Messages

16

Intervju / Danas već i sama riječ FEMINIZAM izaziva zazor

« on: February 14, 2013, 05:20:39 pm »

Intervju sa Radom Borić, feministkinjom, profesoricom i voditeljicom Centra za ženske studije

U medijskom progonu feministkinja devedesetih, Rada Borić je bila izdajica koja surađuje sa »srpskim fašističkim agresorom«, lezbijka koja se okomila na zakone prirode, antižena koja degenerativno djeluje na Domovinu i još koješta. Takve su se bujne nakupine epiteta do danas uglavnom raspršile, no profesorica, teoretičarka i aktivistica dosljedna je u onome čime je devedesetih na sebe i navukla gnjev pravovjernih egzorcista: promicanjem ljudskih prava žena i kritiziranjem onih dijelova društva u kojima se ta prava potiru.

Jedna od ključnih osoba ženske scene, Rada Borić je najpoznatija kao voditeljica Centra za ženske studije, autonomne riznice subverzivnog znanja koje je izbjeglo kontaminaciju i filtriranje obrazovnih institucija, a koja 13. veljače slavi svoju 15. godišnjicu. Od ostalih natuknica u impozantnoj biografiji, za izdvojiti je da je radila kao lektorica hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Helsinkiju, na Indiana University i Filozofskom fakultetu u Zagrebu; da je članica Upravnog odbora Europskog ženskog lobija, najveće ženske organizacija u EU koja okuplja više od 2000 ženskih organizacija iz 35 država; da je bila angažirana na zaštiti svjedokinja na sudu u Haagu, da je regionalna koordinatorica V-daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama; da joj je dodijeljeno visoko finsko odličje za kulturu, Vitezica reda bijele ruže Finske; da je tijekom rata radila u Centru za žene žrtve rata, i da je autorica zasad jedinog rodnog rječnika, Finsko-hrvatsko-finskog, u koji namjerno nije uvrstila imenicu »koljačica«.

O odnosu na razdoblje prije 20, 30 godina, je li se hrvatsko društvo razvilo, stagniralo ili možda i degeneriralo u pogledu poštovanja ženskih ljudskih prava, u pogledu feminizma, u tretmanu žena u medijima i politici?
Rekla bih da se prije 30 godina rijetko i govorilo o konceptu ženskih ljudskih prava, da su tek 90-te iznjedrile snažnije promicanje ženskih ljudskih prava, zahvaljujući ponajprije ženskim udrugama, ali zahvaljujući i svjetskom ženskom pokretu, posebice nakon Pekinga i Pekinške platforme za akciju. Tih istih devedesetih dogodila se u Hrvatskoj repatrijarhalizacija koja je ženu vraćala u tradicionalne rodne uloge majki i odgojiteljica, dakle u privatni prostor. Koliko god danas govorile o dijelom »neosviještenoj ravopravnosti«, žene su iz socijalizma naslijedile prava: rad izvan kuće, pristup obrazovanju i sudjelovanju u društvenom životu. Devedesetih, žene nisu bile voljne odreći se tih osvojenih prava. Tranzicija je žene prve pokosila s tržišta rada, a naše obrazovanje je i dalje prepuno stereotipa o ženama ili su žene posve isključene iz obrazovnih kurikuluma. Naši mediji također tretiraju žene pod utjecajem globalnih medijskih slika: 90 posto sadržaja o ženama i za žene reducirano je na konzumerizam, ljepota je probitačnija od uspješne karijere poduzetnice ili znanstvenice. Perpetuiranje strereotipa prevladava u medijskoj slici žena, čini se da je manje važno što premijerka radi nego što ona nosi na sebi.

Civilne pokrete vode žene

No, sigurno pomaka u poštovanju prava žena ima, ponajprije se to vidi u tome kako je cijela zajednica promijenila odnos prema muškom nasilju nad ženama. Dok se još prije 20 godina nasilje smatralo »osobnim problemom«, danas je društvo senzibiliziranije na problem, a ponajprije zahvaljujući upornom radu ženskih organizacija, ali i medijima i institucijama.

Kakva je priroda feminizma u Hrvatskoj danas? Koji su njegovi najvitalniji dijelovi?
Kako god da se feminizam percipira danas u Hrvatskoj, valja govoriti o pluralizmu feminizama, o feminizmu kao teorijskom promišljanju rodnih odnosa i feminizmu kao praksi mijenjanja patrijarhalnih obrazaca. Dakle, prepletu feminističkih teorija i aktivizma. Mislim da je danas feministička misao izuzetno vitalna, posebice u promicanju ženskostudijskih programa kakve provodi Centar za ženske studije, a zasluga je feminističkih teoretičarki kao što je to na primjer Biljana Kašić na Kulturalnim studijima u Rijeci ili kolegice na Odsjeku za komparativnu književnost ili znanstvenice Instituta za etnologiju i folklor da su feminističke teorije konačno dobile mjesto koje im odavno pripada i u visokoškolskom obrazovanju i istraživanjima.

Što je s aktivizmom?
Sudjelovanje u izgradnji civilnoga društva u Hrvatskoj često predvode žene. Kao što u svijetu civilne pokrete vode žene. Za to ima nekoliko mogućih odgovora, no svakako možemo govoriti o drukčijem odnosu prema zajednici, vrsti feminističke brige za druge i drukčije. Vitalan je i »savez« teorije i aktivizma, to jest mnoge su od nas aktivistkinje, a aktivistkinje koriste feminističke uvide u svojim aktivnostima.

Sve se manje mladih žena deklarira feministkinjama, štoviše, većina ih nikako ne želi biti tako okarakterizirana, kao da je riječ o nečemu ponižavajućem i nedostojnom. Zašto?
Feminizam, čak i sama riječ, izaziva zazor, što je posve apsurdno ako se prisjetimo da je još 20-ih prošloga stoljeća Marija Jurić Zagorka osnovala društvo Hrvatska žena u čijem je statutu kao legitimna djelatnost bio upisan feminizam. Ipak, ne bih rekla da se sve manje mladih žena deklarira feministkinjama. Mlade žene, polaznice obrazovnog programa Centra za ženske studije, ističu da njihove prijateljice ili poznanice smatraju da je feminizam za njih već sve odradio, da mogu, a dokazuju da mogu, »sve kao i dečki«, da se ne trebaju deklarirati feministkinjama, već živjeti svoj autentični život, što je jedan od postulata feminizma. No, nisu pritom svjesne prijetnji da osvojena prava lako mogu, možemo izgubiti, da nam ih nitko nije poklonio, da iza tih prava stoje godine ženskog aktivizma, borbe koja je utemeljena u feminičkoj misli. Razlog je i da ne poznaju žensku povijest, jer se ta povijest ne uči. A mediji, oni isti koji promiču stereotipe o ženama, promiču i »politiku« o tome da je feminizam »svoje odradio«.

Sramne nagrade za urednički seksizam

Mlade žene to prihvaćaju dok same ne osjete diskriminaciju, bilo da se radi o seksualnom uznemiravanju na sveučilištu ili pak diskriminaciji pri zapošljavanju. No, nije niti važno da se neka deklarira feministkinjom, važno je da zna zagovarati ljudska prava žena. Mene osobno veseli da je sve više mladih muškaraca koji se deklariraju feministima, i to je važno.

Ured za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljica učinili su ponešto u prevenciji raspačavanja rodnih predrasuda i stereotipa, međutim, i dalje su mediji rasadnici primitivnih, opsesivno patrijarhalnih prikaza žena. Kako ispravljati krive Drine?
I Ured za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljica rade na promicanju rodne ranopravnosti »u okviru svojih ovlasti«, pa tako i oko prevencije rodnih predrasuda, no to nije dovoljno. Prevencija rodnih stereotipa mora zaživjeti u društvu, mora otpočeti u obitelji ravnomjernom podjelom poslova, u vrtićima nestereotipiziranom podjelom, na primjer, uloga u igrama, u osnovnoj školi, u cjelokuponom obrazovnom sustavu, njegovu programu i provoditeljima/icama. U medijima je sve više novinarki, pa i urednica, što zasigurno govori o potplaćenosti profesije, pa me tim više čudi što su mediji slijepi na predrasude. Čak, rekla bih, kao da podcjenjuju svoje čitatelje i čitateljice servirajući im ženska tijela kao garnirung ozbiljnim temama. Do kada? Možda se treba dogoditi »pobuna na brodu Hrvatska« i možda čitatelji i čitateljice počnu odbijati kupovati novine, ili proizvode (jer tu su i reklame) koji stereotipiziraju žene i vrijeđaju ih. Dakako, da bismo to postigli, pravi je lijek u obrazovanju, obrazovanju kao cjeloživotnom učenju, jer nikada nije kasno naučiti da nema niti demokracije niti napretka bez ravnopravnosti žena i muškaraca. A možda bi, za početak, za urednike i urednice koji promoviraju seksizam trebalo izmisliti sramne godišnje nagrade, na primjer Nagradu za urednika/icu godine koji ne poštuje ravnopravnost spolova.

Koliko su muškarci u Hrvatskoj osviješteni po pitanju ravnopravnosti? Jesu li muškarci u Hrvatskoj počeli prihvaćati odgovornost za nasilje nad ženama?
Nije jednostavno prihvatiti odgovornost, kao kolektivnu odgovornost, za nasilje nad ženama. No, muškarci bi trebali razumjeti prirodu muškog nasilja nad ženama, spoznati što nasilje znači za svaku ženu. No, o tome se također ne govori izvan feminističkih krugova, pa tako mnogi muškarci perpetuiraju tobožnja znanja o tome, manje-više na razini »sama je to tražila«, a ne žele se suočiti s činjenicama da su muškarci počinitelji nasilja, da trebaju, po mogućnosti, i odreagirati na njega. U svijetu postoji pokret muškaraca protiv nasilja nad ženama, začet u Kanadi, poznat pod nazivom Bijela vrpca. Muškarci su preuzeli odgovornost za nasilje i reagiraju na njega. Muškarci u Hrvatskoj će reći da su za ravnopravnost spolova, ali se velika većina neće založiti i izložiti da se ona i ostvari u svojoj punini. Feminizam, nažalost, vide kao prijetnju podjeli moći koja je njima u korist i ne žele razumjeti da je tek ravnopravna podjela moći pravi zalog rodnoj ravnopravnosti.

(Ne)slobodoumno sveučilište

Dugo smo kukale nad činjenicom da ženski studiji nisu dio visokoobrazovnih institucija. Međutim, s vremenom se pokazalo da i to ima svoje prednosti.
Kako Centar za ženske studije provodi izvaninstitucionalni ženskostudijski program, godinama smo zagovarale ulazak ženskostudijskih programa na sveučilište kako bi rodna perspektiva prožela cjelokupni obrazovni sustav i ponudila posebne dodiplomske i poslijediplomske programe. Sad smo privremeno odustale od zagovaranja – djelomično stoga što smo vidjele da nema političke volje da se ženski, odnosno rodni studiji uvedu na sveučilište, ali i stoga što nam se i visokoškolski sustav, bez obzira na »bolonjski eksperiment« čini tromim, nepropusnim za nova znanja i metodologije, ukratko, posve neadekvatnim za današnji trenutak. Kako je još četrdesetih napisala Virginia Woolf, nama treba sveučilište koje dnevno propituje znanje, koje je kreativno i slobodoumno, a to sigurno nije ovo naše sveučilište. S druge strane, uspjele smo, posredno, zahvaljući suradnicama koje su predavale u našim obrazovnim programima, okupiti velik broj predavačica koje danas i na fakultetima promiču feminističku epistemologiju, od Ive Grgić, Renate Jambrešić Kirin, Tatjane Jukić, Lade Čale Feldman, Andree Zlatar, Nadežde Čačinovič, Ankice Čakardić ili već spomenute Biljane Kašić, jedne od osnivačica Centra za ženske studije – i odgojiti brojne mlade stručnjakinje koje feminističku teoriju i metodologiju koriste u svome radu. Prednost je, dakako, što smo sačuvale autonomiju, što programe kreiramo same, što smo predane onome što radimo. I dnevno to propitujemo.

Prvi rodni rječnik

Autorica ste rodnog rječnika, prvog Finsko-hrvatsko-finskog rječnika. Što mislite o izradi i drugih rodnih rječnika, na primjer, poslovnog rječnika? Bi li nas to, kao društvo, oplemenilo?
Doista, kad danas razmišljam o svome Finsko-hrvatsko-finskom rječniku, čini mi se da se nikad ne bih prihvatila rada na njemu da sam znala kako je to složen posao... Ipak, danas sam ponosna da je to prvi rodni rječnik, da sam uspjela uključiti u njega i svoja znanja iz feminističke lingvistike, pritom uživala svaku imenicu muškoga roda ženski »oroditi«, makar je to udvostručilo moj posao. Mislim da bi, dobro si predložila, možda poslovni rječnik trebao biti upravo prvi koji poštuje oba roda, budući da se u njemu posebice navode zanimanja. Ne znam bi li nas to oplemenilo, možda bi nas, dugoročno, naučilo uzajamnom poštovanju, ali bi sigurno bio kamenčić u mozaiku poštovanja rodne ravnopravnosti.

Kad smo kod »orođavanja« imenica, mnogima ide na živce označavanje roda imenica pomoću kosih crta. Vi pak smatrate da je to nužno.
Ima nekoliko mogućnosti da se pokaže da razumijemo što nam jezik čini. Korištenje kose crte stvara problem kad se radi o kongruenciji, slaganju riječi u rečenici. Lako je kosu crtu staviti u oglas kad se traži radno mjesto, na primjer, prevoditelj/ica. Ali, kad treba napisati: prevoditelj/ica koji/a… – onda to čini stvari složenijima. Ali, važno je onda bar jednom navesti mogućnost i navesti da kad pišemo u muškom rodu (a ja ne prihvaćam da je muški rod generički jer nas sve ne predstavlja), želimo da čitatelji/ice znaju da ne izostavljamo ženski rod. Dakle, stvar je u tome da valja posvijestiti ono što radimo, odnosno, ono što nama radi jezik.

Izrazito ste kritični prema utjecaju Crkve na politiku i društvo uopće. Hoće li priključenje EU zauzdati taj pritisak?
Kritična sam prema utjecaju Crkve kad se ona kao institucija nameće kao »mjera svih stvari« pa tako zadire u ljudska prava žena, na primjer reproduktivna prava. Jednako tako kritična sam kad, izvan sustava obrazovanja, autonomno kreira programe vjeronauka koji se neupitno uvode u obrazovni sustav, a tim programima promiče stavove koji ne uvažavaju propitivanje i kritičko razmišljanje. Dokle god državne institucije i tijela odgovaraju za programe koji se provode u obrazovanju, Crkva ne može biti privilegirana.

Teško je reći što će ulazak u EU promijeniti. Ono što unesemo kao vrednote, pa tako i sekularizam, može se osnažiti. Prateći posljednja događanja, na primjer, u Francuskoj, čini se da se možda sekularna država neće uvježbavati samo na drukčijima. S druge strane, neke katoličke zemlje, članice EU, učinile su zanimljive iskorake, primjerice oko istospolnih zajednica. Voljela bih da nešto od toga i mi preslikamo.

17

Dešavanja / 1 milijarda ustaje

« on: February 11, 2013, 12:06:56 pm »

SAOPŠTENJE ZA MEDIJE 11.02.2013.

115 organizacija i institucija iz BiH prijavilo je svoje  aktivnosti u 34 mjesta i grada u okviru  realizacije kampanje Jedna milijarda ustaje (One Billlion Rising) – globalna kampanja protiv nasilja nad ženama,djevojkama i djevojčicama. U sklopu ove kampanje 14. februara, 2013. u 14h aktivisti i aktivistkinje, građani i građanke Sarajeva će se na Trgu Djece Sarajeva ( platou ispred BBI Centra) pridružiti aktivistima/icama širom svijeta u kampanji JEDNA MILIJARDA USTAJE.

U Sarajevu kampanji  JEDNA MILIJARDA USTAJE, najvećem aktivističkom danu u historiji V-dana, globalnom aktivističkom pokretu protiv nasilja nad ženama, djevojkama i djevojčicama će se priključiti direktor USAID-a David Barth sa suprugom, Danuta Moon supruga američkog ambasadora, šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH Mary Ann Hennessey u BiH te druge poznate osobe iz kulturnog, javnog i političkog života BiH. Pored plesa koji je centralna aktivnost ovog događaja aktivisti i aktivistkinje brojnih organizacija uključenih u kampanju će dijeliti promotivne materijale te direktno informisati građanstvo o problemu nasilja nad ženama u BiH.

Ovaj događaj je pokrenut kao poziv na akciju i odgovor na užasavajuću statistiku po kojoj je jedna od tri žene tokom svog života prebijena ili silovana. Kako ukupna populacija planete Zemlje iznosi oko 7 milijardi ljudi, procjenjuje se da čak JEDNA MILIJARDA ŽENA, DJEVOJAKA I DJEVOJČICA trpi nasilje.

Organizacije koje su do sada dio kampanje su: Edukacija za ljudska prava i aktivno građanstvo na Zapadnom Balkanu, Fondacija Schüler Helfen Leben, Centar za promociju civilnog društva, Institut za razvoj mladih KULT, Inicijativa mladih za ljudska prava BiH, Asocijacija XY, NGG CD Volonteri i prijatelji Konjica, ONE WORLD SEE, OKVIR, USAID, Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA,  Mreža za izgradnju mira, Fondacija CURE, IMIC-Internacionalni Multireligijski Interkulturni Centar, zenskaposla.ba, Žene Ženama, Pravo Ljudski Film Festival, Akcija građana, Fondacija lokalne demokratije, Art kino Kriterion, ART LAB idr.

Kampanja  Jedna milijarda ustaje odvijat će se simultano u 200 zemalja, a pridružilo joj se više od 15.000 organizacija i pojedinaca/ki, među njima članovi/ce vlada i parlamenata, i ugledne javne osobe. U BIH će se protestno plesati u Mostaru, Banja Luci, Travniku, Turbetu, Brčkom, Visokom, Doboju, Tuzli, Zenici, Jablanici, Prijedoru  itd.

Jedna milijarda ustaje je početak novog svijeta i nove energije. Ovo nije kraj naše borbe, nego njezino snaženje. 14.02.2013. plesat će se u znak solidarnosti sa svima onima koji/e preživljavaju nasilje. Pozivamo vas da se uključite u kampanju Milijarda ustaje i svaki dan u godini radite na sprječavanju i zaustavljanju nasilja.

18

Intervju / Javno reagovanje Ženske Mreže Bosne i Hercegovine

« on: February 11, 2013, 12:02:52 pm »

Predstavnice Ženske mreže Bosne i Hercegovine (ŽMBiH) oštro osuđuju izjavu Semira Efendića, načelnika Općine Novi Grad i zahtjevaju javno izvinjenje zbog neprofesionalnih i uvrijedljivih komentara koje je napisao povodom prosljeđene informacije da je osnovan neformalni Klub parlamentarki u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH.

Osnivanje ovakvog kluba je izraz potrebe parlamentarki da efikasnije međusobno surađuju u donošenju zakona i politika koje ciljaju na unaprijeđenje položaja i zaštitu (ljudskih) prava i građanki/a.

Takođe, sloboda okupljanja i udruživanja zagarantovana je domaćim propisima, kao čl.11 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

Izjava Semira Efendića, načelnika Općine Novi Grad:

“Spolna pripadnost je potpuno pogrešna osnova za političko organiziranje i može donjeti samo štetu, a naročito po žene kojima se kroz takve organizacije ispere mozak do mjere da vise nisu sposobne za normalnu socijalizaciju sa ostatkom društva.”, pokazuje subjektivni patrijarhalni i diskriminirajući stav o ženama koji šteti u velikoj mjeri razvoju bh. društva. ŽMBIH ne toleriše i osuđuje javno i privatno mišljenje i stavove da su žene te koje su po tradiciji i patrijarhalnim postulatima nepotrebne u političkom i javnom životu BiH.

U svojim retrogadnim izjavama Semir Efendić, načelnik općine Novi Grad, nije samo ugrozio dostojanstvo i integritet žena političarki, nego svih žena. “Govorom mržnje” prema ženama koji su u suprotnosti sa domaćim propisima i međunarodnim konvencijama, g. Efendić je pozvao na eliminisanje žena iz političkog okruženja i smanjenje učešća žena u tom segmentu.

ŽMBIH je mišljenja da za seksističke i diskriminirajuće izjave država mora obezbijediti sankcije, pogotovu ako te izjave dolaze od onih koji su zaduženi za uspostavljanje uslova jednakih mogućnosti bez obzira na spolne i rodne uloge. Mi tražimo da predstavnici/ce nadležnih institucija KONAČNO preuzmu odgovornost i počnu raditi posao za koje ih građanke i građani plaćaju, te da sankcionišu sve oblike nasilnog ponašanja i diskriminacije žena od strane muškaraca, bez obzira da li je diskriminacija ili nasilje provedeno u javnom ili privatnom prostoru.

U koliko se nešto ne uradi po ovom pitanju bh. društvo će još dublje ubasti u jamu bezakona i beznađa, čime ćemo jasno poslati sliku, što domaćoj što međunarodnoj javnosti, međunarodnim institucijama kao i Evropskoj Uniji da je nasilje nad ženama, drugim i drugačijim u Bosni i Hercegovini institucionalno dopušteno i tolerisano.

U ime ŽMBiH, njene članice, ženske organizacije koje se bave pitanjima ženskih ljudskih prava sa prostora cijele Bosne i Hercegovine osuđuju sve oblike nasilja i diskriminacije nad ženama, te zahtijevaju od nadležnih osoba i institucija da zaštite građanstvo od osoba koje iskorištavaju svoju moć.

Zahtjevamo od nadležnih institucija kreiranje Sigurnosne strategije, kojom bi bile zaštićene sve žene čija je sigurnost ugrožena ili bi mogla biti ugrožena na bilo kojem nivou.

ŽMBiH ne želi društvo u kojima će se tolerisati sesističko i diskriminirajuće ponašanje u privatnom i javnom prostoru, te poručuju da je g. Efendić seksista i diskriminator i da kao takav ne može vršiti funkciju koja od njega zahtjeva da sprovodi zakone i podržava pozitivne i afirmativne akcije, koje su za dobrobit svih građana i građanki!

Ovim protestnim pismom iskazujemo svoje nezadovoljstvo vezano za izjavu g. Efendića i pozivamo javnost i sve ljudskopravaške organizacije da reaguju i zahtjevaju od g. Efendića da uputi JAVNO IZVINJENJE neformalnom Klubu parlamentarki u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, kao i svim ženama, zbog povrede dostojanstva žene i postavljanje žena u neravnopravan položaj u društvenom i političkom životu.

19

Intervju / Nasilje nad ženama nije privatni problem

« on: February 11, 2013, 11:50:09 am »

Nasilje nad ženama u BiH i dalje je „društveno prihvatljivo ponašanje“, jer sankcija za zlostavljača uglavnom nema, a država kroz zakone ne štiti žrtvu. Možda je to i razlog što se samo pet posto žena okuraži da službeno prijavi nasilje u porodici. Zbog porodičnog nasilja ispaštaju i djeca, koja, uglavnom sa majkama budu smještena u sigurne kuće, jedino utočište žrtava porodičnog nasilja.

Svoj spas od udaraca N.N. iz okolice Sarajeva pronašla je u sigurnoj kući. Zlostavljao ju je suprug:

„Udario me šakom u predjelu lica i rekao mi da sam kurva. Pitao me ko me ustvari dovezao kući. Ja sam se klela, govorila da nije niko, da sam došla vozom...“

Razumjevanje i podrška koje je dobila u sigurnoj kući dali su joj snagu da nastavi dalje:

„Sačekala me jedna gospođa koja radi u sigurnoj kući, koja me zagrlila iskreno. Tad sam osjetila neku majčinsku ljubav. Prvo što mi je sada je da se izborim da dobijem neki solidan posao i da se brinem za svog sina. On treba mene, ja trebam njega.“

N.N. je samo jedna od hiljade zlostavljanih žena u BiH. Žrtve nasilja u porodici su i obrazovane i neobrazovane žene, mlade  i stare, kaže Azra Hasanbegović, izvršna direktorica sigurne kuće “Žena BiH” iz Mostara.

„Vjerujte da nema nikakvog pravila. U zadnje vrijeme smo imali i obrazovanu ženu - i muž joj je bio visoko obrazovan - i one koji nemaju nego četiri osnovne, i srednjoškolke, i učenice, nažalost vrlo često nasilnici su roditelji, nekad od majke prijatelj itd.“, pojašnjava Hasanbegovićeva.

U sigurnim kućama u Bosni i Hercegovini u posljednjih 12 godina utočište  je našlo više od 1.300 žena, djece i djevojaka. Azra Hasanbegović kaže da postoje dobri programi pomoći žrtvama:

„U našoj sigurnoj kući mi za svaku žrtvu posebno napravimo plan, na koji način ćemo pomoći, vidimo njene želje, mogućnost da je zaposlimo, naravno ukoliko ona želi da se razvede. Neke se vrate mužu, neke nisu same sa sobom raščistile da prihvataju našu pomoć, ali najbolji je slučaj kada joj nađemo zaposlenje i kad ona može samostalno da živi. Ekonomska nezavisnost je veoma bitna u lancu pomoći žrtvama.“ 

Nasilje nad ženama jedno je od najraširenijih vidova nasilja na svijetu. Frapantan je podatak da gotovo 11 miliona žena umre ili završi kao invalid zbog fizičkog nasilja. Žene nisu izložene samo fizičkom, već i psihičkom, seksualnom i ekonomskom nasilju. Nasilje nad njima dešava se svakodnevno. Ne tako davno na sve ovo  gledalo se kao na privatni problem, koji treba i mora da ostane  unutar porodice. Vjerovatno je to  razlog što samo pet posto zlostavljanih žena prijavljuje nasilje u porodici.

„Ne radi se o tradiciji, nego upravo taj patrijarhat koji je i u svijesti žena negdje dijelom prisutan kao jedan mali čip -’pa žensko sam, valjda je to i normalno’. Nažalost, dobar dio djevojaka i žena razmišlja na taj način. Ako pak prijavi, ona ima stigmu za čitav život - ’nešto ipak nije s njom u redu’. U većini slučajeva je percepcija takva“, kaže Mirjana Penava iz nevladine organizacije Forma F.
 
Nasilje nad ženama ne samo što je najrašireniji oblik kršenja ljudskih prava već je i najmanje procesuiran zločin.

„Problem je u implementiranju zakonske regulative. Zakonska regulativa postoji primjena nije dobra, nema sankcija za njih - i onda se žrtve boje da prijavljuju. Jer riječ je obično o žrtvama koje nisu ekonomski stabilne, nemaju mogućnost za opstanak poslije i zbog toga ostaju sa zlostavljačima. Čak i kad prijave nasilje, vraćaju se jer ne mogu drugačije opstati“, kaže Nejra Kadić iz Instituta za razvoj mladih KULT.

Kako pomoć žrtvama ne bi izostala, jer očigledno kazni za počinitelje nema, Gender centar Federacije uradio je projekat sa lokalnim zajednicama. Cilj je  napraviti program za kompletnu pomoć žrtvama nasilja. Damir Suljanović, voditelj ovog projekta, kaže: 

„Ta kompletna pomoć bi uključivala i policiju, i dom zdravlja, i sudstvo, i tužilaštva, i pomoć u smislu odvajanja žrtve nasilja u sigurnu kuću, zajedno sa djecom ako je neophodno.“

20

Dešavanja / Plesom protiv nasilja- 14. februar

« on: January 28, 2013, 02:17:49 pm »

Kampanju u našoj zemlji na inicijativu "Crvene" provode Institut za razvoj mladih "Kult", Inicijativa mladih za ljudska prava BiH, Asocijacija XY, Centar za promociju civilnog društva, Fondacija CURE, uz podršku USAID-a i UN Women.

U našoj zemlji, 14. februara kampanja će se provodit istovremeno u Sarajevu, Banjoj Luci, Brčkom, Doboju, Jablanici, Mostaru, Prijedoru, Travniku, Turbetu, Visokom i Tuzli. Ideja akcije je da čitava BiH, zajedno sa zemljama regije, u znak solidarnosti i razumijevanja prema ženama koje su preživjele nasilje, pleše u 14 sati.

21

FORUM / Prenošenje znanja i iskustva

« on: January 25, 2013, 01:59:30 pm »

"Veoma bitan segment ovog projekta je svakako mentorski dio, odnosno uključivanje mladih djevojaka u aktivnosti kao što su okrugli stolovi na kojima su imale priliku da slušaju diskusije liderki, postavljaju pitanja i uče iz iskustva realizovanih žena.

Ne slažem se sa tvrdnjom da se najbolje uči iz vlastitih grešaka. Mislim da je moguće (i manje bolno) učiti i na greškama drugih. To je jedan od razloga zbog čega su diskusije uspješnih žena sa budućim liderkama značajne za usmjeravanje mladih djevojaka kao i skretanje pažnje koji izazovi ih čekaju i na koji način izbjeći greške. A drugi je svakako PRenošenje znanja što je na neki način dužnost svake liderke kako bi jačala mrežu budućih liderki.

NE zato što je žena, nego zato što je sposobna

Inspirativno je upoznavati žene iz cijele BiH koje svakodnevno rade značajne stvari i koje imaju odgovorne uloge u društvu. Sve one zaslužuju pažnju i poštovanje kako bi bile pozitivan primjer i motivacija za druge žene kao i mlade bh. djevojke. Ali NE zato što su žene, nego zao što su sposobne!"

www.prime.ba

22

FORUM / Sve smo mi superžene –> Da li same stvaramo ovu sliku o nama?

« on: January 25, 2013, 01:50:39 pm »

"Rezultati istraživanja pokazuju da uspješne žene u BiH uglavnom rade više od 40 sati sedmično, veoma su obrazovane, vole svoj posao, slobodno vrijeme posvećuju porodici, druže se sa prijateljima i pored svih uspjeha stižu obavljati i kućne poslove…Kako Srđan Puhalo, mr. psihologije, koji je sprovodio istraživanje kaže –> Uspješne žene u BiH su prave superžene!

Možda su same žene sebi nametnule tu sliku da one kao uspješne moraju sve da stižu i na tome treba raditi kako se ne bi stvorila lažna slika u javnosti da su liderke i svemoguće.
Podrška i dobra organizacija su značajne i sigurna sam da svaka žena koja stiže sve gore navedeno uspjeva da dobro rasporedi svoje vrijeme i ima podršku što ni u kojem slučaju ne umanjuje njena postignuća ili uspješnost."

www.prime.ba

23

FORUM / Predrasude –> Žena je (može biti) ženi najveća prepreka

« on: January 25, 2013, 01:37:56 pm »

"Nakon što je realizovano istraživanja sa preko 400 uspješnih žena, publikacija “Žene liderke” u kojoj je predstavljeno preko 40 liderki koje su postigle izvanredne rezultate i okrugli stolovi u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci na kojima su se otvorile konstruktivne diskusije shvatila sam da su mnoge žene u svojim karijerama imale upravo ženu kao prepreku koja je zbog sujete i straha od konkurencije sprječavala napredovanje svojih kolegica. Tužno, ali da, ima nas svakakvih!

Na te žene ne treba trošiti energiju ali je bitno da smo svjesni da zbog nečijih sujeta su mnogi izvanredni projekti blokirani ili sposobni kadrovi ne mogu svoje vještine pokazati u pravom svjetlu. Naravno, nisu samo žene takve. Vjerujem da se i muškarci “bore” sa sujetama. Ima nas svakakvih!"

www.prime.ba

24

FORUM / Žene liderke –> ima ih više nego što mislimo!

« on: January 25, 2013, 01:32:19 pm »

"One su sposobne, dobre u onome što rade, uticajne i bore se za PRomjene u svom okruženju koje imaju uticaj i na poboljšanje društva i situacije u BiH. I što je (meni) veoma značajno ONE nesebično dijele svoje znanje i iskustvo i Pružaju ruku i Priliku drugim ženama da uče, rade i napreduju. To je moja vizija žene liderke!

ProEduca – Žene liderke 21. vijeka

Centar za edukaciju ProEduca inicirao je projekat “Žene liderke 21. vijeka” koji ima za cilj afirmaciju uspješnih žena iz različitih oblasti. Sama ideja kao i prvi plan projektnih aktivnosti nastao je na jednom od mnogobrojnih poslovnih puteva gdje smo Dragan Močević i ja otvorili tu temu pod utiskom knjige “Why women mean business” koju sam nekoliko dana prije toga pročitala (Hvala Miloše –> PRava knjiga u PRavom trenutku).
Konstatovali smo da žena liderki u BiH ima zaista mnogo, više i nego što mislimo, ali da za njih javnost ne zna i da se uvijek pojavljuju iste žene koje ne odaju PRavu sliku stvarnosti.

Nekoliko razloga zašto Prave liderke nisu poznate:
Nemaju Priliku da govore o svojim rezultatima
Ne žele biti eksponirane u javnosti (odbijaju medijske nastupe)
Mediji ne posvećuju pažnju stvarnim liderkama i uglavnom se pojavljuju ista lica
Projekat će nastojati da obezbijedi Prilike za predstavljanje liderki, da pomogne u podizanju svijesti javnosti o značaju uključivanja sposobnih žena u procese odlučivanja i na odgovorne funkcije i kroz uključivanja medija skrenuti pažnju na njihovu značajnu ulogu u ovom procesu.

Kada govorimo o liderkama mislimo na profesorice koje svojim djelovanjem utiču na bh. djevojke -> buduće liderke, direktorice škola, načelnice bolnica, načelnice opština, žene u organizacijama, žene u kompanijama, žene na značajnim funkcijama, realizovane, samosvjesne i sposobne žene u svim krajevima BiH.

Ako se malo zamislite, sigurna sam da poznajete mnoge liderke u vašem najbližem okruženju. Vrijeme je da za njih sazna i šira javnost BiH."

www.prime.ba

25

Intervju / Women’s Rights in Bosnia: An Interview with Aleksandra Petrić

« on: January 23, 2013, 11:08:47 pm »

In the 1990s, Bosnia-Herzegovina became synonymous with the horrific violence, ethnic cleansing and genocide which characterized the country’s experience within the broader dissolution of the Yugoslav state. In particular, the systematic rape and sexual violence of Bosnian women during the course of the war has continued to remain pertinent both in international legal affairs and as the subject of major Hollywood productions. Despite this, Bosnia remains a sort of static metaphor for bungled international responses to humanitarian crises—with solid, critical analyses of present day conditions being rare.

Frustrated by this fact, I recently reached out to Aleksandra Petrić, a Bosnian women’s right activist, blogger and Twitter friend. I wanted to hear the view from the grassroots level, as it concerned the question of women’s rights in Bosnia since the end of the war, the development of feminist activism in the country and its relationship with the emerging queer and LGBT scene. It is my hope that readers (especially those who have followed our coverage of women’s and feminist issues) will find Petrić’s wealth of information as engrossing as I did. In this respect, I should like to draw particular attention to Petrić’s discussion of how allies in Canada and elsewhere are able to assist the important work ongoing in Bosnia today (Question #10). We have provided a link to a central database in English, which provides contact information for a variety of groups around Bosnia, as well as individual links to many of the groups in question (though only a few these, as of this writing, had web pages which were both in English and Bosnian-Croatian-Serbia [BCS]).

Finally, a big hvala (thank you!) to Aleksandra for taking time out of her busy schedule to answer my questions with incredible detail and knowledge on this very important subject.

1. Can you tell us about your human rights and women’s rights activism? What sorts of projects have you been involved with and what are you currently working on or planning?

I became active in civil society sector in Bosnia and Herzegovina about 16 years ago, through Helsinki Citizens Assembly (hCa) Banja Luka, a local NGO that is part of a broader peace and human rights network at the international level. Together with hCa activists from Tuzla, I worked on establishing hCa Youth Network of BiH, the initiative that strived to connect young people throughout BiH to work together on promotion of peace, nonviolence and multi-cultural values, as contra-balance to ethnic and nationalistic public discourse. This was a challenging task, as communication and travel between the two BiH entities was almost non-existent, and war rhetoric was dominant in the public. We offered something different for young people that were tired of hate toward “those different from us.” The Youth Network gathered more than 100 local youth groups, and facilitated many successful actions, such are youth conferences, art workshops, pre-election youth voice campaigns, anti-corruption campaign, cultural festivals, etc. Although mainstream media did not support these activities, Youth Network became recognizable and accepted as alternative to nationalistic groupings of youth. It fulfilled its mission, and exists today through capacity building and resource information center for youth. Through my work with young people, I became interested to empowerment of women, and work on gender violence prevention. Since early 2003, I became active in NGO “United Women” Banja Luka. I am working with my colleagues on prevention and fighting gender based violence against women, and empowering women in governance and decision-making. We combine direct services for women in need (free legal assistance, SOS telephone, safe house, psychosocial support), education, action oriented researches, and legal and public policy advocacy in our work.

2. What is the status of women’s rights in Bosnia-Herzegovina, today?

Formal legislative and public policy framework related to protection of women’s rights inBosnia and Herzegovina significantly improved in the past ten years. We have Law on Gender Equality and Gender Action Plan on the BiH level, gender quota in the Election Law, entity level legislation and public policies aimed for prevention and fighting domestic violence. BiH signed and ratified all major international documents in this area. However, real change in the practice is very slow, and women remain deprived of possibility to enjoy human rights in both private and public sphere. It is important to say that many categories of women are exposed to double discrimination, namely because of disability and race, but also their social status, age, or fact that they live in rural areas. For example, Roma women have limited access to adequate health care during pregnancy due to lack of health insurance, but also prejudices of health workers. Many young women in BiH are deprived job opportunities as employers fear they would become pregnant – this issue became widespread practice that remains unreported and unsanctioned.

Another example is continuous under-representation of women in political decision making at all levels ofBosnia and Herzegovina. Nowadays, women make up approximately 17% of parliamentary representatives across the country, and there are governance institutions, such is joint BiH Presidency and BiH Council of Ministers with no women members and ministers. BiH laws in this regard lack harmonization, and provide space for discrimination, and there is continuous lack of political will by key political leaders and parliamentary political parties to provide equal chances for women to be elected and appointed at governmental posts. It is ironic that BiH Parliamentary Assembly adopted the Gender Equality Law, while in the same time continuously rejects proposals from the women’s NGOs to increase gender quota in the Election Law. These issues are pointing at lack of systemic efforts to change practices of discrimination against women, and violation of women’s rights. It is obvious that formal recognition of rights did not bring positive change for women in BiH.

3. What is the status of women’s access to reproductive health options (e.g. birth control & abortion) in Bosnia-Herzegovina?

Birth control is formally accessible to all women, with no legislative restrictions. However, limited researches in this area indicate that approximately 40% women use some methods of contraception, but less of 10% of women use modern methods, and these data actually point at strong influence of patriarchy. It is unknown how many women have the option to negotiate birth control with their partners, and have access to reproductive health services and information, regardless of their age. BiH policy makers in reproductive health policies, or rather to say, they acknowledge it, but do little effort to improve the situation, often neglect these issues. Women in rural areas and Romani women are recognized as especially vulnerable in terms of accessibility of the birth control, and health services in general. They have limited access to health insurance and information on health protection. I would say, for them, birth control is rather privilege than accessible option, and this issue requires more efforts from public health programs and official institutions at all levels in BiH. It might sound radical to say that health and social protection services are expensive, and vulnerable categories of women are not top priority on political agendas, but this is not far from truth.

Similarly, abortion is legal, and covered by health insurance funds. It is important to say that women in all areas of Bosnia and Herzegovinahave legally protected right to independently decide on termination of pregnancy, which is in accordance with the international standards in this area. I’ve had the opportunity to monitor public discussion prior to adoption of the Law on Conditions and Procedure for Termination of Pregnancy in Republika Srpska in 2008. There were lobbying groups that advocated introducing consent of a male partner for termination of pregnancy, and limiting conditions under which abortion can be allowed. This was disturbing to me, but fortunately, this option didn’t meet sufficient support among legislators.  Such retrograde tendencies can be very harmful to basic women’s rights.

4. Are there significant differences, in this respect, between women’s positions in the Federation or the Republika Srpska or the District of Brcko?

No, I don’t believe so. I would say, this issue is universal in the context ofBosnia and Herzegovina, perhaps in the whole region as well.

5. How has the Bosnian state or its international partners dealt with the survivors of sexual violence in Bosnia during the war?

This is very sensitive issue. I would also add it represents highly politicized issue, on the harm of women survivors. It speaks for itself the fact thatBosnia and Herzegovinastill does not have state level strategy for improving the position of women survivors, although this has been topic of discussion for several years. Women survivors of sexual violence during the war in Federation of BiH have limited benefits recognized by the law (e.g. priority in employment and state financial support, according to the Law on Civil Victims of War of FBiH). In Republika Srpska, this category of women is invisible, as mainstream politics never encouraged discussions on this issue.  Due to that, after being ignored for such a long time, with little or no help, they choose to remain silent. These are facts. This also indicates that status of women survivors of sexual violence and all other issues related to women’s human rights are not prioritized on agendas of the official authorities.

As a woman and activist, I feel the discontent of the women survivors. I am too disappointed with masculine politics of both BiH authorities at all levels of governance and the international community. Persecution of perpetrators that are responsible for sexual violence against women during the war inBosnia and Herzegovinais important part of justice for women survivors. However, this is just one-step. Women survivors need sustainable, gender sensitive and institutionalized services of support to recover and work through trauma, build their strength, and empower their lives. Instead, they are stigmatized and pushed to the social margins.

6. What is the status of violence against women in Bosnia today?

Certainly, the most visible form of violence against women inBosnia and Herzegovinais domestic violence, although there are no reliable BiH level official statistics. One thing is certain – it is widely tolerated as “socially acceptable” behavior, judging by penalty policy and response of the key official institutions that should provide efficient protection for women survivors of violence. Another form of violence that is hidden and remains largely unreported is sexual abuse of young girls – if one closely analyzes news reports from the BiH and whole Western Balkan region, you can identify many articles covering these issues. Women’s NGOs in BiH are struggling to raise public awareness on this issue, and influence media reporting that often reveals identity of young survivors of violence, and exposes them to additional stigma, trauma, and security risk. We often react through petitions to the Press Council of BiH (as self-regulatory body for printed media), and Regulatory Agency for Communications of BiH, and we pressure key media management structures to follow human rights responsive and responsible reporting.

Additional issues represent the fact that many women remain in abusive environments due to lack of support from the official system. I heard many testimonies of women survivors of domestic violence on lack of protection by police officers and social workers – from expressing doubts to survivor’s experiences of violence to suggestions to reconcile with abusers “for the sake of keeping family together,” refusing to provide physical protection or inadequate collection of testimonies and evidence related to events of violence. Once that victim reports violence, and receives no adequate help and protection, she would most certainly hesitate to report it again. In many cases, we witnessed severe violence to exposed women and child survivors of violence immediately after police and social workers “hit the doors.” With such reactions from the official institutions, it is difficult to convince women that they should report violence every time it happens.

Many women survivors of violence are economically dependent on the abusers, unemployed, with no income, no way out. The criminal laws of BiH entities incriminate domestic violence, but Republika Srpska Domestic Violence Law also recognizes domestic violence as a minor offence, and penalty policy indicate that vast majority of cases end with symbolic monetary fines, or suspended sentences. Protection measures (e.g. restraining orders against abusers) are not implemented in the practice, and many women chose to be silent on violence rather than report it, as they are legitimately afraid of provoking another cycle of violence. Effects of public policies in this field are hardly visible in the practice.

7. In the period immediately after the war in Bosnia, the country became a major center for human trafficking, in particular of young women—has this changed?

It did change in a way, in that it went “underground”. By coordinated police actions, bars and places were young women from other countries of Eastern Europe were openly and brutally sexually exploited and trafficked were shut down. Human traffickers focus more on young women from Bosnia, so we have internal trafficking, or recruiting girls from Bosnia for sex industries in Western Europe. It must be noted that BiH adopted all necessary laws, signed international conventions in this area, adopted public policies, and established other institutional mechanism to counter trafficking, such as the Office of the State Coordinator for Combating Trafficking of People in BiH. I believe it is very important to have this issue integrated in regular school curricula in final grades of elementary schools and all through high school education. This would decrease the chances of vulnerable categories of children and young people of both sexes being caught in the tempting traps of human traffickers on promises quick and easy money. Additionally, it must remain the focus of teachers, social workers, pedagogues, and parents to recognize early signs of the problem, and to react in order to save children and young people.

8. What is the status of feminists and feminism in Bosnia? What role do they play in society and what has been the reception of feminism in the society as a whole?

Apart from the civil society inBosnia, namely women’s organizations with open feminist orientation and actions, feminism remains largely invisible. Regardless to that, I would not agree to say it is weak, as I witness many strong feminist ideas and actions, such as public advocacy related to increased participation of women in politics and decision making, fighting violence against women, increasing gender sensibility of media, etc. There are many events, such is Pitchwise Festival of Women’s Arts, coordinated by Foundation CURE Sarajevo, and Campaign 16 Days of Activism Against Gender Violence, coordinated by women’s groups joined in the Women’s Network of BiH, where feminist ideas are promoted continuously.

In relation to reception of feminism in BiH society as a whole, I would say that feminism is largely subjected to unjustified stereotyped perceptions on feminists as “man haters” or “women that rose against good old traditional values,” and similar constructions. Such perceptions are based on lack of knowledge on its values and ideas. Due to that, many progressive women and men that advocate for women’s rights in BiH would refuse to identify themselves as feminists, or would deny it in a public arena. Likewise, if they do that in the public, they can face ignorance and open verbal attacks. I believe it is ultimately wrong to keep feminism in a sort of “restricted ghetto,” and would like to see feminism more open to grassroots work inBosnia and Herzegovina. I consider this very important for enhancing support for feminist ideas and concepts in a future – common women and men citizens must have access to information on what feminism stands for, and why it is important that they actively participate in actions aimed for improving women’s human rights in practice.

9. In the West, the past 20 years have been marked by increasing co-operation between feminist and queer and LGBT activists. Have similar trends begun emerging in Bosnia?

I see this cooperation starting to develop inBosnia and Herzegovina, although I cannot say it is strong and satisfactory. The Sarajevo Queer Festival that was organized in September 2008 was surrounded with violence, hatred, and open security threats against queer and LGBT activists, and many women NGO activists and human rights workers publicly condemned this violence. Women’s NGOs joined in Women’s Network of BiH are reacting frequently to calls for solidarity and support by queer and LGBT organizations in concrete cases of discrimination, such was recent homophobic attack on students of Faculty of Philosophy in Sarajevo, or reactions on discriminatory writings against LGBT population in some BiH daily magazines. However, I see these positive steps still as isolated activities, and more should be done to strengthen impact of these actions in the practice, namely in terms of joint work on raising public awareness and diminishing stereotypes against the LGBT community in Bosnia and Herzegovina. We also have to work more on developing joint agendas, and clear objectives of how to work together, and for now, this is missing.

10. Finally, are there any particular projects or organizations that people abroad can get involved or support if they are interested in promoting the status of women in Bosnia?

This is very important, as many women’s NGOs throughout Bosnia and Herzegovina, namely in smaller local communities lack support and capacities to work on improving women’s human rights at the local level. People with willingness to share their knowledge, skills, donate equipment, or simply volunteer to support their work are always welcomed. There is an on line data base of women’s groups in Bosnia and Herzegovina administered by CURE Foundation, where interested women and men individuals can search for contacts, and get in touch directly with the women activists.

Additionally, there are safe houses for women and child victims of violence in Bosnia and Herzegovina run by women’s NGOs – in Bihac by women’s NGO “Women from Una” [BCS], in Modrica by NGO “Future” Modrica [BCS], in Mostar by “Woman BiH” [English], in Banja Luka by NGO “United Women” Banja Luka [English], in Zenica by NGO “Medika” Zenica [English], in Sarajevo by NGO “Foundation of Local Democracy” [BCS]. Safe Houses are in need for continuous financial support, but also contribution of through development and implementation of various programs aimed at psychosocial rehabilitation and economic empowerment of women and child survivors.

http://politicsrespun.org/2012/05/womens-rights-in-bosnia-an-interview-with-aleksandra-petric/

26

FORUM / Akademija za građane

« on: January 22, 2013, 06:17:03 pm »

Akademija za građane je pilot- projekt, koji je Misija OESS-a u BiH pokrenula u 2011. godini u sedam gradova i općina Federacije BiH i Republike Srpske (Banjaluka, Bijeljina, Cazin, Doboj, Novi Grad Sarajevo, Široki Brijeg i Tešanj). Akademija za građane je edukativni projekt, koji provode lokalne vlasti, sa ciljem da se poveća uloga građana i potakne njihovo sudjelovanje u općinskim aktivnostima. Cilj projekta je da se stvori skupina dobro informiranih građana, koji imaju znanja i vještine da promatraju i da se uključuju u rad općinskih tijela vlasti, i koji mogu djelovati kao kontaktne osobe u lokalnoj zajednici.

Projekt Akademija za građane ima za cilj izgraditi sustav stalnog prijenosa znanja s lokalnih vlasti na građane, o tome kako općine i gradovi funkcioniraju, te na taj način poboljšati znanje i zainteresiranost građana glede procesa donošenja odluka na lokalnoj razini.

Metodologija

Projekt Akademija za građane odvija se kroz niz predavanja, koja drže općinski uposlenici jednom tjedno, u trajanju do dva sata, u razdoblju od tri mjeseca. Kvaliteta predavanja ostvaruje se kroz neposrednu razmjenu iskustava ravnatelja javnih institucija, javnih poduzeća i organizacija građanskoga društva sa sudionicima, i kroz posjete organizacijama i općinskim službama. Sudionici će, po okončanju projekta, dobiti certifikat od općine i bit će im ponuđeno da postanu članovi Alumni grupe, Akademije za građane i na taj način će imati više prilika izravno sudjelovati u procesu donošenja odluka na lokalnoj razini.

Oblasti na kojima je težište

Sljedeće se teme obrađuju u pilot- fazi projekta:

Lokalna samouprava, lokalni izbori i izbori u mjesnim zajednicama;
Izrada planova i planiranje proračuna za njihovu provedbu;
Urbani razvoj i zaštita okoliša;
Javna sigurnost i servisi za pružanje usluga u kriznim situacijama;
Usluge koje pružaju općine, javna poduzeća i institucije;
Partnerstvo s gradom/općinom i sudjelovanje u sektoru civilnog društva;
Komunikacija i sudjelovanje u donošenju odluka.

Korist za sudionike

Akademija za građane omogućava sudionicima da uče o radu svoje lokalne administracije, da razviju svoju društvenu mrežu i da aktivno sudjeluju u donošenju odluka po pitanjima, u čijem bi rješavanju njihove zajednice mogle imati koristi.

Korist za grad/općinu

Gradovi i općine uče kako koristiti inovativne pristupe u rješavanju trajnog problema nedostatne zainteresiranosti građana i niske razine zainteresiranosti za aktivnosti u lokalnim demokratskim procesima. Zatim, mogu promicati svoje sposobnosti, kroz nove tipove angažmana svojih uposlenika. Konačno, sudjelovanje u ovom projektu može pomoći gradovima/općinama, kao samoupravnim jedinicama, koje su lideri u inovacijama i učenju, u poboljšanju njihove opće slike.

Po završetku ovog pilot- projekta, projektom Akademija za građane bit će obuhvaćeni ostali gradovi i općine širom BiH.

27

FORUM / Ravnopravnost spolova u Bosni i Hercegovini - još uvijek neizvjestan put

« on: January 22, 2013, 05:04:56 pm »

Zamislite da, tijekom razgovora za posao, morate odgovarati na neugodna i ponižavajuća pitanja o svojim planovima za osnivanje obitelji. Nakon toga, saznate da je posao dobio manje kvalificirani kandidat, samo zato što je muškoga spola. Zamislite da dobijete otkaz, kad vaš nadređeni otkrije da ste trudni, ili zato što niste popustili neprimjerenim udvaranjima. Nažalost, ovi su scenariji danas previše uobičajeni u Bosni i Hercegovini.

Uz ratifikaciju UN-ove Kovencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i drugih pravnih instrumenata, Bosna i Hercegovina preuzela je odgovornost temeljem međunarodnih odredaba o ljudskim pravima, kako bi se osigurala jednakost između muškaraca i žena u svim sferama života. Međutim, mnogo toga treba učiniti, kako bi taj cilj postao stvarnost u životima žena. Gotovo desetljeće nakon usvajanja Zakona o ravnopravnosti spolova u 2003. godini, i usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije, 2009. godine, svakodnevnica pokazuje kako su mnoge od tih odredaba tek mrtvo slovo na papiru. Iako je diskriminacija zabranjena i pravni lijekovi su dostupni žrtvama, nepravedno postupanje nastavlja se neumanjenim intenzitetom.

Diskriminatorska praksa pri zapošljavanju, uznemiravanje na radnome mjestu, uključujući mobbing (ponavljajuće i ponižavajuće netjelesno uznemiravanje), ograničen pristup pravima trudnica i nejednak tretman ugroženih žena, kako seoskih, tako i ostalih, među najčešćim su oblicima zlostavljanja u državi. Nedovoljna zastupljenost žena u državnim institucijama na svim razinama i nasilje uvjetovano spolnom pripadnošću, uključujući nasilje u obitelji i trgovinu ljudima - također su dio sumorne stvarnosti u BiH.

"U posljednje smo vrijeme zabilježili znatan porast broja pritužbi, koje se odnose na mobbing," izvješćuje Dita Maglica iz Ureda ombudsmana u Livnu. "Mnoge žene postaju žrtve ovoga oblika diskriminacije prigodom zapošljavanja. Drugi je oblik diskriminacije žena na radnome mjestu i u sustavu obrazovanja seksualno uznemiravanje. Malo toga je učinjeno kako bi se počeli primjenjivati zakoni koji zabranjuju ove, a i druge oblike diskriminacije."

Određeni društveni čimbenici i stereotipi, duboko ukorijenjeni u bosanskohercegovačkome društvu, obeshrabruju žene na putu ka zapošljavanju i ostvarivanju drugih oblika ekonomske dobiti, na ravnopravnoj razini s muškarcima. Ipak, žene, koje odluče ostvarivati svoja prava zajamčena Zakonom o ravnopravnosti spolova, i dalje su iznimka.

Ajiša Jarebica iz Nevladine organizacije Li-žena iz Livna, koja već 15 godina radi na poticanju žena da preuzmu aktivniju ulogu u društvu, navodi: "Kako inače objasniti stanje u kojemu mnoge žene misle da je sasvim normalno da su plaćene manje od svojih kolega muškoga spola, ili da je prijavljivanje nasilja u obitelji najveća društvena stigma?!"

Nedavno je u Livnu, tijekom održavanja okrugloga stola, Misija OESS-a u BiH okupila predstavnike javnih institucija, organizacija civilnoga društva i građana iz cijeloga Kantona 10, kako bi razgovarali o diskriminaciji na temelju spola i raspoloživim sredstvima za sprečavanje i rješavanje tih oblika zlostavljanja.

"Zakon o zabrani diskriminacije orijentirni je zakon Bosne i Hercegovine i jasno postavlja pravni okvir za zaštitu građana od svih oblika diskriminacije," izjavio je Fermin Cordoba, voditelj Odjela za ljudska prava pri Misiji OESS-a u BiH. "Nažalost, razina svijesti javnosti o zakonu vrlo je niska i trebaju se uložiti veći napori kako bi građani bili informirani o njihovim pravima."

"Žrtve treba potaknuti na to da se služe zakonskim mehanizmima zaštite, osobito prizivnim postupkom pred Institucijom ombudsmana, te mogućnošću podnošenja tužbe pred sudovima," dometnuo je gospođa Maglica iz Ureda ombudsmana u Livnu.

Uz podizanje razine svijesti o sredstvima za rješavanje diskriminacije na temelju spola, sudionici u radu okrugloga stola naglasili su važnost poboljšanja suradnje između relevantnih domaćih institucija i pozivanja na njihovu odgovornost.

"Institucije, zadužene za osiguranje ravnopravnosti muškaraca i žena, ne ispunjavaju svoju ulogu kako treba," izjavila je Ajiša Jarebica. "Oni čak nemaju temeljito znanje o složenosti problema. Nema preciznih podataka o tomu koliko su žene isključene iz zdravstvene zaštite i sustava mirovinskoga osiguranja. Takvi podaci važan su preduvjet za formuliranje politike djelovanja za rješavanje problema isključenosti."

Danka Zelić iz Nevladine organizacije Žena B iz Bosanskoga Grahova, iznijela je slično mišljenje: "Institucije još nisu razvile odgovarajuće mehanizme za sučeljavanje sa stvarnim stanjem u društvu. Programe treba pozorno razviti, tako da žene budu zaštićene, i ublažiti siromaštvo kod rizičnih skupina, a ne dodatno produbljivati taj jaz."

Prema međunarodnim standardima i državnom zakonu, vlasti BiH dužne su pokrenuti afirmativne mjere, kako bi se omogućila jednakost. Takve mjere, također, obuhvataju preferencijalni tretman ili kvotni sustav, kako bi se promaknuo pristup žena, ne samo pri zapošljavanju, nego i obrazovanju, politici, kao i socijalnoj zaštiti.

"To je apsurdna situacija, u kojoj žene, koje se već godinama bave poljodjelstvom, često radeći više od 12 sati dnevno, službeno nemaju nijedan dan radnoga iskustva, a o pravu na socijalnu zaštitu da se i ne govori," dometnula je Danka Zelić. Također, naglasila je da trenutačno dostupni programi, kao što su samoosiguranje za poljodjelce, nisu pristupačne opcije za mnoge, uključujući žene-povratnice i žene starije životne dobi, koje su osobito ugrožene.

U nastojanjima da se utječe na podizanje razine svijesti i ukaže na neke od ovih nedostataka, Misija OESS-a u BiH razvila je ciljne projekte, usmjerene na promicanje sudjelovanja žena u privredi. Cilj je takvoga jednog projekta, čije je sjedište u Kupresu, da podrži žene na selu u osnutku malih privrednih poduzeća, putem izrade poslovnih planova i obučavanja za podnošenje prijava za donacije.

"Položaj je seoskih žena u Kantonu 10 osobito sumoran. Cilj naših inicijativa je da se ranjivim skupinama pruži pomoć u stjecanju vještina za ostvarenje prihoda," navodi Fermin Cordoba.

Misija OESS-a u BiH, također, trenutačno provodi projekt pod nazivom: Žene na lokalnim izborima, čiji je cilj podizanje razine političkoga sudjelovanja žena na lokalnoj razini i povećanje političke zastupljenosti žena u općinskim zakonodavnim i izvršnim tijelima. Borba protiv trgovine ljudima i nasilja u obitelji i dalje ostaju glavni prioriteti Misije.

Unatoč angažmanu pojedinih međunarodnih i domaćih organizacija u tim područjima, za ravnopravnost spolova u BiH može se reći da je daleko od toga da bude postignuta. Kao prvi korak, potrebno je poštovanje i primjena Zakona o ravnopravnosti spolova, te Zakona o zabrani diskriminacije, ako se želi postići veća jednakost. Jači angažman i suradnja između domaćih institucija i civilnoga društva od vitalnoga je značaja za postizanje tih ciljeva.

Preuzeto sa www.oscebih.org

28

Intervju / 16 dana aktivizma NIJE DOVOLJNO

« on: December 11, 2012, 09:08:15 am »

Nasilja nad ženama postaje sastavni dio života ako nema krivične odgovornosti


Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za pitanja nasilja nad ženama Rashida Manjoo u intervjuu za agenciju FENA govori o nasilju nad ženama kao univerzalnom problemu koji nije uvjetovan razvijenošću neke zemlje ili starosnom dobi žene jer "jedno nasilje nad ženom je previše nasilja".

Manjoo je na početku razgovora naglasila da se tokom svojih misija po raznim zemljama nije uvjerila da je određena starosna grupa žena naročito pogođena problemom nasilja, ali ipak postoje naznake da kod žena u starosnoj dobi od 20 do 40 godine života, kada su žene uključene u porodični život i zajednicu, postaju ranjivije, osobito one koje u ekonomskom smislu zavise o članovima porodice i tada dolazi do porasta nasilja.

Na upit koliko ima razlike u nasilju nad ženama u ekonomski nerazvijenim zemljama "trećeg svijeta" i tzv. patrijarhalnim ili konzervativnim sredinama u odnosu na visokorazvijene zemlje, gdje su žene ekonomski neovisne, da li su te razlike u "nijansama", jer nasilje je nasilje, ili se ipak radi o suštinski drugačijim problemima, Manjoo kaže da je nasilje - nasilje.

"Pojava nasilja ne ovisi o stupnju obrazovanja, ni o sredini u kojoj živite, ni o imovinskom stanju, jer je nasilje uzrok i posljedica nejednakosti i diskriminacije, nasilje je povezano s mjerom u kojoj se žena vrednuje u društvu i s pitanjem moći", precizirala je.

Govoreći o uzrocima nasilja nad ženama, Manjoo naglašava da u svakoj zemlji postoji razlika između javne i privatne sfere koja nije napravljena zakonom nego je faktički činjenična i realna distinkcija. U zemljama u kojima se izdvaja novac za programe u cilju sprečavanja nasilja nad ženama, to ženama pomaže da se otvore i iznesu javno problem.

"Bez obzira na finansijska sredstva i programe kojima se pomaže ženama, problem se javlja na terenu kada dolazi do implementacije zakonskih programa", kazala je Manjoo.

Tokom razgovora nekoliko puta je ponovila da su dvije stvari ključne za sprečavanje nasilja nad ženama, a to su potpuna socijalna transformacija kojom bi se izgradilo društvo bez nasilja te ekonomsko i psihološko osnaživanje žena.

Na konstataciju da je BiH zemlja u kojoj postoji značajan broj žena žrtava seksualnog nasilja u ratu, Manjoo kaže da taj zločin postaje još i gori ukoliko ne dođe do krivične odgovornosti počinitelja.

"Ukoliko pravda nije zadovoljena, to znači da država ne izvršava svoje obaveze, zbog čega dolazi do dvostruke viktimizacije žrtava. Žrtve u vrijeme mira imaju problem pristupa pravnim lijekovima, jer ti pravni lijekovi stoje na papiru bilo da se radi o programskim politikama, strategijama ili zakonima, ali i žrtve u mirnodopskim vremenima nailaze na probleme kada je u pitanju implementacija tih propisa" - kaže Manjoo.

Uz opasku kako se stiče dojam da su žrtve nasilja u miru u boljoj poziciji, Manjo kaže da ipak ne možemo kazati da je ratna ili mirnodopska kategorija žena žrtava seksualnog nasilja u boljoj poziciji što se tiče zadovoljenja pravde i zalječenja rana.

UN-ova specijalna izvjestiteljica je naglasila da ukoliko ne postoji krivična odgovornost za nasilje nad ženama dolazi do normalizacije nasilja i to postaje sastavni dio života.

Na pitanje kako rješavati institucionalno ovaj problem ako možda u strukturama koje treba da vode borbu protiv nasilja nad ženama sjede na određenim pozicijama "nasilnici" u porodici, a uglađeni dužnosnici u uredima, Manjoo kaže da je najvažnija stvar krivična odgovornost nasilnika bez obzira na to o kome se radi.

"Jer ako je nasilnik na funkciji i zaposlen u javnoj instituciji to apsolutno ne podrazumijeva nekažnjivost, a osim krivičnog postupaka potrebno ga je ukloniti s tog radnog mjesta" - naglašava Manjoo.

Pojašnjava da je potrebno jasno kazati da nasilje predstavlja krivično djelo te istovremeno voditi računa da i supruge i partnerice, žrtve nasilja osoba na položaju i funkciji, imaju jednaku mogućnost pristupa pravdi, odnosno da imaju mogućnost da progovore i prekinu šutnju.

Kao jedan od načina borbe protiv nasilja nad ženama Manjoo ističe podizanje svijesti o tom problemu na način da se osigura prostor za novu kulturu koja će podržavati zabranu nasilja nad ženama i promjenu rodnih uloga i vrednota žena u društvu.

"To mora biti kontinuirani proces jer 16 dana aktivizma nije dovoljno. Taj dugotrajani proces treba početi u mladim godinama u kući, u školi i na kraju u društvenoj zajednici. U svim tim periodima života potrebno je njegovati poštivanje prema ženama i poštivanje vrednota koje one nose" - kazala je Manjoo, te dodala da je najbolji način eliminacije nasilja zapravo njegova prevencija.

Na kraju razgovora, s obzirom na to da je izvjestiteljica Manjoo prvi put u posjeti BiH, u kojoj kategoriji je BiH kad je u pitanju nasilje nad ženama, odgovorila je da BiH kao i druge zemlje ima problem nepostojanja statistike i prikupljanja podataka, zbog čega je veoma teško biti siguran kolika je stopa prevalencije nasilja nad ženama, odnosno koliko je česta ta pojava i kako se ona manifestira.

Napomenula je da civilno društvo i država imaju statistiku, međutim generalno ne postoje tačni podaci koji bi jasno ukazali na težinu tog problema u BiH ili ukazali na način na koji je potrebno rješavati problem.

Dodala je da se u BiH nasilje nad ženama povezuje s historijskim naslijeđem, problemom PTSP-a, kao i ekonomskom situacijom, a sve to može utjecati na stepen nasilja nad ženama.

Nalazi do kojih je došla specijalna UN-ova izvjestiteljica za pitanja nasilja nad ženama Rashida Manjoo nakon posjete BiH na sveobuhvatan način će biti predstavljeni u izvještaju koji ću u junu 2013. godine biti prezentiran Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih nacija.

Ona je tokom višednevne službene posjete Bosni i Hercegovini razgovorala s predstavnicima vladinog i nevladinog sektora te žrtvama nasilja kako bi dobila informacije o problemu nasilja nad ženama u BiH.

Preuzeto sa "Moj Portal"

29

Intervju / Za nasilje među mladima i sami smo krivi

« on: December 10, 2012, 04:52:23 pm »

Ovih dana, mjeseci, svjedoci smo porasta nasilja među mladim ljudima. Zašto je to tako, postoje li neki dublji uzroci i koliko vlasti, porodica i mediji poomažu ili odmažu u razvoju vršnjačkog nasilja, pokušali smo da saznamo u razgovoru sa profesorom psihologije na banjalučkom Univerzitetu dr Srđanom Dušanićem.


Vršnjačko nasilje. Nasilje među mladima. Teme kojima se iznova i iznova bavimo. Ako se ne varam, neka skorija istraživanja su pokazala da je ono u porastu?

Nasilje je vjerovatno jedna od ižvakanijih tema u našem društvu i medijima , ali nas ona svojim oblicima i intenzitetom ispoljavanja na žalost iznova i iznova inspiriše da se bavimo njome. Ne volim nepotrebnu dramaturgiju ali podaci zaista jesu više nego zabrinjavajući. Poredeći istraživanja raznih organizacija (Perpetuum Mobile, Care International) kao i studentske radove mislim da se može izvesti zaključak da oko 50% mladića srednjoškolskog uzrasta  ima višestruka i vremenski bliska iskustva sa nasiljem, bilo u svojstvu žrtve, napadača ili oboje. Pri tome, moglo bi se reći da se oko 30% ispitanih mladića često ponaša nasilno.  Tako je u jednom od spomenutih istraživanja (uzorak je bio 712), 56% mladića iz Banjaluke reklo da je u posljednja 3 mjeseca udarilo drugog mladića, a oko 23% da je učestvovalo u nasilnom činu kao dio grupe.

Postoji li neka gradacija? Mogu li se odrediti starosne ili polne grupe koje prednjače u violentnom ponašanju?

Školski psiholozi i pedagozi dodaju i da su vidovi ispoljavanja nasilja sve brutalniji i svirepiji. Naša istraživanja su pokazala i da je nasilništvo povezano sa: polom (muškarci su češće uključeni u nasilje), lošijim porodičnim odnosima, često nižim samopoštovanjem, manjom empatijom, slabijom socijalnom podrškom iz užeg okruženja, hiperaktivnošću, konzumiranjem alkohola, dokazivanjem muškosti, štetnim uticajem drugih vršnjaka, dokazivanjem pred djevojkama itd.

Postavlja se pitanje ko je odgovoran za ovakvo stanje? Možemo li locirati „krivca“ samo na jednom mjestu?

Mislim da su praktično sve institucije zakazale, ali država najviše. Globalna je ocjena da su mladi danas prepušteni sami sebi. Ako se uporede budžeti za mlade na nivou republike i opština sa budžetima koji odu na vozila, poslovne puteve i prezentacije političara jasno nam je da je ovo drugo daleko veći prioritet naših voždova. Šta reći o događajima da se u pojedinim kafićima i klubovima organizuju takmičenja za mlade u kojima novčanu nagradu dobije osoba koja ima najviše alkohola u krvi! I to sve bez sankcija ili sa kilavim mjerama  od strane nadležnih organa.

Kakva je kaznena, da ne kažem, represivna politika?

Stravičan je podatak koje sve minorne kazne dobijaju osvjedočeni kriminalci, siledžije i ubice, samo zahvaljujući ''dobroj saradnji'' sa našim pravosuđem. Pa skoro svaki koji danas napravi neki zločin, već je to radio i u prošlosti pa se naravno pitamo, pa otkud na slobodi! Dakle, zakazala je socijalna kontrola i mehanizmi adekvatne, dosljedne i pravovremene kazne! Posebno je ''simpatična''  pojava da se neki vidovi nasilja od institucija vlasti prećutno tolerišu. Sjetimo se samo primjera kako je jedan BH ministar oslobađao iz mostarskog zatvora fudbalske huligane, valjda samo zato što su bili iz njegovog grada i njegove nacije.

Možemo govoriti o nekoj vrsti „nacionalnog nasilja“?

Na žalost, takav primjer tolerisanja ''nacionalnog nasilja'' nije usamljen. Vidjeli smo nedavno da i u cijelom regionu flertovanje sa ratnim zločincima često ide upravo preko mladih. Ovakve fešte će se vjerovatno jednom odbiti o glavu organizatorima. Kada podstaknete kod nekog neprijateljstvo prema pripadnicima drugih naroda budite sigurno da će se ono ispoljiti i prema prvim komšijama, samo je pitanje vremena i obrta situacije.


Neizbježno je postaviti pitanje-A, kakva je uloga medija i porodice u svemu ovome?

Mediji takođe u nekim svojim izvještavanjima, indirektno promovišu nasilje prikazujući pojedine nasilnike kao superstarove, pripisujući im fensi nadimke, prikazujući ih sa sve rakošnim simbolima,  autima, nakitom itd.  Što se tiče uloge porodice, ilustrativno je najnovije istraživanje NVO Perpetuum mobile rađeno na reprezentativnom uzorku od preko 2500 osoba iz 56 opština iz cijele BiH. U tom istraživanju je dobijeno da je praktično svaka treća žena bila izložena fizičkom nasilju. Naravno da takva atmosfera i odnosi djeluju u negativnom smislu stimulativno i na ponašanje mladih.  Mislim da je napravljen pomak u školama, više je zaposlenih stručnih saradnika (pedagoga, psihologa, socijalnih radnika), ali i njima trebaju dodatne edukacije da bi se izborili sa nasilnicima koji često stignu u školu dolaze kao gotov nasilan proizvod.

Ako je sadašnjost takva kakva jeste, šta nas očekuje u budućnosti?


Bilo bi lijepo prognozirati bolju budućnost, ali na žalost ja je ne vidim. Valjda je svima jasno  da su u ovom društvu mladi, nauka, kultura i sport zadnja rupa na svirali i sve dok je tako nema šta da se čudimo sve većoj socijalnoj patologiji kod mladih. Čuđenje ovakvoj situaciji bi  stvarno bilo naivno, nedoraslo, smiješno i cinično. Ali valjda smo i sami tome svi krivi svojom pasivnošću, nečinjenjem i poslušnim saginjanjem glave pred svakim novim bahatim idiotlukom naših voždova.

 
Preuzeto sa "BUKA" magazin

30

Dešavanja / 10. decembar- Međunarodni dan ljudskih prava

« on: December 10, 2012, 01:53:18 pm »

10. decembra, ljudi i države širom svijeta slave donošenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948). Ovog ključnog datuma u modernoj istoriji, nacije svijeta su se okupile da pokušaju jednom zauvijek zakopati posljedice genocida koji se pokrenuo tokom Drugog svjetskog rata. Donošenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je jedno od prvih značajnih dostignuća Ujedinjenih nacija i obezbjedilo je osnovnu filozofiju za mnoge pravno obavezujuće međunarodne dokumente koji su usljedili. Rezolucija 217A (III) usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija proglašava “Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima zajedničkim standardom dostignuća za sve ljude i nacije, sa težnjom da svaki dio društva, imajući stalno na umu ovu Deklaraciju promoviše poštovanje za ova prava i slobode putem obrazovanja…”

Organizacije i pojedinke/ci koriste Dan ljudskih prava kao priliku da obilježe potpisivanje ovog istorijskog dokumenta kao i da promovišu principe koje Deklaracija sadrži. Prema bivšoj visokoj komesarki za ljudska prava Meri Robinson, Dan ljudskih prava predstavlja „priliku da se pokaže da principi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima nisu samo teoretski ili apstraktni.“

Posjetite stranicu UN-a na http://www.ohchr.org/ kako biste dobili kopiju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i informisali se o planiranim aktivnostima Ujedinjenih nacija na Dan ljudskih prava.