maggcom se zatim baca u razjašnjavanje pojma 'menism', kojeg ću, u nedostatku boljeg izraza u hrvatskom jeziku, prevoditi kao menizam:
"Menizam. Podsjetimo se na zaboravljeni rod, rod od kojeg se u svakoj prilici očekuje džentlmenstvo. Kada žene govore da žele biti izjednačene s muškarcima, prešućuje se da se od muškaraca i dalje očekuje kavalirstvo. Muškarcima treba predah od herojstva – oni su suočeni s posve drugačijim oblikom maltretiranja. Rodna nejednakost muškarce uznemiruje jednako koliko i žene. Ova je kampanja za sve muškarce, žrtve društva koje uporno zaboravlja probleme s kojima se muškarci suočavaju."
Posebno je tragična činjenica da je ova kampanja osmišljena u Indiji, zemlji koja je prema nedavno provedenom istraživanju Fondacije Thomasa Reutersa ocijenjena kao četvrta najnepoželjnija zemlja za žene. Razlozi su potresni - ženski feticid i čedomorstvo, trgovina ljudima (90 posto trgovine ljudima događa se upravo u Indiji), Indija ima oko 3 milijuna prostitutki (od kojih su 40 posto djeca), seksualno ropstvo, prisilni i dogovoreni brakovi, silovanja i zlostavljanja koja se ne sankcioniraju, već stigmatiziraju žrtve. Ono što je još tužnije jest što se ovaj gore navedeni citat pripisuje ženi, Jahanvi Maheshwari, što govori o dubokoj ukorijenjenosti patrijarhata u sve pore indijskog društva, kao i u samosvijest žena u Indiji.
S obzirom na kontroverzno visoku stopu ubojstava i silovanja u Indiji, kampanju su odmah prigrlili i zagovaratelji teze da je toliko visoka stopa rezultat lažnog prijavljivanja. Riječ je o raspravi #Falsecases.

Reakcije

Kampanja je 'slomila' internet. Mnoge je šokirala, mnoge ostavila s upitnicima nad glavama. Bilo je i onih uvjerenih da je riječ o šali. Kod nekih je izazvala ljutnju, kod nekih smijeh, kod nekih sarkazam, a kod nekih, nažalost, slaganje.
Zbog nevjerojatnog interesa Maggcom je odlučio dodatno komentirati situaciju:
"Činjenica da smo kampanjom dotaknuli milijune ljudi dokazuje da ovo nije šala, već problem koji zahtijeva stvarne mjere dok još nije prekasno, dok muškarcima ne postane suviše teško opstati u ovom društvu kojim dominiraju žene", objašnjava autor teksta Varun Choudhary.
Da nema toliko Dalmacije u meni, vjerojatno bih ovaj paragraf završila komentarom  "Da, zicer".

Što je sve pogrešno u ovoj kampanji?

Kampanja, između ostalog, naglašava kako glas protiv muškriminacije ne znači da ne podržavate žensku borbu za ravnopravnost, već se kampanjom samo želi osvijestiti kako su i muškarci suočeni s nepravdom. Nije, na deklarativnoj razini, ništa pogrešno u ovoj izjavi. Međutim, prije nego ispadne da se Maggcomu ipak potkralo zrnce mudrosti, potrebno je analizirati sadržaj postera koji su kampanju uspjeli učiniti viralnom. Za početak, da si dam malo oduška, meni se čini kako je autorima i autoricama kampanje protiv muškriminacije od svega najspornija problematika slobodnog upada u klubove, što govori nešto o infantilnosti ovog medijskog istupa. Štoviše, ta je stavka izazvala nebrojene rasprave korisnika i korisnica društvenih mreža. Ipak, da ne bude sve u okviru zeza, šege, šale i kalambure, uozbiljit ću se.
Poslužit ću se logikom kampanje – dokaz da živimo u svijetu kojim dominiraju žene jest tvrdnja kako žene nerijetko dobivaju besplatna pića i besplatne upade u klubove. Daljnji 'dokazi' su situacije u kojima muškarci ženama nose prtljagu, prepuštaju sjedala, a čak i proizvodi diskriminiraju muškarce – neprivlačni muškarci se ne mogu ušminkati, ne proizvode se štikle za niske muškarce, a glupi muškarci nemaju (kako Maggcom to shvaća) 'privilegiju' da im se sve oprosti jer su 'glupe plavuše'.

Što se tiče upada u klubove – razlog te prakse koja se primjenjuje diljem svijeta je krajnje patrijarhalne naravi. Žene imaju besplatan upad u klubove jer se vlasnici klubova nadaju da će na taj način privući što više muškaraca. Sve je, dakle, podređeno željama i potrebama muškaraca. Na vrhu piramide je, međutim, samo jedna stvar, a to je profit. Profit od prodaje pića muškarcima koji će se sjatiti u klubove kako bi plaćali pića ženama koje su dobile slobodan upad, i to zato što ih društvo uči da je ženu najlakše osvojiti ukoliko je na ovaj ili onaj način kupiš.
Nadalje, jeste li baš sigurni da ne postoji šminka za muškarce? Jednostavan pothvat poznat kao guglanje otkriva kako ne samo da postoji šminka za muškarce, već i tutorijali za šminkanje. Čak i da ne postoji, poprilično sam sigurna da su puderi i korektori rodno neutralni. Možda ne postoje štikle, ali postoji nešto što se zove 'shoe lifts', a možete ih nabaviti na Amazonu gdje koštaju nevjerojatnih 19,99! A i, nosite štikle ako vam se nose štikle. Ovo je samo trivijalni dio problema. Kampanja, kao što je zaključio velemudri Varun Choudhary, zaista jest privukla milijune. Između ostalog, kampanja je privukla glumce, kako Maggcom navodi, zlatnog doba Bollywooda koji su podigli svoj glas protiv diskriminacije muškaraca.

Ispod prvog plakata stoji i dodatno pojašnjenje:
"Sve lijepe, pametne, pa i bogate djevojke, traže bogatog muškarca za kojeg će se udati. Mladić mora biti ili bogat ili zgodan da bi se oženio bilo kojom djevojkom. Povijest nas podučava situacijama u kojima se glupe plavuše udaju za bogate tatice i žive od njihovog novca, a pametni i zgodni mladići moraju svoj novac zaraditi."
Objašnjavanje svih razloga zbog kojih je ova tvrdnja pogrešna bi potrajalo i pretvorilo se u glomaznu digresiju pa neću dodatno pojašnjavati problematiku koja je, sigurna sam, svima već i više nego jasna.
Drugi plakat, koji izražava tvrdnju 'Ako ti ne dopustim da radiš, nesiguran sam. Ako ti dopustim da radiš, trpim uvrede da živim od ženine plaće' je gotovo zastrašujuć. Kakva je točno razina (ne)shvaćanja rodne ravnopravnosti prisutna kod autora i autorica ove kampanje ako svjesno promoviraju tezu da je na muškarcima odluka o tome hoće li žene raditi ili ne? Zar je novac kojeg zarade žene nečasniji od novca kojeg zarade muškarci?

Na koncu, autori kampanje od glumaca s nekih plakata nisu tražili dopuštenje za korištenje njihovih fotografija, odnosno lica. Kao glasnogovornici kampanje su iskorišteni, između ostalih, Elijah Wood, koji se u intervjuu za GQ deklarirao kao feminist, te Jude Lude Law, koji je u intervjuu za Mr. Porter 2013. godine objasnio kako način na koji Hollywood tretira žene smatra nepoštenim.
Ali to nije sve – uz krivo shvaćanje rodne ravnopravnosti, Maggcom vam nudi i aplikaciju #DontManCriminate.

http://www.libela.org/sa-stavom/6396-kako-je-kampanja-dontmancriminate-promasila-ceo-futbal/

8
Članci / Seksizam žene boli jednako kao i obično zlostavljanje
« on: July 11, 2015, 01:54:03 pm »
Seksizam žene boli jednako kao i obično zlostavljanje

Verbalno zlostavljanje često prelazi i u fizičko. Započinje s neukusnim komplimentima ili komentarima i prerasta u “slučajne dodire”

Lijepe žene imaju bolju startnu poziciju u odnosu na muškobanjaste kandidatkinje ako se prijavljuju na tipično ženska radna mjesta kao što je primjerice posao tajnice, no natječu li se za “muško” zanimanje ljepota će im samo odmoći, pokazuju rezultati američke studije. Privlačni ili šarmanti muškarci uvijek će imati prednost, bez obzira na vrstu posla na koju se prijavljuju. U određenim okolnostima poslodavci imaju legitimni pravo tražiti zaposlenike koji su “ugodni oku”, osobito ako rade na šalterima ili u stalnom kontaktu s ljudima kojima moraju prodati proizvod, objasnio je Stefanie Johnson, profesor na Coloradskom sveučilištu i voditelj studije. Kod ispitanika kojima je rečeno neka odaberu najboljeg čovjeka za posao muških zanimanja poput zaštitara, zatvorskog čuvara ili vozača kamiona lijepe žene nisu imale uspjeha. No sudeći prema rezultatima istraživanja objavljenog stručnom sociološkom časopisu lijepi ljudi lakše prolaze u poslovnom svijetu. Osim većih plaća, lakše napreduju i imaju veću podršku okoline. Domaće istraživanje o jednakim mogućnostima na tržištu rada koje je proveo CESI pokazuje kako je muški rukovodeći kadar dominantan u svim poduzećima bez obzira na spolnu strukturu zaposlenih i čini 65 posto. Seksizam na poslu boli i ponižava jednako kao seksuano zlostavljanje, pokazuje studija Michiganskog sveučilišta. Uvrede, šale i mobbing na spolnoj bazi ne treba olako shvatiti jer osim što uništavaju motivaciju ostavljaju i psihološke ožiljke.

Govore im kako nisu dovoljno dobre samo zato što su žene. Devet od deset žena na poslu trpi neki oblik seksualne diskriminacije, pokazuju rezultati istraživanja na Sveučilištu Michigan. Na podugačkom popisu uvreda kojima muškarci najviše vrijeđaju žene nalazi se javno predbacivanje kako nisu dovoljno dobre za posao. No verbalno zlostavljanje često prelazi i u fizičko. Započinje s neukusnim komplimentima ili komentarima i prerasta u “slučajne dodire” u prolazu. Žensko odbijanje direktnih ili indirektnih “romantičnih” ponuda nadređenih najčešće završava otkazom ili daljnjim mobbingom zbog kojeg često pate i profesionalni rezultati.

9
Seksizam u svakodnevici: Muž ti kuha? A zašto ti to ne radiš?

Oba spola otvoreno su progovorila kakve seksističke komentare su čuli. Nekima je u redu da žene manje plaćaju za isti posao jer "muškarac ima veće troškove"

I muškarci i žene otvoreno su progovorili na aplikaciji Whisper o najgorim seksističkim komentarima koji su im bili upućeni. Stereotip je i dalje da je žena za kuhinju i djecu jer "nije previše bistra", a muškarac za fakultete i veće plaće za isti posao, jer "on ima veće troškove".
Ovo su njihova iskustva:
- Ideš na smjer znanost? Mislim, sretno, ali... To su stvari za muškarce, nećeš daleko dogurati.
- Žene ne pripadaju na fakultet, trebale bi biti kod kuće i imati djecu.
- Tvoj muž kuha? Zašto to ti ne radiš?
- Neznanac mi je prišao na poslu i pitao me zašto nisam udata, jesam li neplodna.
- Ti si žena, ti nisi za vojsku.
- Ideš li na fakultet po svoju "gospođa" diplomu? Nisi previše bistra, čak niti za curu.
- U ovoj kompaniji muškarci moraju imati veće plaće jer oni uzdržavaju svoje obitelji, imaju više troškova nego ti.
- Ti si muškarac pa ne možeš odgajati kćer samostalno.
- Zašto plačeš? Pa što si ti curica?
- Jednom su mi rekli da zašutim jer je "muškarac govorio".

http://www.24sata.hr/psihologija/seksizam-u-svakodnevici-muz-ti-kuha-a-zasto-ti-to-ne-radis-425306

10
Članci / Siromaštvo ima žensko lice
« on: May 21, 2015, 11:22:32 am »
Siromaštvo ima žensko lice
Piše:  Nada Kujundžić


Ako je vjerovati članici Oxfordskog instituta za socijalnu politiku i skupine Women's Budget Fran Bennett, rod ima snažan utjecaj i na uzroke i na posljedice siromaštva. Međutim, pitanje roda rijetko kada ulazi u rasprave o siromaštvu. Pribjegavanje rodno neutralnom vokabularu u diskursu o siromaštvu, smatra Bennett, zaklanja pogled na “važna pitanja o  razlikama u odnosima žena i muškaraca prema skrbi, tržištu rada i državi blagostanja”.
I u slučajevima kada se pitanje roda uvodi u raspravu, uglavnom ga se svodi na brojčane odnose muškaraca i žena koji/e žive u siromaštvu (u većini zemalja siromašne žene brojčano nadmašuju muškarce).  toviše, silne brojke i statistički podaci, njihove usporedbe i analize u tolikoj mjeri zaokupljaju struku da se rijetko tko pita koji su uzroci nejednakosti o kojoj spomenute brojke svjedoče.
Nepotpunoj (a djelomice i pogrešnoj) slici o vezi roda i siromaštva pridonosi i činjenica da su dosadašnja istraživanja na spomenutu temu bila ograničena na kućanstva na čelu sa ženama. Prvi korak ka popravljanju postojeće situacije, smatra Bennett, leži upravo u napuštanju fokusa sa 'ženskih' kućanstava. 
O spomenutoj potrebi proširivanja fokusa istraživanja na druge oblike kućanstva, naročito ona kojima su na čelu parovi, već je govorila Jane Millar. Spomenuta istraživačica ističe nužnost sagledavanja doprinosa svakog pojedinca kućanstvu, te stupnja njihove ovisnosti o drugim članovima/cama tog istog kućanstva. Takav pristup, smatra Millar, pridonio bi boljem razumijevanju procesa osiromašivanja pojedinaca nakon eventualnog raspada kućanstva, kao i uloge roda u kućanstvima u kojima siromaštvo pogađa oba partnera.
Millarinim naputcima Bennett pridodaje i važnost razvijanja svijesti o promjenama na tržištu rada i širim društvenim promjenama. Sve veći udio žena na tržištu rada posljednjih desetljeća rezultira povećanjem prosječnog prihoda po kućanstvu, što pak dovodi do pomicanja granice siromaštva.
To, pak, znači da se mnogo veći broj kućanstava koja ovise o samo jednoj plaći sada nalazi na/ispod granice siromaštva. Istovremeno, sve je manje financijske potpore dostupne onima koji iz ovog ili onog razloga ne sudjeluju na tržištu rada, a i porodiljne naknade sve su skromnije (podaci koje navodi Bennett odnose se na Ujedinjeno Kraljevstvo, no niti u Lijepoj našoj situacija nije ništa bolja). Iako nitko do sada nije u potpunosti usvojio Millarine sugestije, brojni istraživači/ce uhvatili/e su se u koštac sa sličnim problemima.
U Europskoj uniji osobita se pažnja posvećuje problemu siromašnih radnika/ca: istraživanja su pokazala da siromaštvo češće pogađa zaposlene žene nego muškarce, uglavnom zbog vrste zaposlenja i nižih primanja.Već i ovaj primjer podupire Bennettinu tezu da pri razmatranju siromaštva valja uzeti u obzir ključne rodne probleme, poglavito nejednaku raspodjelu rada, te razlike u plaćama i pravima na novčanu pomoć.
Prvi korak ka boljem razumijevanju i potpunijim analizama veze siromaštva i roda, smatra Bennett, leži u istraživanju novčane zavisnosti pojedinaca unutar kućanstava, čak i takvih koja su trenutno iznad granice siromaštva. Naime, financijska ovisnost u sebi krije dodatan rizik siromaštva.
Nedavno istraživanje Nacionalnog odbora za jednakost u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazalo je da je rodna nejednakost mnogo veća na polju materijalne (ne)ovisnosti negoli na polju siromaštva. Velik broj žena i dalje je materijalno ovisan o svojim obiteljima i/ili partnerima što bi se, kako tvrdi profesor ekonomije Tony Atkinson, također moglo okarakterizirati kao život u siromaštvu. O tome da li se ovisnost o novčanoj potpori drugih dade izjednačiti sa siromaštvom dalo bi se raspravljati; ono što je sigurno jest da ta vrst ovisnosti sa sobom nosi rizik budućeg siromaštva.
Da bismo bolje razumjeli poveznice između roda i siromaštva, smatra Bennett, najprije valja identificirati i analizirati pojedine sastavnice prihoda parova kao i promjene u prihodima i materijalnim situacijama kroz životni vijek pojedinca. Takve spoznaje ključne su za bolju procjenu konkretnih utjecaja i posljedica koje pojedini zakoni i strategije imaju u praksi. 

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/6155-siromastvo-i-rod



11
Članci / Rodne razlike u samopouzdanju
« on: November 04, 2014, 12:24:32 pm »
Rodne razlike u samopouzdanju

Piše:  Doris Kramarić

Američki magazin The Atlantic u novom broju donosi opširni članak o razlikama u samopouzdanju između muškaraca i žena, koje do izražaja ponajviše dolaze u poslovnom okruženju. Novinarke Katty Kay iz BBC World News i Claire Shipman iz ABC News dvadeset godina aktivno izvještavaju o ekonomsko-političkim temama te su u tom periodu imale priliku intervjuirati neke od najutjecajnijih žena SAD-a. Očekivale su da te žene "pršte od samopouzdanja", no, pokazalo se da su centri moći, u rijetkim situacijama kada se u njima nalaze žene, mjesto njihovog preispitivanja.

Neosporan je napredak od vremena kada su žene držale pognute glave i nadale se da će njihov naporan rad biti prepoznat i nagrađen. Danas u SAD-u više žena završava fakultete te se nadilaze rodne razlike u srednjoj klasi menadžmenta, a istraživanja pokazuju da žene jednako uspješno upravljaju poslovanjem. No, koliko god naporno radile, muškarci još uvijek lakše i brže dolaze do promaknuća i bolje su plaćeni.

Na najvišim razinama žene gotovo uopće ne postoje i njihov broj se gotovo uopće ne povećava, tvrde Kay i Shipman. Iako se kao česta prepreka, koje donekle može promijeniti prioritete žena u pogledu napretka u karijeri, navodi majčinstvo, autorice smatraju da se u samoj srži problema nalazi akutni nedostatak samopouzdanja.

Kay i Shipman sprovele su niz razgovora s iznimno uspješnim poslovnim ženama i kod većine su, tvrde, naišle na isti obrazac razmišljanja tj. osporavanja vlastitih sposobnosti, zasluga i dostignuća. To ih je inspiriralo na dublje istraživanje u kojem će se fokusirati na pitanje da li nedostatak samopouzdanja usporava napredak kod žena. Svoju početnu tezu, da je kod žena konkretna kriza prouzročena ogromnom razlikom u samopouzdanju među spolovima, Kay i Shipman tumače kao rezultat različitih čimbenika, od biologije do odgoja.

Iz rezultata istraživanja autorice zaključuju sljedeće:
   žene znatno češće sumnjaju u vlastitu karijeru i izvedbu poslovnih zadataka
   muškarci su do četiri puta češće skloniji inicirati pregovore oko plaće od žena
   kada pregovaraju o plaćama žene traže znatno manji iznos od muškaraca
   manje sposobni ljudi imaju više samopouzdanja (Dunning-Krugerov efekt)
   muškarci često precjenjuju svoje mogućnosti i izvedbu, a žene isto podcijenjuju (u situacijama kada se njihove izvedbe po kvaliteti ne razlikuju)
   žene se prijavljuju za promaknuća onda kada su sigurne da zadovoljavaju 100% traženih kvalifikacija, dok se muškarci prijavljuju već sa 60%
   među ženama postoji neka vrsta prirodnog osjećaja da neće dobiti prestižan posao, pa se niti ne žele zamarati prijavama
   u situacijama kada mogu birati, žene odustaju od rješavanja zahtjevnih zadataka, jer unaprijed pretpostavljaju da ih neće uspješno riješiti
   muškarci neuspjeh pripisuju lošim situacijama, dok žene za neuspjeh krive sebe
   žene su sklonije perfekcionizmu, koji ih često zadržava u napretku (u težnji da budu savršene u svim područjima života, žene gube korisno vrijeme i često na kraju ne dolaze do svojih ciljeva)
   muškarci su skloni pretjeranom samopouzdanju, no do njega dolaze sasvim prirodno (iskreni višak samopouzdanja)

Uspjeh je, tvrde dalje Kay i Shipman, jednako povezan sa sposobnostima koliko i sa samopouzdanjem, stoga ne čudi da su žene na višim pozicijama slabije zastupljene. Naravno da i muškarci ponekad sumnjaju u sebe, no, oni ne dopuštaju da ih sumnja zaustavi toliko često koliko to dopuštaju žene, nastavljaju autorice te postavljaju pitanje gdje počinje problem s nedostatkom samopouzdanja. "Žene postižu bolje rezultate tijekom obrazovanja, ali, što se od njega dalje odmiču, to se samopouzdanje proporcionalno smanjuje."

Iako su najsklonije vjerovanju da je takva situacija kulturno određena i rezultat odgoja, ipak ne odustaju u potpunosti od biologizma, odnosno od mogućnosti iznalaska rješenja u biološkoj razlici između muškaraca i žena (različitoj građi i funkcioniranju mozga, djelovanju hormona...), što je prva prijeporna točka čitavog istraživanja.

Ističu dalje da se djevojčice od prvih dana škole znatno razlikuju od dječaka te su sklonije usvajanju dobrih navika i obaveza, čime ih se uči da je bolje izbjegavati rizike i pogreške, unatoč činjenici da mnogi psiholozi danas smatraju da su upravo riskiranje, pogreške i ustrajnost ključni u razvoju samopouzdanja.

Dječaci te vrline usvajaju na igralištima, dok su djevojčicama uskraćene vrijedne lekcije koje mogu naučiti izvan škole. Važnu ulogu u razvoju samopouzdanja ima i bavljenje sportom. Učenje da se osvoji pobjeda ili podnese poraz dobar su  trening za opstanak u poslovnom okruženju. Djevojčice se rjeđe bave sportom od svojih muških vršnjaka te su sklone ranom odustajanju, najčešće u adolescentskoj dobi. U toj dobi dolazi do gubitka samopouzdanja što ih dovodi do odustajanja od sporta čime se zapravo udaljavaju od najboljeg načina da ga ojačaju, komentiraju autorice.

"Samopouzdanje ne znači samo misliti dobro o sebi. Kada bi ženama bilo potrebno samo nekoliko riječi potpore, one bi odavno vodile glavnu riječ. Samopouzdanje je vjerovanje u uspjeh, a uspjeh pokreće djelovanje. Prirodni rezultat niskog samopouzdanje je nedjelotvornost. Žene, koje oklijevaju iz nesigurnosti, zadržavaju same sebe. Kako bi nadišle razliku u samopouzdanju i krenule naprijed ka uspjehu, prestanu toliko misliti i počnu djelovati," zaključuju Kay i Shipman.

Iako je riječ o zanimljivom i hvalevrijednom istraživačkom poduhvatu, dio zaključaka koje Kay i Shipman iznose pokazao se problematičnim.

Amanda Duberman iz The Huffington Posta smatra da se autorice pretjerano fokusiraju na razliku u samopouzdanju, a zanemaruju strukturalne i institucionalne barijere koje ženama stoje na putu ka uspjehu. Kay i Shipman su dobro identificirale ono što doprinosi razlikama u samopouzdanju, no, prenaglašavaju 'ljekoviti' učinak prevladavanja te razlike. U stvarnosti čak i žene koje su nadišle razliku u samopouzdanju i došle do pozicija na višim razinama, često nisu jednako cijenjene poput svojih muških kolega. S pravom se stoga postavlja pitanje: "Kako možemo znati da će nam se veće samopouzdanje poslovno isplatiti i želimo li zaista stvoriti kulturu rada u kojoj će se od žena tražiti imitacija muških poslovnih strategija kao preduvjeta za uspjeh?".

Samouvjerenu ženu u poslovnom svijetu se naziva 'kučkom', što pokazuje da povećanje samopouzdanja, s ciljem prevladavanja razlike, tu razliku može dodatno produbiti. Pripisivanje nejednakosti u radnom okruženju manjku ženskog samopouzdanja je ignoriranje seksizma, smatra Duberman te nastavlja:
"Jednom kada žene budu uvjerene da će njihovo djelovanje voditi ka pozitivnom ishodu, moći će odbaciti ovu razliku, ali to se neće dogoditi bez oslobađanja prostora za 'kučke' i 'šefice' kako će ih bez sumnje mnogi doživljavati."

S ovim se slaže i Jessica Valenti u svom članku za The Guardian, koja piše da u situaciji kada žene mogu biti otpuštene ako ih šef smatra privlačnima, kada pripravnici ne mogu podnositi tužbe za seksualno uznemiravanje, a republikanci u Americi ističu da žene čak i preferiraju niže plaćene poslove, ne možemo zanemariti institucijonalne barijere koje ženama otežavaju poslovni uspjeh.

Istina je da postoji rodna razlika u samopouzdanju, piše ona, a o 'sindromu uljeza', odnosno situaciji u kojoj uspješne žene smatraju da nisu dovoljno dobre za pozicije na kojima se nalaze, piše se već od 1978. godine, ali ova razlika u samopouzdanju rezultat je kulture koja ženama ne daje razloga da se osjećaju samouvjereno. Iako poticanje ženskog samopouzdanja nije loša ideja, ne postoje dokazi da će asertivnost ženama osigurati bolju poziciju na radnom mjestu. Kay i Shipman ne nude nikakvo stvarno rješenje, odnosno samo jedino rješenje vide u promjeni ponašanja samih žena. Nije konstruktivno savjetovati ženama da rješenja vanjskih problema traže u sebi samima, ističe Valenti, ono što moramo stvoriti jest društvo koje vrednuje samopouzdane žene.

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/3090-rodne-razlike-u-samopouzdanju

12
Eksploatacija u naša četiri zida: Kućanski rad na neodređeno

Kada bismo je u čežnji da trenutak ovjekovječimo datumom i godišnjim dobom pitali: Ali što ste radili 5. travnja 1868. ili 2. studenog 1875., ona bi pogledala u prazno i rekla da se ničeg ne može sjetiti. Jer večere su skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ.

LJUBAV ILI RAD?
“Ishlapjeli”, odnosno društveno rijetko valoriziran rad na koji se referira Virginia Woolf, sav je onaj neophodan reproduktivni – kućanski rad. U ovom ćemo tekstu termin kućanski rad promotriti u okviru zahtjeva za nadnicom i kratkog historijata problematike neplaćenog ženskog rada. Samu sintagmu koristit ćemo u širem smislu – pod kućanskim radom tako podrazumijevamo sve biološke i društvene aspekte reprodukcije: uz kućanske poslove (kao što su kuhanje, pospremanje, pranje i peglanje) referiramo se i na reprodukciju samih ljudskih bića ‒ rađanje djece – te na njegovateljski rad, tj. brigu za djecu, starije i nemoćne.
Na samom početku treba jasno naznačiti kako se uvriježena podjela na javnu, mušku, i privatnu, žensku, odnosno na proizvodnu i neproduktivnu, kućansku sferu temeljila na argumentaciji da su žene iracionalna, emotivna bića, nesposobna za apstraktno mišljenje. Žene su također, tragom ove argumentacije, neizostavno povezane s prirodom i potomcima, pa se time legitimira pozicija u kojoj se na brigu za djecu i obitelj ne može gledati kao na posao, čime se a priori dokida mogućnost nadnice za pružanje ovakvih usluga. Ipak, jačanjem feminističkih pokreta rasprava o suodnosu javne i privatne sfere postaje sve češćom temom debata. Privatnost kućanske sfere prepoznata je kao ključno mjesto ženske opresije, pa je dio lijevo orijentiranih feministica upravo u ovoj temi pronašao ishodište kampanje sa zahtjevom za nadnicama kao jednim od mogućih rješenja za ukidanje nametnute podjele.

NADNICE ZA RAD
Rasprava o zahtjevu za nadnicama za kućanski rad, koja se odvijala većinom u američkim, talijanskim i britanskim lijevim feminističkim krugovima, doživjela je svoj vrhunac početkom sedamdesetih godina. Pamflet koji je rasplamsao diskusiju, The Power of Women and the Subversion of the Community, 1972. objavljuju Mariarosa Dalla Costa i Selma James. U njemu autorice progovaraju o problemu neplaćenog ženskog rada te propituju ne samo ulogu žene u suvremenom društvu nego i odnos same ljevice prema tzv. ženskom pitanju. Dalla Costa naglašava da je problematiziranje kućanskog rada potencijalno snažno emancipatorno oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive, a pritom redefinira samu nadnicu stavljajući u fokus rasprave činjenicu da kada kapitalist zapošljava muškarca, on zapravo dobiva dva radnika – muškarca i njegovu suprugu koja stvara preduvjete zbog kojih muškarac može obavljati posao za nadnicu.Nastavljajući se na Dalla Costu James stavlja naglasak na jačanje društvene snage koja može omasoviti proletarijat jer će se žene moći ravnopravno muškarcima boriti protiv eksploatacije tek kada uđu u sustav nadnice, tj. postanu ravnopravnim dijelom radničke klase. Pored uspostavljanja zahtjeva za općom ravnopravnošću cjelokupne radničke klase, ovakva strategija podrazumijeva i povezivanje žena u urbanim i ruralnim sredinama odbacujući ideju o potpuno drugačijem pristupu problemima žena trećeg svijeta i “razvijenog” svijeta – unatoč nezanemarivim razlikama u svakodnevnom životu – jer, na koncu, bez obzira na geografiju, žene su te koje se u najvećem broju slučajeva moraju pobrinuti da muškarac ode na posao a djeca u školu nahranjeni i čisti.
Silvia Federici u tekstovima Wages Against Housework i Why Sexuality is Work (oba objavljena 1975.) nanovo ističe kako zahtjev za nadnicama za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca već funkcionira i kao revolucionarna perspektiva za čitavu radničku klasu. Kako je već na početku spomenuto, kućanski je rad morao biti okaratkeriziran kao nešto “prirodno” i nije mogao biti priznat kao dio društvenog ugovora jer nikada nije bilo namjere da bude plaćen. Stoga se takav rad prisilno pretvara u tzv. čin ljubavi – kućanica servisira muškog radnika fizički, emocionalno i seksualno. Stoga, kako navodi Federici, zahtjev za nadnicama funkcionira samo ako uz njega težimo stvarnom restrukturiranju društvenih odnosa, točnije – boreći se za nadnice za kućanski rad borimo se protiv dodijeljenih društevnih uloga koje je kapitalizam namijenio ženama.

 TO PRODUKTIVNOST IMA S TIM? (TEORIJSKI PRIJEPORI)
Jedan od razloga zašto se rasprava o nadnicama za kućanski rad u ovom obliku iscrpila prerano, još prije kraja sedamdesetih (uz, dakako, činjenicu da se fokus polako počeo premještati s materijalističke analize na kulturnoidentiteska pitanja), svakako je bio i začarani krug prijepora oko produktivnosti i neproduktivnosti rada unutar kućanske sfere.
Kako Kathi Weeks navodi u knjizi The Problem with Work (2011.), ortodoksnija je strana zastupala stav da je kućanski rad neproduktivan jer ne stvara višak vrijednosti, dok su autonomističke marksističke feministkinje smatrale da takav rad posredno stvara višak vrijednosti, pa se mora shvaćati kao integralni dio kapitalističke proizvodnje jer bez reprodukcije radne snage ne bi bilo ni samih radnika. U apendiksu knjige Women’s Employment and the Capitalist Family (2011.) Ben Fine se, analizirajući raspravu o kućanskom radu, posebno osvrće na debatu o njegovoj produktivnosti i neproduktivnosti. Zaključuje da iako ženski kućanski rad prema marksističkoj teoriji jest neproduktivan, on je iznimno važan za tržišnu ekonomiju i reprodukciju kapitala te je jednako nužan kao i nadnički rad. U tekstu For Every Knight in Shining Armor, There’s a Castle Waiting to be Cleaned: A Marxist–Feminist Analysis of the Household Harrieta Fraada, Stephena Resnicka, i Richarda Wolffa navodi se kako kućanica upravo svojim radom pretvara sirovine (sirovu hranu, prljavu odjeću i nepospremljen dom) u gotove proizvode koji imaju uporabnu vrijednost. Ipak, s obzirom na to da njezin muž i djeca ne plaćaju nadnicu za proizvode koje koriste, a žena ne prodaje višak vrijednosti koji proizvede (pa ne dolazi ni do razmjene roba), ti proizvodi nemaju razmjensku vrijednost – stoga ovaj proces ne možemo nazvati kapitalističkim procesom proizvodnje.
Treba imati na umu da debate između ortodoksnih i autonomističkih shvaćanja termina produktivnog i neproduktivnog rada i dalje traju, pa ih ni u kojem slučaju ne treba smatrati riješenima kao ni zanemariti ili osporiti njihovu važnost, i to ne samo na razini njihova teorijskog efekta. Ipak, jedan od važnih razloga inzistiranja na produktivnosti unutar reproduktivne sfere bio je ne samo teorijski već i duboko političan: zbog manjkavog uvida u problematiku ženskog neplaćenog rada u redovima je marksističkih teoretičara postalo gotovo uvriježeno mišljenje da neproduktivan rad ne  može biti fokusom kritike kapitalizma, pa je reproduktivna sfera još jednom ostala po strani, odnosno i dalje se smatrala pitanjem koje bi trebalo doći na red tek kada riješimo problematiku proizvodne, tj. javne, muške sfere.

I NAKON KUĆANICE ‒ KUĆANICA (IZLAZAK NA TRŽI TE RADA I DVOSTRUKA EKSPLOATACIJA)
U vrijeme kada nastaje zahtjev za nadnicama za kućanski rad većina ženske populacije još uvijek nije izašla na tržište rada. Selma James već tada prepoznaje da se problematika neplaćenog kućanskog rada zasigurno neće riješiti samim izlaskom žena na tržište rada niti je rad za nadnicu zalog ženske emancipacije – upravo suprotno, unutar kapitalističkog sustava žene će postati dvostruko podređene: kod kuće i na radnom mjestu, odnosno i dalje će obavljati, uz rad za nisku nadnicu, i besplatan kućanski rad. Naravno, to nikako ne znači da se James zalagala za ostanak žena unutar kućanske sfere ili za opciju “obiteljske plaće” koju muškarac (breadwinner) zarađuje kako bi mogao prehraniti čitavu obitelj, a koja dodatno učvršćuje, čini se, neraskidivu vezu između partijarhata i kapitalizma, već ističe kako pod ovakvim uvjetima žene zasigurno nakon izlaska na tržište nisu samostalnije, već dodatno eksploatirane.

ISPOMOĆ DO PRVE KRIZE
Unatoč kratkom vijeku aktivne debate o zahtjevu za sljedećih je desetljeća na različite načine ostala prisutna unutar raznih (ne samo feminističkih) krugova jer je dvostruka opresiranost sve više dolazila do izražaja. Vrijednost se kućanskog rada tako promatrala i u parametrima neoklasične ekonomije: kanadske su ankete pokazale da žene u toj zemlji 2/3 od 25 milijardi radnih sati provode u neplaćenom kućanskom radu, što prema nekim izračunima čini između 30% i 40% BDP-a. U Venezueli se pak– kako je definirano u članku 88. Ustava – kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu. Iako su mnoge države adresirale ovaj problem i davale različite poticaje kako bi donekle olakšale ili smanjile teret neplaćenog ženskog rada, primjeri ovakvih mjera, tj. njihova gotovo neizbježnog ukidanja dolaskom krize (primjerice poticaji najsiromašnijim obiteljima, dječji doplatci ili kompenzacijski mehanizmi kojima se ženama u mirovini daje naknada za njegovateljski rad) samo potvrđuju tezu teoretičarki poput Federici, Coste i James da bez promjene samih proizvodnih odnosa kao i rodnih odnosa unutar kućanstava nikakva pojedinačna mjera nije u stanju izmijeniti uzroke dvostruke opresiranosti i rodne podjele, već najčešće služi održavanju statusa quo.
Kako je Federici ironično primijetila, čini se da u vrijeme fleksibilizacije tržišta rada, do koje nužno dolazi u doba ekonomske krize, jedino kućanski posao nikada neće biti prekaran niti part-time – on je stalan, s ugovorom na neodređeno. Nastupanjem ekonomske krize (inherentne kapitalističkom sustavu proizvodnje), jedna od prvih državnih mjera jest upravo rezanje socijalnih usluga koje su najviše rasterećivale žene u kućanstvu, pa se ove usluge novim mjerama i legislativama ponovno prebacuje na leđa tih istih žena. Imajući u vidu kratkotrajnost mjera države blagostanja koje su ublažavale dvostruku opresiranost, zahtjev za nadnicama za kućanski rad, kao što su i same feministkinje koje su provodile ovu kampanju kasnije isticale, bio je zamišljen više kao provokacija statusa quo i poziv na debatu o položaju žene unutar često zanemarene privatne sfere i kao zahtjev za redistribucijom kućanskog rada nego kao stvarni zahtjev za izračunavanjem nadnice kućanicama. On u ovom obliku nakon sedamdesetih nije zaživio, ali je zasigurno pridonio razvijanju različitih teorijskih uvida vezanih uz problematiku kućanstva i reprodukcije. Tako danas postoje brojne inicijative (i među samim feministkinjama) za uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka kao podloge za jednakopravnost i dokidanje siromaštva koji je, smatra Pateman, za žene značajan i stoga što se ne bi dijelio unutar kućanstva, već direktno pojedincima i pojedinkama.

KUĆANSTVO OTPORNO NA REVOLUCIJU?
Nastavljajući se na spomenutu venecuelansku ustavnu odredbu, za kraj je važno spomenuti i odnos prema kućanskom radu u jugoslavenskom kontekstu. Naime u porodičnom zakonu FNRJ-a iz 1948. godine stajalo je da se kao “doprinos zajedničkoj imovini računa ne samo zarada svakog bračnog druga, nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, vođenje domaćih poslova, staranje i održavanje imovine kao i svaki drugi rad na upravi, održavanju i povećanju imovine”. Time je u Jugoslaviji neplaćeni rad formalno-pravno priznat.
Ipak, kada bismo postavili pitanje koliko je realno postojeći socijalizam uspio promijeniti uvjete ženske opresije, najčešći bi odgovor bio da unatoč bitnim strukturnim pomacima patrijarhalna matrica u odnosima unutar privatne sfere ostaje gotovo nepromijenjena. Iako se problematika neplaćenog rada prepoznavala, ona se nije smatrala političkim pitanjem, već ostatkom konzervativnih predrasuda zbog još uvijek neuređenih odnosa privatnog vlasništva.
Istraživanja su pokazala da je velik broj žena i dalje smatrao da su dominacija muškaraca i opterećenost obavezama u porodici osnovni činioci nepovoljnog socijalnog statusa i neravnopravnog položaja unutar samoupravnog sustava. Unatoč različitim historijskim procesima i društvenim uređenjima čini se da je jedna stvar zajednička svim društvima i sustavima, a to je neplaćeni ženski rad, koji je, čini se, otporan i na revoluciju. Kao što smo već naveli, dobar dio ljevičarskih praktičnih i teorijskih stremljenja zanemaruje pitanje ženskog neplaćenog rada svodeći ovu problematiku na tek sekundarnu onoj tzv. javne, proizvodne sfere. Jednako tako ako dobar dio revolucionarnog naboja nije usmjeren upravo na dokidanje privilegije koju uživa polovica radničke klase, revolucija nikako ne može biti zalog emancipacije, stoga iz zajedničkog nam iskustva možemo zaključiti da dvostruka ženska opresiranost ne nestaje u potpunosti ni unutar socijalističkog sustava, a kamoli u državi blagostanja ili otvaranjem slobodnog tržišta.
Žene će imati mogućnost emancipacije isključivo onda kada unutar progresivnih lijevih programa problematika kućanskog rada (naravno, uza sva ostala, lijepo nazvana “ženska”, ali i ostala takozvana manjinska pitanja) zauzme zasluženo mjesto i postane predmetom sustavne i konkretne analize, odnosno onda kada lijevi programi i lijeve organizacije i partije u svojoj suštini postanu i istinski ‒ feministički.

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo?start=63

13
Several basic facts about The Women's Movement in Yugoslavia between the two wars
Neda Bozinovic


Even before 1918, there were women's charitable, religious, educational and professional organizations with distinct divisions on religious national basis in all countries. If some of these organizations contained some of feminist ideas, they remained in background, or were completely ignored.
Women social-democrats were active in workers' parties or associations of trade unions. They were at that time, as it was the practice in all social-democratic parties, subordinating the demands for women equality to the release of the working class, starting with the traditional understanding that women's liberation will be an automatic consequence of class liberation.
Soon after the unification of women social-democrats from Serbia and Croatia, as a part of the Socialist Workers Party (Communists) - SRPJ (k), THE SECRETARIAT OF WOMEN SOCIALISTS (Communists) was established in April 1919. According to the Statute of the Secretariat, it was considered as a part of the whole party and it acknowledged the program SRPJ (k), in which, among the rest, it was stated that the SRPJ (k) fights for the equal rights of all people, regardless of gender and origin, for the legal and political equality of all citizens, without distinction of sex, and for both active and passive voting rights of all male and female citizens over the age of 20 years. However, the Statute of the Secretariat expressly excluded imaging of separated women's organizations, and the Secretariat was considered as a "technical-executive committee of agitation and organization of women." By the end of 1920, Secretariat developed a remarkable work on organizing female Communists in certain places within the existing party organizations. It published its magazine "Equality".
At the same time, when the aforementioned Secretariat was established, the feminist, non-partisan association called SOCIETY FOR ENLIGHTENING OF A WOMAN AND PROTECTION OF HER RIGHTS was established in Belgrade in April 1919. In the autumn of the same year, the same society was founded in Sarajevo. The aim of those associations was to enlighten and to work on realization of their civic and political rights. The Society published its own magazine "Women's Movement".
In all countries, previously established female societies renewed its efforts and with initiative of their women's association of Serbian nation (founded in 1906), the first congress in Belgrade was held, where THE NATIONAL WOMEN'S ALLIANCE OF SERB, CROATIAN AND SLOVENIAN WOMEN was founded. The Alliance brought together around 200 national, educational and humanistic societies in a broad platform that included activities for development of human, ethical, cultural, feminist-social and national work. By its centralist organization and working methods, the Union was a supporter of the integral Yugoslavianism.
As it was founded, The Alliance joined The International Council of Women (ICW), in which work it actively participated and conformed to the international feminist standards from that time, so in 1922, it also established a detailed program of its activities. The program contained the following points: work on the national unity; work on the equality of women and men in private and public law, work on the protection of women in the workforce due to her motherly vocation; realization of the principles of equal work, equal vocations and equal prizes; the protection of children and youth, work for equal education of male and female children in school and at home; struggle for equal morality for men and women, as well as the fight against alcoholism and prostitution. Since 1929, the Alliance acted under the name YUGOSLAV WOMEN'S ALLIANCE, and since 1936 they published their own magazine "Journal of the Yugoslav Female Alliance".
At the second congress of the Union in 1920, female delegates of those associations that had feminist programs or were campaigning for equality of women (about 26 companies) distinguished themselves. Within the National Female Alliance, they founded a feminist section and determined its principled program for the next few months. The program consisted of themed courses, lectures and conferences devoted to the civic education of women, then weekly entertainments, reading of literary works, as well as the lectures on the hygiene of women and children.
The Association for enlightening women broadened its tasks and changed its name into WOMEN'S MOVEMENT. With Splosno female union from Ljubljana and the Association of Yugoslav women from Zagreb, the union organized assembly for feminist associations in Ljubljana in 1923. At that meeting, THE ALLIANCE OF WOMEN IN COUNTRY SHS was established, with the aim to fight for the political rights of women and to affect the changes in practices and achievement of full equality between men and women by their means of mediator between reforms and changes in the old and new laws. Therefore, the Alliance first pointed out the struggle for the right to vote, and then recognition of women - mothers and housewives for a productive call, for the economic independence of married women, for recognition of the equal parental guardianship of a father and mother over the children, to ensure the alimentation for a mother and child through the law, to change the law of inheritance in favor of women, for general insurance of a mother, for better protection of women in the workforce and for introduction of female labor inspectors in the company, for free advancement at the jobs where women work, as well as the free access to political life. The Alliance was actively collaborated in The International Alliance of Women (IAW).
The Association for Enlightening Women, the National Women's Union and the Secretariat of Women Socialists (Communists), held in 1919 and 1920 various conferences, choirs and lectures dedicated to the equality of women, and especially to the right to vote, trying to make these rights of women recognized by the new Constitution that was in preparation. Choirs for women suffrage, which were very well attended, were held in all major cities in Yugoslavia and were used to show the difficult and unequal position of women of all classes in the kingdom. During the session of the Constituent Assembly, several protest gatherings of women were organized in several cities. From the chorus of protest in Belgrade, which was attended by female delegates from many cities all over the Yugoslavia, the resolution was submitted to the Constituent Assembly, but the Assembly did not discuss it.
Work of the Communist Party was banned in 1921, and the women from the Secretariat of women switched to work mainly in the society for enlightening of women, while later the younger women worked in FEMALE ASSOCIATION OF BELGRADE UNIVERSITY, founded in 1922 with the right to work only at the Belgrade University. The aim of this society was to provide financial support to poor female students, the establishment of a dormitory for female students, encouraging the professional work as well as work on self-awareness of female students in order to achieve equality. Feminist organizations were still been founded between the two wars. Thus the organizations from Yugoslavia, Bulgaria, Czechoslovakia, Poland, Romania and Greece, following the policy of their governments, constituted THE LITTLE FEMALE ENTENTE (1923). The program of the Entente was feminist, and it was founded in order to share experiences as well as for the common occurrence in the struggle for peace in the International League for Peace and Freedom.
WOMEN'S PARTY was founded by a group of young female intellectuals in 1927, who were dissatisfied with the way of working and the slowness of the Women's Union and the Alliance. The party performed strongly and in the short period of its existence, organized more well-felled choirs for women suffrage in Serbia. Just when the party started organizing itself better, the Constitution was suspended in Yugoslavia and dictatorship C was introduced in January 1929, so this party, as well as all other political parties, had to suspend their work, which was not renewed later.
At the end of 1927, THE ASSOCIATION OF UNIVERSITY EDUCATED WOMEN was founded, which had its sections in Belgrade, Sarajevo, Skopje, Sabac and Kragujevac. It protected the professional interests of women, stood for the progress of women in the ministry and sought changes in the civic rights. They created a valuable "Bibliography of Women Writers in Yugoslavia" (until 1936). Since 1931, special women's organization LEAGUE OF WOMEN FOR PEACE AND FREEDOM was acting in Yugoslavia. It was a member of the International League for Peace and Freedom. Dictatorship has meanwhile gradually dwindled and despite all reprisals it could not take place because the resistances in many parts of the country were intense and continuous. The assassination of King Aleksandar Karađorđevic in Marseille in 1934 accelerated the work on the reconstruction of political parties and preparation for a new Parliament which were held in 1935. The Communist Party of Yugoslavia, although still acting illegally, improved its work. Following the policies of the National's Front in the mid thirties, which was emerging in some European countries in the resistance to fascism and nazism, KPJ modified its views regarding the women's issues.
Believing that a women's issue was a issue of a class - it gave exclusivity in terms of organizing the women's program and methods of its work. Instead of working with women within the party organization, KPJ refers to its female members and sympathizers, to establish a separate women's organizations, to engage in the work of existing organizations, to establish women's sections, committees, assets and similar bodies wherever possible, which would be dealt with specific programs of work on educating and cultural elevation of women.
YOUTH SECTION OF WOMEN'S MOVEMENT, founded in 1935 in the framework of Women's movement, was a place where the female students from the Association of female students, young women of all professions, from schools, offices, factories, banks, stores, from a variety of professional and trade union organizations gathered, exchanged their experiences and gained motivation to work. Program of the Women's movement with its distinctive activity in the struggle for women's rights of all women, regardless of race, religion, nationality or political beliefs gave a sufficient basis for women to come together on a platform of struggle against fascism, so that the Youth section became a gathering place for female antifascists.
In Croatia, by the Communist Party initiative in Zagreb in 1936, the Society for the education of women was founded and brought together women of all classes. Similar societies were founded in other cities in Croatia. In Slovenia in 1939, "The International Committee of the Slovenian women's societies" was founded, and it coordinated the work of women's organizations affiliated to the female Yugoslav Federation or the "Women's Movement" and other independent women's organizations, except the clerical. All of these organizations in Yugoslavia acted in various ways: by lectures on women and the study of specific issues in the fields of economics, politics, history and the like. They organized various training courses and events. On one hand, they were connected in the women's movement  and were intensively active in the implementation of programs of women's equality, and on the other hand, they encouraged the women to set up their problems in order to accept them as their own through the various social groups, professional, youth, trade unions and political parties. Thus, for example, Independent Democratic Party within the society for enlightening the villages, "Seljacko kolo" - founded the "Women's Section", which has developed a notable work in the villages of Croatia and Bosnia and Herzegovina. Women were furthermore engaged in a variety of movements against fascism, and for example, in actions to help the Spanish people, to help anti-fascists who were arrested, the peace and the youth movement, in election campaigns, and at the frequent strikes and demonstrations. In this way they were linked to the anti-fascist movement, a movement for freedom and democracy and the independence of the country. A group of women, again influenced by the Communist Party, initiated an independent women's magazine. In Belgrade in 1936, they launched magazine "Woman Today" (dated to 1976). In Zagreb in 1938, they launched "Women's World", and "Our women" in Slovenia in 1940 (which replaced the feminist women's magazine that was published earlier). These sheets were delivered in all parts of Yugoslavia and played a major role in raising the awareness of women, exchange of experiences, informing on all political events in the country and the world, as well as the inclusion of women in the socio - political life.

14
Nekoliko osnovnih podataka o Ženskom pokretu u Jugoslaviji između dva rata
Neda Božinović


Još pre 1918. godine u svim zamljama postojale su ženske humanitarne, verske, prosvetarske i profesionalne organizacije, sa izrazitim podelama na verskoj nacionalnoj osnovi. Ukoliko su neke od tih organizacija i sadržavale poneku od feminističkih ideja, ona je ostajala u drugom planu ili je potpuno zanemarena.
Žene socijaldemokratkinje delovale su u radničkim partijama ili društvima i u sindikalnim organizacijama. Oni su u to vreme kako je to bila praksa u svim socijaldemokratskim partijama, zahteve za ravnopravnost žena podređivali zahtevima za oslobađanje radničke klase, polazeći od klasičnog shvatanja da će oslobođenje žena biti automatska posledica klasnog oslobođenja.
Uskoro po ujedinjenju socijaldemokratkinja iz Srbije i Hrvatske osnovale su aprila 1919, u okviru Socijalističke radničke partije (komunista) - SRPJ (k) / SEKRETARIJAT ŽENA SOCIJALISTA (KOMUNISTA). Prema Statutu Sekretarijata, on se smatra delom partijske celine i priznavao je program SRPJ (k) u kome je, pored ostalog, stajalo da se SRPJ (k) bori za jednaka prava svih, bez razlike pola i porekla, za pravnu i političku jednakost svih građana bez razlike pola kao i za aktivno i pasivno biračko pravo svih građana i građanki starijih od 20 godina. Međutim statut Sekretarijata isključuje izričito oslikavanje zasebnih ženskih organizacija, a sam Sekretarijat se smatra "tehničko - izvršnim odborom u agitaciji i organizaciji žena". Sekretarijat je do kraja 1920. godine razvio zapažen rad na organizovanju žena komunista u pojedinim mestima u okviru postojećih partijskih organizacija. Izdavao je svoj list "Jednakost".
Istovremeno kada je osnovan pomenuti Sekretarijat, u Beogradu je aprila 1919. godine, osnovano i feminističko, nestranačko udruženje DRUŠTVO ZA PROSVEĆIVANJE ŽENE I ZAŠTITU NJENIH PRAVA. U jesen iste godine takvo društvo osnovano je i u Sarajevu. Cilj tih udruženja bio je prosvećivanje i da se radi na ostvarivanju njihovih građanskih i političkih prava. Društvo izdaje svoj list "Ženski pokret".
U svim zemljama, ranije osnovana ženska društva obnavljala su svoj rad i na inicijativu svog Srpskog naroda ženskog saveza (osnovan još 1906.) održan je njihov prvi Kongres u Beogradu na kome je osnovan NARODNI ŽENSKI SAVEZ SRPKINJA, HRVATICA I SLOVENKI. Savez je okupio sva nacionalna, prosvetarska i humanistička društva, njih oko 200, na jednoj širokoj platformi koja je podrazumevala rad na razvijanju humanog, etičkog, kulturnog, feminističko - socijalnog i nacionalnog rada. Po svom centralističkom ustrojstvu i po metodama rada Savez je bio pobornik integralnog jugoslovenstva.
Savez se po osnivanju učlanio u Medjunarodni ženski Savez (ICW) u cijem je radu aktivno učestvovao i prilagodjavao se tadašnjim medjunarodnim feminističkim standardima, pa je i on 1922. utvrdio svoj detaljniji program rada. Program sledeće tačke: Rad na narodnom jedinstvu; rad na izjednačenju žene sa muškarcem u privatnom i javnom pravu, na zaštiti ženske radne snage s obzirom na njen prirodni poziv majke; ostvarenje principa za jednak rad, jednaka zvanja i jednake nagrade; rad na zaštiti dece i omladine, za jednako vaspitanje muške i ženske dece u školi i u kući; borba za jednak moral za žene i muškarce, kao i borbu protiv alkoholizma i prostitucije. Ovaj Savez je od 1929. godine delovao pod imenom JUGOSLOVENSKI ŽENSKI SAVEZ, a od 1936. godine izdaje svoj list "Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza".
Na drugom kongresu ovog Saveza 1920. izdvojile su se delegatkinje onih udruženja koje su imale feminističke programe ili su se u svom radu zalagale za ravnopravnost žena (oko 26 društava). One su u okviru Narodnog ženskog saveza osnovale feminističku sekciju i odredile njen načelni program za nekoliko narednih meseci. Program je obuhvatio tematske kurseve, predavanja i konferencije posvećene gradjanskom vaspitanju žene, zatim nedeljne zabave, čitanje književnih dela, kao i predavanje o higijeni žene i deteta.
Društvo za prosvećivanje žene proširilo je svoje zadatke i promenilo ime u ŽENSKI POKRET. Sa Splošnjim ženskim društvom iz Ljubljane i Udruženjem jugoslovenskih žena iz Zagreba, društvo je 1923. godine organizovalo skupštinu feminističkih društava u Ljubljani. Na toj skupštini osnovana je ALIJANSA ŽENSKIH DRUŠTAVA U DRŽAVI SHS, sa ciljem da se izbore za politicka prava žena, kako bi njihovim posredstvom reformama i promenama starih i donošenjem novih zakona uticala na promene običaja i na ostvarenje potpune jednakosti izmedju muškaraca i žena. Stoga Alijansa na prvo mesto stavlja borbu za pravo glasa, zatim priznanje poziva žene - majke i domaćice za produktivan poziv, za ekonomsku nezavisnost udate žene, za priznavanje jednakog roditeljskog starateljstva oca i majke nad decom, za osiguranje izdržavanja majke i deteta putem zakona, zatim za izmenu naslednog prava u korist žene, za opšte osiguranje majke, za bolju zaštitu ženske radne snage i za uvodjenje ženskih inspektora rada u preduzeća, za slobodno napredovanje u pozivima kojima se žene bave, kao i za slobodan pristup u politički život. Alijansa je aktivno saradjivala u Medjunarodnoj Alijansi za prava glasa žena (IAW).
I Društvo za prosvećivanje žena i Narodni ženski savez i Sekretarijat žena socijalistkinja (komunista) 1919. i 1920. godine održavale su razne konferencije, zborove i predavanja posvećene ravnopravnosti žena, a posebno pravu glasa, nastojeći da se u novi Ustav koji je bio u pripremi to pravo prizna ženama. Zborovi za žensko pravo glasa, veoma posećeni, održavani su u svim većim gradovima u Jugoslaviji i korišćeni su da se prikaže težak i neravnopravan položaj žena svih slojeva u kraljevini. Za vreme zasedanja Ustavotvorne skupštine održano je više protestnih zborova žena u više gradova. Sa protestnog zbora u Beogradu, kome su prisustvovale delegatkinje iz više gradova i svih krajeva Jugoslavije, podneta je Ustavotvornoj skupštini rezolucija, ali o njoj Skupština nije raspravljala.
Komunistickoj partiji zabranjen je rad 1921. godine, pa su žene iz Sekretarijata žena prešle na rad uglavnom u društvo za prosvećivanje žena, a mlađe nešto kasnije u UDRUŽENJE STUDENTKINJA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA, koje je osnovano 1922. godine sa pravom rada samo na beogradskom univerzitetu. Cilj ovog društva bio je pružanje materijalne pomoći siromašnim studentkinjama, osnivanje doma za studentkinje, podsticanje na stručni rad, kao i rad na samoosvešćivanju studentkinja u cilju ostvarivanja ravnopravnosti. Feminističke organizacije osnivane su i dalje izmedju dva rata. Tako su organizacije Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Rumunije i Grčke, sledeći politiku svojih vlada, osnovale MALU ŽENSKU ANTANTU (1923). Program ove antante je feministički, a osnovana je radi razmene iskustva i zajedničkog nastupanja u borbi za mir u Internacionalnoj ligi za mir i slobodu.
ŽENSKU STRANKU osnovala je grupa mladih intelektualki 1927. godine, koje su bile nezadovoljne načinom rada i sporošću Ženskog saveza i Alijanse. Stranka je nastupila vrlo borbeno i za kratko vreme svoga postojanja održala je u Srbiji više dobro posećenih zborova za žensko pravo glasa. Upravo kada se stranka počela bolje organizovati, u Jugoslaviji je suspendovan Ustav i zavedena diktatura C. januara 1929. godine, pa je ova stranka kao i sve druge političke stranke morala da obustavi svoj rad, a kasnije ga nije ni obnovila.
Krajem 1927.godine osnovano je UDRUŽENJE UNIVERZITETSKI OBRAZOVANIH ŽENA, koje je imalo svoje sekcije u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Šapcu i Kragujevcu. Štitilo je profesionalne interese žena, zalagalo se za napredovanje žena u službi i tražilo promene u gradjanskom pravu. Izradile su vrednu "Bibliografiju ženskih pisaca u Jugoslaviji" (do 1936. godine). Od 1931. godine u Jugoslaviji deluje i posebna ženska organizacija LIGA ŽENA ZA MIR I SLOBODU. Član je medjunarodne lige za mir i slobodu. Diktatura je u medjuvremenu postepeno slabila, i pored svih represalija nije se mogla održati jer su otpori u mnogim delovima zemlje bili intenzivni i neprekidni. Ubistvo kralja Aleksandra Karadjordjevića u Marselju 1934. godine, ubrzalo je rad na obnovi političkih partija i pripreme za novi Parlament koji su održani 1935. godine. I Komunistička partija Jugoslavije, iako još uvek u ilegalstvu, unapredila je svoj rad. Sledeći politiku Narodnog fronta koji je sredinom tridesetih godina nastajao u nekim zemljama Evrope u otporu fašizmu i nacizmu, KPJ je u ženskom pitanju modifikovala svoje stavove.
Ostajući i dalje na pozicijama da je žensko pitanje klasno - ona se odrekla isključivosti u pogledu organizovanja ženskih programa i načina njihovog rada. Umesto rada sa ženama u okviru partijskih organizacija, KPJ upućuje svoje članice i simpatizerke, da osnivaju posebna ženske organizacije, da se uključuju u rad postojećih organizacija, gde god za to postoje uslovi osnivaju ženske sekcije, odbore, aktive i slične organe, koji bi se bavili sasvim konkretnim programima rada na prosvećivanju i kulturnom uzdizanju žena.
OMLADINSKA SEKCIJA ŽENSKOG POKRETA osnovana 1935. godine u okviru društva Ženski pokret bila je mesto gde su se okupljale studentkinje iz Udruženja studentkinja, mlade žene svih zanimanja, iz škola, kancelarija, fabrika, banaka, trgovina, iz raznih profesionalnih i sindikalnih organizacija i tu su one menjale svoja iskustva i dobijale podstrek za rad. Program Ženskog pokreta sa svojom naglašenom aktivnošću u borbi za ženska prava svih žena, bez obzira na rasu, veru, narodnost i politička shvatanja davao je dovoljno osnova da se žene okupe na platformi borbe protiv fašizma, pa je Omladinska sekcija postala mesto za okupljanje antifašistkinja.
U Hrvatskoj je na inicijativu KPJ u Zagrebu 1936. godine osnovano Društvo za prosvjećivanje žena koje je okupljalo žene svih slojeva. Slična društva osnivaju se i u drugim gradovima u Hrvatskoj. U Sloveniji je 1939. godine osnovan "Medjunarodni odbor slovenačkih ženskih društava" koji je koordinirao rad ženskih organizacija učlanjenih u Jugoslovenski ženski Savez ili "Ženski pokret" i drugih samostalnih ženskih organizacija, osim klerikalnih. Sve ove organizacije u Jugoslaviji delovale su na razne načine: predavanjima o položaju žena, izučavanjem pojedinih pitanja iz oblasti ekonomije, politike, istorije i sl. Organizovale su razne tečajeve i priredbe. One su s jedne strane povezane u ženski pokret i vrlo su intenzivno delovale na ostvarivanje programa ženske ravnopravnosti, a sa druge strane podsticale su žene da se u raznim društvenim grupacijama, stručnim profesionalnim, omladinskim, sindikalnim pa i u političkim partijama postavljaju svoje probleme u cilju da ih one prihvate kao svoje. Tako na pr. Samostalna demokratska stranka u okviru društva za prosvećivanje sela, "Seljačko kolo" - osnovala je "Žensku sekciju", koja je razvila zapažen rad u selima Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Žene se osim toga angažuju u mnogobrojnim aktivnostima u pokretu protiv fašizma, kao i na pr. u akcijama za pomoć Španskom narodu, za pomoć pohapšenim antifašistima, u mirovnom i omladinskom pokretu, u predizbornim kampanjama, u čestim štrajkovima i demonstracijama. Na taj način one se povezuju u antifašistički pokret, pokret za slobodu i demokratiju i za nezavisnost zemlje. Grupa žena, opet pod uticajem KPJ pokreću nezavisne ženske listove. U Beogradu 1936. godine pokrenut list "Žena danas" (izlazila je do 1976.). U Zagrebu je 1938. godine pokrenut "Ženski svijet", "Naša žena" u Sloveniji 1940. godine (zamenila je feministički ženski list koji je ranije izlazio). Ovi listovi šireni su u svim krajevima Jugoslavije i odigrali su veliku ulogu u podizanju svesti žena, u razmeni iskustava, u obaveštavanju o svim političkim događajima u zemlji i svetu, kao i u uključivanju žena u društveno - politički život.


15
The Appearance of Feminism – Women’s Movement in Belgrade, Zagreb and Ljubljana
Lepa Mlađenovic

Feminist initiatives and groups are initiated at the end of 1970s in a country which I now nominate as ex-Yugoslavia. Scientific works on sociological and anthropological international seminars were a stimulus for the communication between women scientists who were learning about a dimension of the discrimination of women: Silva Meznaric, Blazenka Despot, Anđelka Milic, etc.
In 1978, the first international feminist conference DRUG-CA ZENA happened in Belgrade thanks to the women from those three capital cities and their organizational capabilities. This conference was a turning point for feminists and the history of the civic society which was then in formation in then Yugoslavia. Biljana Kasic, a lecturer of Women Studies in Zagreb, considers that these initiatives were then the first intents of creating the civic society.
Women experts who have been working on this, already historical, conference were: Lidija Sklevicky, Rada Ivekovic, Slavenka Drakulic, Vesna Kesic, Ruza First, Đurđa Milanovic, Gordana Cerjan Letica from Zagreb, Nada Ler Sofronic from Sarajevo, Zarana Papic, Sonja Drljevic, Jasmina Tesanovic, Dunja Blazevic, Lina Vuskovic, Sofija Trivunac, Lepa Mlađenovic, Vanda Krajinovic from Belgrade, and many others.
Participants from Italy, France i Great Britain were well-known feminists and public personalities: Christine Delphi, Diana Leonardh, Dacia Maraini, Carla Ravaioli, Elisabetta Rasy – so that the discrimination of women was for the first time shown through the consequences which were not embellished, which spoiled the ideology about the “gender equality in self-management”, and which were not agreeable. Feminists who ran a debate had permitted neither communist nor men ideologies to dominate and to transform the subordination of women, as always, into sentimental journey or “the gender equality in self-management”. For the first time, “WOMAN QUESTION” became a subject of serious debates, the question of discrimination, and not just one marginal theme under “others” – due to all these reasons, there were a lot of open and disguised oppressions from the League of Communists for the women organizers at the end of the conference.
A woman section of the sociological society of the University of Zagreb called “Woman and Society” was initiated after the conference. This section led discussions and public forums, and was an inspiration for further women’s initiatives. With the support from Zagreb, almost the same initiative with the same name “Women and Society” upon SKC was founded in Belgrade in 1980. It was principally a forum for discussions. In Ljubljana, the first women group LILITH was founded in 1985, and the first lesbian group LILITH LL in 1987.
The necessity for the interconnection of women activists was even larger, and so the first Yugoslovenian feminist conference happened in Ljubljana in 1987. This conference actuated the values of sisterhood, exchange, support of women activism, discussions about women art and culture, first meeting about lesbianism, etc. Afterwards, three more Yugoslovenian feminist conferences were held in Zagreb and Belgrade, and the last one, “Good girls go to heaven, bad girls go to Ljubljana” was held in Ljubljana in spring 1991, just before the beginning of the war.
Another turning point for the development of feminism and women’s movement were the dates of founding SOS phone for women and children who are victims of violence. After the first ten years of elaboration and discussion about the dimensions of subordination of women, some activists had a necessity to start working with women directly. Feminists saw that violence against women is one transversal throughout all lives of women, and that women services actually should be started from SOS phone which would give space to women who were victims of violence in order to have witnesses and that someone have trust that really had happened to them. The first SOS phone was founded in Zagreb in 1988, and the other one in Ljubljana in 1989 and Belgrade in 1990. SOS phones had identical names, the first instructions we did together, we discusses the norms of work and principles in the same workshops, and we spent summers together on our first women camps – interchanges from which we have been learning one from another initialized pearl of the feminist policy of solidarity in the time of wars and regime politics of nationalistic exclusion of others.

The Beginning of the War, Initiatives in Belgrade
When in the summer of 1991 it has been heard that the soldiers of JNA killed several Slovenian soldiers, as well as Croatian – women scene in Beograd was just to develop. “Belgrade’s Women Lobby”, “Women Parliament” and “Women Party ZEST” came into existence after the women activists of the feminist group “Women and Society” established SOS phone for women and children who are victims of violence on March 8, 1900.
News from the front divided many activists on those who took a new Serb identity, and those who still rejected that. Additionally, they were also divided about the question are they going to shoot or not when comes to attack in self-defense.
Women anti-war group WOMEN IN BLACK AGAINST WAR was founded in October 1991, and its goal was to confront to the Serbian military regime and its responsibility for the wars in the countries of ex-Yugoslavia. Until Dayton Agreement, a group of women peace builders was standing every Saturday on the Republic Square to expose their bodies and to show that they are against Serbian military regime, war, and violence against women. Currently, Women in Black are standing in black being silent once in a month.
After 1992, in Serbia, Vojvodina, and Montenegro, there are more than 50 women non-governmental organizations.

Pages: [1] 2 3 4