Recent Posts

11

Članci / Rodne razlike u samopouzdanju

« Last post by ivanak1313 on November 04, 2014, 12:24:32 pm »

Rodne razlike u samopouzdanju

Piše:  Doris Kramarić

Američki magazin The Atlantic u novom broju donosi opširni članak o razlikama u samopouzdanju između muškaraca i žena, koje do izražaja ponajviše dolaze u poslovnom okruženju. Novinarke Katty Kay iz BBC World News i Claire Shipman iz ABC News dvadeset godina aktivno izvještavaju o ekonomsko-političkim temama te su u tom periodu imale priliku intervjuirati neke od najutjecajnijih žena SAD-a. Očekivale su da te žene "pršte od samopouzdanja", no, pokazalo se da su centri moći, u rijetkim situacijama kada se u njima nalaze žene, mjesto njihovog preispitivanja.

Neosporan je napredak od vremena kada su žene držale pognute glave i nadale se da će njihov naporan rad biti prepoznat i nagrađen. Danas u SAD-u više žena završava fakultete te se nadilaze rodne razlike u srednjoj klasi menadžmenta, a istraživanja pokazuju da žene jednako uspješno upravljaju poslovanjem. No, koliko god naporno radile, muškarci još uvijek lakše i brže dolaze do promaknuća i bolje su plaćeni.

Na najvišim razinama žene gotovo uopće ne postoje i njihov broj se gotovo uopće ne povećava, tvrde Kay i Shipman. Iako se kao česta prepreka, koje donekle može promijeniti prioritete žena u pogledu napretka u karijeri, navodi majčinstvo, autorice smatraju da se u samoj srži problema nalazi akutni nedostatak samopouzdanja.

Kay i Shipman sprovele su niz razgovora s iznimno uspješnim poslovnim ženama i kod većine su, tvrde, naišle na isti obrazac razmišljanja tj. osporavanja vlastitih sposobnosti, zasluga i dostignuća. To ih je inspiriralo na dublje istraživanje u kojem će se fokusirati na pitanje da li nedostatak samopouzdanja usporava napredak kod žena. Svoju početnu tezu, da je kod žena konkretna kriza prouzročena ogromnom razlikom u samopouzdanju među spolovima, Kay i Shipman tumače kao rezultat različitih čimbenika, od biologije do odgoja.

Iz rezultata istraživanja autorice zaključuju sljedeće:
   žene znatno češće sumnjaju u vlastitu karijeru i izvedbu poslovnih zadataka
   muškarci su do četiri puta češće skloniji inicirati pregovore oko plaće od žena
   kada pregovaraju o plaćama žene traže znatno manji iznos od muškaraca
   manje sposobni ljudi imaju više samopouzdanja (Dunning-Krugerov efekt)
   muškarci često precjenjuju svoje mogućnosti i izvedbu, a žene isto podcijenjuju (u situacijama kada se njihove izvedbe po kvaliteti ne razlikuju)
   žene se prijavljuju za promaknuća onda kada su sigurne da zadovoljavaju 100% traženih kvalifikacija, dok se muškarci prijavljuju već sa 60%
   među ženama postoji neka vrsta prirodnog osjećaja da neće dobiti prestižan posao, pa se niti ne žele zamarati prijavama
   u situacijama kada mogu birati, žene odustaju od rješavanja zahtjevnih zadataka, jer unaprijed pretpostavljaju da ih neće uspješno riješiti
   muškarci neuspjeh pripisuju lošim situacijama, dok žene za neuspjeh krive sebe
   žene su sklonije perfekcionizmu, koji ih često zadržava u napretku (u težnji da budu savršene u svim područjima života, žene gube korisno vrijeme i često na kraju ne dolaze do svojih ciljeva)
   muškarci su skloni pretjeranom samopouzdanju, no do njega dolaze sasvim prirodno (iskreni višak samopouzdanja)

Uspjeh je, tvrde dalje Kay i Shipman, jednako povezan sa sposobnostima koliko i sa samopouzdanjem, stoga ne čudi da su žene na višim pozicijama slabije zastupljene. Naravno da i muškarci ponekad sumnjaju u sebe, no, oni ne dopuštaju da ih sumnja zaustavi toliko često koliko to dopuštaju žene, nastavljaju autorice te postavljaju pitanje gdje počinje problem s nedostatkom samopouzdanja. "Žene postižu bolje rezultate tijekom obrazovanja, ali, što se od njega dalje odmiču, to se samopouzdanje proporcionalno smanjuje."

Iako su najsklonije vjerovanju da je takva situacija kulturno određena i rezultat odgoja, ipak ne odustaju u potpunosti od biologizma, odnosno od mogućnosti iznalaska rješenja u biološkoj razlici između muškaraca i žena (različitoj građi i funkcioniranju mozga, djelovanju hormona...), što je prva prijeporna točka čitavog istraživanja.

Ističu dalje da se djevojčice od prvih dana škole znatno razlikuju od dječaka te su sklonije usvajanju dobrih navika i obaveza, čime ih se uči da je bolje izbjegavati rizike i pogreške, unatoč činjenici da mnogi psiholozi danas smatraju da su upravo riskiranje, pogreške i ustrajnost ključni u razvoju samopouzdanja.

Dječaci te vrline usvajaju na igralištima, dok su djevojčicama uskraćene vrijedne lekcije koje mogu naučiti izvan škole. Važnu ulogu u razvoju samopouzdanja ima i bavljenje sportom. Učenje da se osvoji pobjeda ili podnese poraz dobar su  trening za opstanak u poslovnom okruženju. Djevojčice se rjeđe bave sportom od svojih muških vršnjaka te su sklone ranom odustajanju, najčešće u adolescentskoj dobi. U toj dobi dolazi do gubitka samopouzdanja što ih dovodi do odustajanja od sporta čime se zapravo udaljavaju od najboljeg načina da ga ojačaju, komentiraju autorice.

"Samopouzdanje ne znači samo misliti dobro o sebi. Kada bi ženama bilo potrebno samo nekoliko riječi potpore, one bi odavno vodile glavnu riječ. Samopouzdanje je vjerovanje u uspjeh, a uspjeh pokreće djelovanje. Prirodni rezultat niskog samopouzdanje je nedjelotvornost. Žene, koje oklijevaju iz nesigurnosti, zadržavaju same sebe. Kako bi nadišle razliku u samopouzdanju i krenule naprijed ka uspjehu, prestanu toliko misliti i počnu djelovati," zaključuju Kay i Shipman.

Iako je riječ o zanimljivom i hvalevrijednom istraživačkom poduhvatu, dio zaključaka koje Kay i Shipman iznose pokazao se problematičnim.

Amanda Duberman iz The Huffington Posta smatra da se autorice pretjerano fokusiraju na razliku u samopouzdanju, a zanemaruju strukturalne i institucionalne barijere koje ženama stoje na putu ka uspjehu. Kay i Shipman su dobro identificirale ono što doprinosi razlikama u samopouzdanju, no, prenaglašavaju 'ljekoviti' učinak prevladavanja te razlike. U stvarnosti čak i žene koje su nadišle razliku u samopouzdanju i došle do pozicija na višim razinama, često nisu jednako cijenjene poput svojih muških kolega. S pravom se stoga postavlja pitanje: "Kako možemo znati da će nam se veće samopouzdanje poslovno isplatiti i želimo li zaista stvoriti kulturu rada u kojoj će se od žena tražiti imitacija muških poslovnih strategija kao preduvjeta za uspjeh?".

Samouvjerenu ženu u poslovnom svijetu se naziva 'kučkom', što pokazuje da povećanje samopouzdanja, s ciljem prevladavanja razlike, tu razliku može dodatno produbiti. Pripisivanje nejednakosti u radnom okruženju manjku ženskog samopouzdanja je ignoriranje seksizma, smatra Duberman te nastavlja:
"Jednom kada žene budu uvjerene da će njihovo djelovanje voditi ka pozitivnom ishodu, moći će odbaciti ovu razliku, ali to se neće dogoditi bez oslobađanja prostora za 'kučke' i 'šefice' kako će ih bez sumnje mnogi doživljavati."

S ovim se slaže i Jessica Valenti u svom članku za The Guardian, koja piše da u situaciji kada žene mogu biti otpuštene ako ih šef smatra privlačnima, kada pripravnici ne mogu podnositi tužbe za seksualno uznemiravanje, a republikanci u Americi ističu da žene čak i preferiraju niže plaćene poslove, ne možemo zanemariti institucijonalne barijere koje ženama otežavaju poslovni uspjeh.

Istina je da postoji rodna razlika u samopouzdanju, piše ona, a o 'sindromu uljeza', odnosno situaciji u kojoj uspješne žene smatraju da nisu dovoljno dobre za pozicije na kojima se nalaze, piše se već od 1978. godine, ali ova razlika u samopouzdanju rezultat je kulture koja ženama ne daje razloga da se osjećaju samouvjereno. Iako poticanje ženskog samopouzdanja nije loša ideja, ne postoje dokazi da će asertivnost ženama osigurati bolju poziciju na radnom mjestu. Kay i Shipman ne nude nikakvo stvarno rješenje, odnosno samo jedino rješenje vide u promjeni ponašanja samih žena. Nije konstruktivno savjetovati ženama da rješenja vanjskih problema traže u sebi samima, ističe Valenti, ono što moramo stvoriti jest društvo koje vrednuje samopouzdane žene.

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/3090-rodne-razlike-u-samopouzdanju

12

Članci / Eksploatacija u naša četiri zida: Kućanski rad na neodređeno

« Last post by ivanak1313 on October 27, 2014, 12:07:26 pm »

Eksploatacija u naša četiri zida: Kućanski rad na neodređeno

Kada bismo je u čežnji da trenutak ovjekovječimo datumom i godišnjim dobom pitali: Ali što ste radili 5. travnja 1868. ili 2. studenog 1875., ona bi pogledala u prazno i rekla da se ničeg ne može sjetiti. Jer večere su skuhane; tanjuri i šalice oprani; djeca poslana u školu i otišla u svijet. Od svega toga ništa ne ostaje. Sve je ishlapjelo. Nema biografije ili povijesti koja bi o tome mogla reći ijednu riječ.

LJUBAV ILI RAD?
“Ishlapjeli”, odnosno društveno rijetko valoriziran rad na koji se referira Virginia Woolf, sav je onaj neophodan reproduktivni – kućanski rad. U ovom ćemo tekstu termin kućanski rad promotriti u okviru zahtjeva za nadnicom i kratkog historijata problematike neplaćenog ženskog rada. Samu sintagmu koristit ćemo u širem smislu – pod kućanskim radom tako podrazumijevamo sve biološke i društvene aspekte reprodukcije: uz kućanske poslove (kao što su kuhanje, pospremanje, pranje i peglanje) referiramo se i na reprodukciju samih ljudskih bića ‒ rađanje djece – te na njegovateljski rad, tj. brigu za djecu, starije i nemoćne.
Na samom početku treba jasno naznačiti kako se uvriježena podjela na javnu, mušku, i privatnu, žensku, odnosno na proizvodnu i neproduktivnu, kućansku sferu temeljila na argumentaciji da su žene iracionalna, emotivna bića, nesposobna za apstraktno mišljenje. Žene su također, tragom ove argumentacije, neizostavno povezane s prirodom i potomcima, pa se time legitimira pozicija u kojoj se na brigu za djecu i obitelj ne može gledati kao na posao, čime se a priori dokida mogućnost nadnice za pružanje ovakvih usluga. Ipak, jačanjem feminističkih pokreta rasprava o suodnosu javne i privatne sfere postaje sve češćom temom debata. Privatnost kućanske sfere prepoznata je kao ključno mjesto ženske opresije, pa je dio lijevo orijentiranih feministica upravo u ovoj temi pronašao ishodište kampanje sa zahtjevom za nadnicama kao jednim od mogućih rješenja za ukidanje nametnute podjele.

NADNICE ZA RAD
Rasprava o zahtjevu za nadnicama za kućanski rad, koja se odvijala većinom u američkim, talijanskim i britanskim lijevim feminističkim krugovima, doživjela je svoj vrhunac početkom sedamdesetih godina. Pamflet koji je rasplamsao diskusiju, The Power of Women and the Subversion of the Community, 1972. objavljuju Mariarosa Dalla Costa i Selma James. U njemu autorice progovaraju o problemu neplaćenog ženskog rada te propituju ne samo ulogu žene u suvremenom društvu nego i odnos same ljevice prema tzv. ženskom pitanju. Dalla Costa naglašava da je problematiziranje kućanskog rada potencijalno snažno emancipatorno oružje jer je zajedničko svim ženama radničke klase koje bez vlastitog novca ne mogu promijeniti uvjete u kojima rade i žive, a pritom redefinira samu nadnicu stavljajući u fokus rasprave činjenicu da kada kapitalist zapošljava muškarca, on zapravo dobiva dva radnika – muškarca i njegovu suprugu koja stvara preduvjete zbog kojih muškarac može obavljati posao za nadnicu.Nastavljajući se na Dalla Costu James stavlja naglasak na jačanje društvene snage koja može omasoviti proletarijat jer će se žene moći ravnopravno muškarcima boriti protiv eksploatacije tek kada uđu u sustav nadnice, tj. postanu ravnopravnim dijelom radničke klase. Pored uspostavljanja zahtjeva za općom ravnopravnošću cjelokupne radničke klase, ovakva strategija podrazumijeva i povezivanje žena u urbanim i ruralnim sredinama odbacujući ideju o potpuno drugačijem pristupu problemima žena trećeg svijeta i “razvijenog” svijeta – unatoč nezanemarivim razlikama u svakodnevnom životu – jer, na koncu, bez obzira na geografiju, žene su te koje se u najvećem broju slučajeva moraju pobrinuti da muškarac ode na posao a djeca u školu nahranjeni i čisti.
Silvia Federici u tekstovima Wages Against Housework i Why Sexuality is Work (oba objavljena 1975.) nanovo ističe kako zahtjev za nadnicama za kućanski rad nije samo zahtjev za određenom svotom novca već funkcionira i kao revolucionarna perspektiva za čitavu radničku klasu. Kako je već na početku spomenuto, kućanski je rad morao biti okaratkeriziran kao nešto “prirodno” i nije mogao biti priznat kao dio društvenog ugovora jer nikada nije bilo namjere da bude plaćen. Stoga se takav rad prisilno pretvara u tzv. čin ljubavi – kućanica servisira muškog radnika fizički, emocionalno i seksualno. Stoga, kako navodi Federici, zahtjev za nadnicama funkcionira samo ako uz njega težimo stvarnom restrukturiranju društvenih odnosa, točnije – boreći se za nadnice za kućanski rad borimo se protiv dodijeljenih društevnih uloga koje je kapitalizam namijenio ženama.

� TO PRODUKTIVNOST IMA S TIM? (TEORIJSKI PRIJEPORI)
Jedan od razloga zašto se rasprava o nadnicama za kućanski rad u ovom obliku iscrpila prerano, još prije kraja sedamdesetih (uz, dakako, činjenicu da se fokus polako počeo premještati s materijalističke analize na kulturnoidentiteska pitanja), svakako je bio i začarani krug prijepora oko produktivnosti i neproduktivnosti rada unutar kućanske sfere.
Kako Kathi Weeks navodi u knjizi The Problem with Work (2011.), ortodoksnija je strana zastupala stav da je kućanski rad neproduktivan jer ne stvara višak vrijednosti, dok su autonomističke marksističke feministkinje smatrale da takav rad posredno stvara višak vrijednosti, pa se mora shvaćati kao integralni dio kapitalističke proizvodnje jer bez reprodukcije radne snage ne bi bilo ni samih radnika. U apendiksu knjige Women’s Employment and the Capitalist Family (2011.) Ben Fine se, analizirajući raspravu o kućanskom radu, posebno osvrće na debatu o njegovoj produktivnosti i neproduktivnosti. Zaključuje da iako ženski kućanski rad prema marksističkoj teoriji jest neproduktivan, on je iznimno važan za tržišnu ekonomiju i reprodukciju kapitala te je jednako nužan kao i nadnički rad. U tekstu For Every Knight in Shining Armor, There’s a Castle Waiting to be Cleaned: A Marxist–Feminist Analysis of the Household Harrieta Fraada, Stephena Resnicka, i Richarda Wolffa navodi se kako kućanica upravo svojim radom pretvara sirovine (sirovu hranu, prljavu odjeću i nepospremljen dom) u gotove proizvode koji imaju uporabnu vrijednost. Ipak, s obzirom na to da njezin muž i djeca ne plaćaju nadnicu za proizvode koje koriste, a žena ne prodaje višak vrijednosti koji proizvede (pa ne dolazi ni do razmjene roba), ti proizvodi nemaju razmjensku vrijednost – stoga ovaj proces ne možemo nazvati kapitalističkim procesom proizvodnje.
Treba imati na umu da debate između ortodoksnih i autonomističkih shvaćanja termina produktivnog i neproduktivnog rada i dalje traju, pa ih ni u kojem slučaju ne treba smatrati riješenima kao ni zanemariti ili osporiti njihovu važnost, i to ne samo na razini njihova teorijskog efekta. Ipak, jedan od važnih razloga inzistiranja na produktivnosti unutar reproduktivne sfere bio je ne samo teorijski već i duboko političan: zbog manjkavog uvida u problematiku ženskog neplaćenog rada u redovima je marksističkih teoretičara postalo gotovo uvriježeno mišljenje da neproduktivan rad ne  može biti fokusom kritike kapitalizma, pa je reproduktivna sfera još jednom ostala po strani, odnosno i dalje se smatrala pitanjem koje bi trebalo doći na red tek kada riješimo problematiku proizvodne, tj. javne, muške sfere.

I NAKON KUĆANICE ‒ KUĆANICA (IZLAZAK NA TRŽI� TE RADA I DVOSTRUKA EKSPLOATACIJA)
U vrijeme kada nastaje zahtjev za nadnicama za kućanski rad većina ženske populacije još uvijek nije izašla na tržište rada. Selma James već tada prepoznaje da se problematika neplaćenog kućanskog rada zasigurno neće riješiti samim izlaskom žena na tržište rada niti je rad za nadnicu zalog ženske emancipacije – upravo suprotno, unutar kapitalističkog sustava žene će postati dvostruko podređene: kod kuće i na radnom mjestu, odnosno i dalje će obavljati, uz rad za nisku nadnicu, i besplatan kućanski rad. Naravno, to nikako ne znači da se James zalagala za ostanak žena unutar kućanske sfere ili za opciju “obiteljske plaće” koju muškarac (breadwinner) zarađuje kako bi mogao prehraniti čitavu obitelj, a koja dodatno učvršćuje, čini se, neraskidivu vezu između partijarhata i kapitalizma, već ističe kako pod ovakvim uvjetima žene zasigurno nakon izlaska na tržište nisu samostalnije, već dodatno eksploatirane.

ISPOMOĆ DO PRVE KRIZE
Unatoč kratkom vijeku aktivne debate o zahtjevu za sljedećih je desetljeća na različite načine ostala prisutna unutar raznih (ne samo feminističkih) krugova jer je dvostruka opresiranost sve više dolazila do izražaja. Vrijednost se kućanskog rada tako promatrala i u parametrima neoklasične ekonomije: kanadske su ankete pokazale da žene u toj zemlji 2/3 od 25 milijardi radnih sati provode u neplaćenom kućanskom radu, što prema nekim izračunima čini između 30% i 40% BDP-a. U Venezueli se pak– kako je definirano u članku 88. Ustava – kućanski rad smatra ekonomskom aktivnošću koja stvara dodatne vrijednosti i proizvodi društveno blagostanje, pa kućanice imaju pravo na socijalnu zaštitu i državnu mirovinu. Iako su mnoge države adresirale ovaj problem i davale različite poticaje kako bi donekle olakšale ili smanjile teret neplaćenog ženskog rada, primjeri ovakvih mjera, tj. njihova gotovo neizbježnog ukidanja dolaskom krize (primjerice poticaji najsiromašnijim obiteljima, dječji doplatci ili kompenzacijski mehanizmi kojima se ženama u mirovini daje naknada za njegovateljski rad) samo potvrđuju tezu teoretičarki poput Federici, Coste i James da bez promjene samih proizvodnih odnosa kao i rodnih odnosa unutar kućanstava nikakva pojedinačna mjera nije u stanju izmijeniti uzroke dvostruke opresiranosti i rodne podjele, već najčešće služi održavanju statusa quo.
Kako je Federici ironično primijetila, čini se da u vrijeme fleksibilizacije tržišta rada, do koje nužno dolazi u doba ekonomske krize, jedino kućanski posao nikada neće biti prekaran niti part-time – on je stalan, s ugovorom na neodređeno. Nastupanjem ekonomske krize (inherentne kapitalističkom sustavu proizvodnje), jedna od prvih državnih mjera jest upravo rezanje socijalnih usluga koje su najviše rasterećivale žene u kućanstvu, pa se ove usluge novim mjerama i legislativama ponovno prebacuje na leđa tih istih žena. Imajući u vidu kratkotrajnost mjera države blagostanja koje su ublažavale dvostruku opresiranost, zahtjev za nadnicama za kućanski rad, kao što su i same feministkinje koje su provodile ovu kampanju kasnije isticale, bio je zamišljen više kao provokacija statusa quo i poziv na debatu o položaju žene unutar često zanemarene privatne sfere i kao zahtjev za redistribucijom kućanskog rada nego kao stvarni zahtjev za izračunavanjem nadnice kućanicama. On u ovom obliku nakon sedamdesetih nije zaživio, ali je zasigurno pridonio razvijanju različitih teorijskih uvida vezanih uz problematiku kućanstva i reprodukcije. Tako danas postoje brojne inicijative (i među samim feministkinjama) za uvođenjem univerzalnog temeljnog dohotka kao podloge za jednakopravnost i dokidanje siromaštva koji je, smatra Pateman, za žene značajan i stoga što se ne bi dijelio unutar kućanstva, već direktno pojedincima i pojedinkama.

KUĆANSTVO OTPORNO NA REVOLUCIJU?
Nastavljajući se na spomenutu venecuelansku ustavnu odredbu, za kraj je važno spomenuti i odnos prema kućanskom radu u jugoslavenskom kontekstu. Naime u porodičnom zakonu FNRJ-a iz 1948. godine stajalo je da se kao “doprinos zajedničkoj imovini računa ne samo zarada svakog bračnog druga, nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, vođenje domaćih poslova, staranje i održavanje imovine kao i svaki drugi rad na upravi, održavanju i povećanju imovine”. Time je u Jugoslaviji neplaćeni rad formalno-pravno priznat.
Ipak, kada bismo postavili pitanje koliko je realno postojeći socijalizam uspio promijeniti uvjete ženske opresije, najčešći bi odgovor bio da unatoč bitnim strukturnim pomacima patrijarhalna matrica u odnosima unutar privatne sfere ostaje gotovo nepromijenjena. Iako se problematika neplaćenog rada prepoznavala, ona se nije smatrala političkim pitanjem, već ostatkom konzervativnih predrasuda zbog još uvijek neuređenih odnosa privatnog vlasništva.
Istraživanja su pokazala da je velik broj žena i dalje smatrao da su dominacija muškaraca i opterećenost obavezama u porodici osnovni činioci nepovoljnog socijalnog statusa i neravnopravnog položaja unutar samoupravnog sustava. Unatoč različitim historijskim procesima i društvenim uređenjima čini se da je jedna stvar zajednička svim društvima i sustavima, a to je neplaćeni ženski rad, koji je, čini se, otporan i na revoluciju. Kao što smo već naveli, dobar dio ljevičarskih praktičnih i teorijskih stremljenja zanemaruje pitanje ženskog neplaćenog rada svodeći ovu problematiku na tek sekundarnu onoj tzv. javne, proizvodne sfere. Jednako tako ako dobar dio revolucionarnog naboja nije usmjeren upravo na dokidanje privilegije koju uživa polovica radničke klase, revolucija nikako ne može biti zalog emancipacije, stoga iz zajedničkog nam iskustva možemo zaključiti da dvostruka ženska opresiranost ne nestaje u potpunosti ni unutar socijalističkog sustava, a kamoli u državi blagostanja ili otvaranjem slobodnog tržišta.
Žene će imati mogućnost emancipacije isključivo onda kada unutar progresivnih lijevih programa problematika kućanskog rada (naravno, uza sva ostala, lijepo nazvana “ženska”, ali i ostala takozvana manjinska pitanja) zauzme zasluženo mjesto i postane predmetom sustavne i konkretne analize, odnosno onda kada lijevi programi i lijeve organizacije i partije u svojoj suštini postanu i istinski ‒ feministički.

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo?start=63

13

Članci / Several basic facts about The Women's Movement in Yugoslavia between the two war

« Last post by ivanak1313 on October 03, 2014, 01:31:03 pm »

Several basic facts about The Women's Movement in Yugoslavia between the two wars
Neda Bozinovic

Even before 1918, there were women's charitable, religious, educational and professional organizations with distinct divisions on religious national basis in all countries. If some of these organizations contained some of feminist ideas, they remained in background, or were completely ignored.
Women social-democrats were active in workers' parties or associations of trade unions. They were at that time, as it was the practice in all social-democratic parties, subordinating the demands for women equality to the release of the working class, starting with the traditional understanding that women's liberation will be an automatic consequence of class liberation.
Soon after the unification of women social-democrats from Serbia and Croatia, as a part of the Socialist Workers Party (Communists) - SRPJ (k), THE SECRETARIAT OF WOMEN SOCIALISTS (Communists) was established in April 1919. According to the Statute of the Secretariat, it was considered as a part of the whole party and it acknowledged the program SRPJ (k), in which, among the rest, it was stated that the SRPJ (k) fights for the equal rights of all people, regardless of gender and origin, for the legal and political equality of all citizens, without distinction of sex, and for both active and passive voting rights of all male and female citizens over the age of 20 years. However, the Statute of the Secretariat expressly excluded imaging of separated women's organizations, and the Secretariat was considered as a "technical-executive committee of agitation and organization of women." By the end of 1920, Secretariat developed a remarkable work on organizing female Communists in certain places within the existing party organizations. It published its magazine "Equality".
At the same time, when the aforementioned Secretariat was established, the feminist, non-partisan association called SOCIETY FOR ENLIGHTENING OF A WOMAN AND PROTECTION OF HER RIGHTS was established in Belgrade in April 1919. In the autumn of the same year, the same society was founded in Sarajevo. The aim of those associations was to enlighten and to work on realization of their civic and political rights. The Society published its own magazine "Women's Movement".
In all countries, previously established female societies renewed its efforts and with initiative of their women's association of Serbian nation (founded in 1906), the first congress in Belgrade was held, where THE NATIONAL WOMEN'S ALLIANCE OF SERB, CROATIAN AND SLOVENIAN WOMEN was founded. The Alliance brought together around 200 national, educational and humanistic societies in a broad platform that included activities for development of human, ethical, cultural, feminist-social and national work. By its centralist organization and working methods, the Union was a supporter of the integral Yugoslavianism.
As it was founded, The Alliance joined The International Council of Women (ICW), in which work it actively participated and conformed to the international feminist standards from that time, so in 1922, it also established a detailed program of its activities. The program contained the following points: work on the national unity; work on the equality of women and men in private and public law, work on the protection of women in the workforce due to her motherly vocation; realization of the principles of equal work, equal vocations and equal prizes; the protection of children and youth, work for equal education of male and female children in school and at home; struggle for equal morality for men and women, as well as the fight against alcoholism and prostitution. Since 1929, the Alliance acted under the name YUGOSLAV WOMEN'S ALLIANCE, and since 1936 they published their own magazine "Journal of the Yugoslav Female Alliance".
At the second congress of the Union in 1920, female delegates of those associations that had feminist programs or were campaigning for equality of women (about 26 companies) distinguished themselves. Within the National Female Alliance, they founded a feminist section and determined its principled program for the next few months. The program consisted of themed courses, lectures and conferences devoted to the civic education of women, then weekly entertainments, reading of literary works, as well as the lectures on the hygiene of women and children.
The Association for enlightening women broadened its tasks and changed its name into WOMEN'S MOVEMENT. With Splosno female union from Ljubljana and the Association of Yugoslav women from Zagreb, the union organized assembly for feminist associations in Ljubljana in 1923. At that meeting, THE ALLIANCE OF WOMEN IN COUNTRY SHS was established, with the aim to fight for the political rights of women and to affect the changes in practices and achievement of full equality between men and women by their means of mediator between reforms and changes in the old and new laws. Therefore, the Alliance first pointed out the struggle for the right to vote, and then recognition of women - mothers and housewives for a productive call, for the economic independence of married women, for recognition of the equal parental guardianship of a father and mother over the children, to ensure the alimentation for a mother and child through the law, to change the law of inheritance in favor of women, for general insurance of a mother, for better protection of women in the workforce and for introduction of female labor inspectors in the company, for free advancement at the jobs where women work, as well as the free access to political life. The Alliance was actively collaborated in The International Alliance of Women (IAW).
The Association for Enlightening Women, the National Women's Union and the Secretariat of Women Socialists (Communists), held in 1919 and 1920 various conferences, choirs and lectures dedicated to the equality of women, and especially to the right to vote, trying to make these rights of women recognized by the new Constitution that was in preparation. Choirs for women suffrage, which were very well attended, were held in all major cities in Yugoslavia and were used to show the difficult and unequal position of women of all classes in the kingdom. During the session of the Constituent Assembly, several protest gatherings of women were organized in several cities. From the chorus of protest in Belgrade, which was attended by female delegates from many cities all over the Yugoslavia, the resolution was submitted to the Constituent Assembly, but the Assembly did not discuss it.
Work of the Communist Party was banned in 1921, and the women from the Secretariat of women switched to work mainly in the society for enlightening of women, while later the younger women worked in FEMALE ASSOCIATION OF BELGRADE UNIVERSITY, founded in 1922 with the right to work only at the Belgrade University. The aim of this society was to provide financial support to poor female students, the establishment of a dormitory for female students, encouraging the professional work as well as work on self-awareness of female students in order to achieve equality. Feminist organizations were still been founded between the two wars. Thus the organizations from Yugoslavia, Bulgaria, Czechoslovakia, Poland, Romania and Greece, following the policy of their governments, constituted THE LITTLE FEMALE ENTENTE (1923). The program of the Entente was feminist, and it was founded in order to share experiences as well as for the common occurrence in the struggle for peace in the International League for Peace and Freedom.
WOMEN'S PARTY was founded by a group of young female intellectuals in 1927, who were dissatisfied with the way of working and the slowness of the Women's Union and the Alliance. The party performed strongly and in the short period of its existence, organized more well-felled choirs for women suffrage in Serbia. Just when the party started organizing itself better, the Constitution was suspended in Yugoslavia and dictatorship C was introduced in January 1929, so this party, as well as all other political parties, had to suspend their work, which was not renewed later.
At the end of 1927, THE ASSOCIATION OF UNIVERSITY EDUCATED WOMEN was founded, which had its sections in Belgrade, Sarajevo, Skopje, Sabac and Kragujevac. It protected the professional interests of women, stood for the progress of women in the ministry and sought changes in the civic rights. They created a valuable "Bibliography of Women Writers in Yugoslavia" (until 1936). Since 1931, special women's organization LEAGUE OF WOMEN FOR PEACE AND FREEDOM was acting in Yugoslavia. It was a member of the International League for Peace and Freedom. Dictatorship has meanwhile gradually dwindled and despite all reprisals it could not take place because the resistances in many parts of the country were intense and continuous. The assassination of King Aleksandar Karađorđevic in Marseille in 1934 accelerated the work on the reconstruction of political parties and preparation for a new Parliament which were held in 1935. The Communist Party of Yugoslavia, although still acting illegally, improved its work. Following the policies of the National's Front in the mid thirties, which was emerging in some European countries in the resistance to fascism and nazism, KPJ modified its views regarding the women's issues.
Believing that a women's issue was a issue of a class - it gave exclusivity in terms of organizing the women's program and methods of its work. Instead of working with women within the party organization, KPJ refers to its female members and sympathizers, to establish a separate women's organizations, to engage in the work of existing organizations, to establish women's sections, committees, assets and similar bodies wherever possible, which would be dealt with specific programs of work on educating and cultural elevation of women.
YOUTH SECTION OF WOMEN'S MOVEMENT, founded in 1935 in the framework of Women's movement, was a place where the female students from the Association of female students, young women of all professions, from schools, offices, factories, banks, stores, from a variety of professional and trade union organizations gathered, exchanged their experiences and gained motivation to work. Program of the Women's movement with its distinctive activity in the struggle for women's rights of all women, regardless of race, religion, nationality or political beliefs gave a sufficient basis for women to come together on a platform of struggle against fascism, so that the Youth section became a gathering place for female antifascists.
In Croatia, by the Communist Party initiative in Zagreb in 1936, the Society for the education of women was founded and brought together women of all classes. Similar societies were founded in other cities in Croatia. In Slovenia in 1939, "The International Committee of the Slovenian women's societies" was founded, and it coordinated the work of women's organizations affiliated to the female Yugoslav Federation or the "Women's Movement" and other independent women's organizations, except the clerical. All of these organizations in Yugoslavia acted in various ways: by lectures on women and the study of specific issues in the fields of economics, politics, history and the like. They organized various training courses and events. On one hand, they were connected in the women's movement  and were intensively active in the implementation of programs of women's equality, and on the other hand, they encouraged the women to set up their problems in order to accept them as their own through the various social groups, professional, youth, trade unions and political parties. Thus, for example, Independent Democratic Party within the society for enlightening the villages, "Seljacko kolo" - founded the "Women's Section", which has developed a notable work in the villages of Croatia and Bosnia and Herzegovina. Women were furthermore engaged in a variety of movements against fascism, and for example, in actions to help the Spanish people, to help anti-fascists who were arrested, the peace and the youth movement, in election campaigns, and at the frequent strikes and demonstrations. In this way they were linked to the anti-fascist movement, a movement for freedom and democracy and the independence of the country. A group of women, again influenced by the Communist Party, initiated an independent women's magazine. In Belgrade in 1936, they launched magazine "Woman Today" (dated to 1976). In Zagreb in 1938, they launched "Women's World", and "Our women" in Slovenia in 1940 (which replaced the feminist women's magazine that was published earlier). These sheets were delivered in all parts of Yugoslavia and played a major role in raising the awareness of women, exchange of experiences, informing on all political events in the country and the world, as well as the inclusion of women in the socio - political life.

14

Članci / Nekoliko osnovnih podataka o Ženskom pokretu u Jugoslaviji između dva rata

« Last post by ivanak1313 on October 03, 2014, 01:29:10 pm »

Nekoliko osnovnih podataka o Ženskom pokretu u Jugoslaviji između dva rata
Neda Božinović

Još pre 1918. godine u svim zamljama postojale su ženske humanitarne, verske, prosvetarske i profesionalne organizacije, sa izrazitim podelama na verskoj nacionalnoj osnovi. Ukoliko su neke od tih organizacija i sadržavale poneku od feminističkih ideja, ona je ostajala u drugom planu ili je potpuno zanemarena.
Žene socijaldemokratkinje delovale su u radničkim partijama ili društvima i u sindikalnim organizacijama. Oni su u to vreme kako je to bila praksa u svim socijaldemokratskim partijama, zahteve za ravnopravnost žena podređivali zahtevima za oslobađanje radničke klase, polazeći od klasičnog shvatanja da će oslobođenje žena biti automatska posledica klasnog oslobođenja.
Uskoro po ujedinjenju socijaldemokratkinja iz Srbije i Hrvatske osnovale su aprila 1919, u okviru Socijalističke radničke partije (komunista) - SRPJ (k) / SEKRETARIJAT ŽENA SOCIJALISTA (KOMUNISTA). Prema Statutu Sekretarijata, on se smatra delom partijske celine i priznavao je program SRPJ (k) u kome je, pored ostalog, stajalo da se SRPJ (k) bori za jednaka prava svih, bez razlike pola i porekla, za pravnu i političku jednakost svih građana bez razlike pola kao i za aktivno i pasivno biračko pravo svih građana i građanki starijih od 20 godina. Međutim statut Sekretarijata isključuje izričito oslikavanje zasebnih ženskih organizacija, a sam Sekretarijat se smatra "tehničko - izvršnim odborom u agitaciji i organizaciji žena". Sekretarijat je do kraja 1920. godine razvio zapažen rad na organizovanju žena komunista u pojedinim mestima u okviru postojećih partijskih organizacija. Izdavao je svoj list "Jednakost".
Istovremeno kada je osnovan pomenuti Sekretarijat, u Beogradu je aprila 1919. godine, osnovano i feminističko, nestranačko udruženje DRUŠTVO ZA PROSVEĆIVANJE ŽENE I ZAŠTITU NJENIH PRAVA. U jesen iste godine takvo društvo osnovano je i u Sarajevu. Cilj tih udruženja bio je prosvećivanje i da se radi na ostvarivanju njihovih građanskih i političkih prava. Društvo izdaje svoj list "Ženski pokret".
U svim zemljama, ranije osnovana ženska društva obnavljala su svoj rad i na inicijativu svog Srpskog naroda ženskog saveza (osnovan još 1906.) održan je njihov prvi Kongres u Beogradu na kome je osnovan NARODNI ŽENSKI SAVEZ SRPKINJA, HRVATICA I SLOVENKI. Savez je okupio sva nacionalna, prosvetarska i humanistička društva, njih oko 200, na jednoj širokoj platformi koja je podrazumevala rad na razvijanju humanog, etičkog, kulturnog, feminističko - socijalnog i nacionalnog rada. Po svom centralističkom ustrojstvu i po metodama rada Savez je bio pobornik integralnog jugoslovenstva.
Savez se po osnivanju učlanio u Medjunarodni ženski Savez (ICW) u cijem je radu aktivno učestvovao i prilagodjavao se tadašnjim medjunarodnim feminističkim standardima, pa je i on 1922. utvrdio svoj detaljniji program rada. Program sledeće tačke: Rad na narodnom jedinstvu; rad na izjednačenju žene sa muškarcem u privatnom i javnom pravu, na zaštiti ženske radne snage s obzirom na njen prirodni poziv majke; ostvarenje principa za jednak rad, jednaka zvanja i jednake nagrade; rad na zaštiti dece i omladine, za jednako vaspitanje muške i ženske dece u školi i u kući; borba za jednak moral za žene i muškarce, kao i borbu protiv alkoholizma i prostitucije. Ovaj Savez je od 1929. godine delovao pod imenom JUGOSLOVENSKI ŽENSKI SAVEZ, a od 1936. godine izdaje svoj list "Glasnik Jugoslovenskog ženskog saveza".
Na drugom kongresu ovog Saveza 1920. izdvojile su se delegatkinje onih udruženja koje su imale feminističke programe ili su se u svom radu zalagale za ravnopravnost žena (oko 26 društava). One su u okviru Narodnog ženskog saveza osnovale feminističku sekciju i odredile njen načelni program za nekoliko narednih meseci. Program je obuhvatio tematske kurseve, predavanja i konferencije posvećene gradjanskom vaspitanju žene, zatim nedeljne zabave, čitanje književnih dela, kao i predavanje o higijeni žene i deteta.
Društvo za prosvećivanje žene proširilo je svoje zadatke i promenilo ime u ŽENSKI POKRET. Sa Splošnjim ženskim društvom iz Ljubljane i Udruženjem jugoslovenskih žena iz Zagreba, društvo je 1923. godine organizovalo skupštinu feminističkih društava u Ljubljani. Na toj skupštini osnovana je ALIJANSA ŽENSKIH DRUŠTAVA U DRŽAVI SHS, sa ciljem da se izbore za politicka prava žena, kako bi njihovim posredstvom reformama i promenama starih i donošenjem novih zakona uticala na promene običaja i na ostvarenje potpune jednakosti izmedju muškaraca i žena. Stoga Alijansa na prvo mesto stavlja borbu za pravo glasa, zatim priznanje poziva žene - majke i domaćice za produktivan poziv, za ekonomsku nezavisnost udate žene, za priznavanje jednakog roditeljskog starateljstva oca i majke nad decom, za osiguranje izdržavanja majke i deteta putem zakona, zatim za izmenu naslednog prava u korist žene, za opšte osiguranje majke, za bolju zaštitu ženske radne snage i za uvodjenje ženskih inspektora rada u preduzeća, za slobodno napredovanje u pozivima kojima se žene bave, kao i za slobodan pristup u politički život. Alijansa je aktivno saradjivala u Medjunarodnoj Alijansi za prava glasa žena (IAW).
I Društvo za prosvećivanje žena i Narodni ženski savez i Sekretarijat žena socijalistkinja (komunista) 1919. i 1920. godine održavale su razne konferencije, zborove i predavanja posvećene ravnopravnosti žena, a posebno pravu glasa, nastojeći da se u novi Ustav koji je bio u pripremi to pravo prizna ženama. Zborovi za žensko pravo glasa, veoma posećeni, održavani su u svim većim gradovima u Jugoslaviji i korišćeni su da se prikaže težak i neravnopravan položaj žena svih slojeva u kraljevini. Za vreme zasedanja Ustavotvorne skupštine održano je više protestnih zborova žena u više gradova. Sa protestnog zbora u Beogradu, kome su prisustvovale delegatkinje iz više gradova i svih krajeva Jugoslavije, podneta je Ustavotvornoj skupštini rezolucija, ali o njoj Skupština nije raspravljala.
Komunistickoj partiji zabranjen je rad 1921. godine, pa su žene iz Sekretarijata žena prešle na rad uglavnom u društvo za prosvećivanje žena, a mlađe nešto kasnije u UDRUŽENJE STUDENTKINJA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA, koje je osnovano 1922. godine sa pravom rada samo na beogradskom univerzitetu. Cilj ovog društva bio je pružanje materijalne pomoći siromašnim studentkinjama, osnivanje doma za studentkinje, podsticanje na stručni rad, kao i rad na samoosvešćivanju studentkinja u cilju ostvarivanja ravnopravnosti. Feminističke organizacije osnivane su i dalje izmedju dva rata. Tako su organizacije Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Rumunije i Grčke, sledeći politiku svojih vlada, osnovale MALU ŽENSKU ANTANTU (1923). Program ove antante je feministički, a osnovana je radi razmene iskustva i zajedničkog nastupanja u borbi za mir u Internacionalnoj ligi za mir i slobodu.
ŽENSKU STRANKU osnovala je grupa mladih intelektualki 1927. godine, koje su bile nezadovoljne načinom rada i sporošću Ženskog saveza i Alijanse. Stranka je nastupila vrlo borbeno i za kratko vreme svoga postojanja održala je u Srbiji više dobro posećenih zborova za žensko pravo glasa. Upravo kada se stranka počela bolje organizovati, u Jugoslaviji je suspendovan Ustav i zavedena diktatura C. januara 1929. godine, pa je ova stranka kao i sve druge političke stranke morala da obustavi svoj rad, a kasnije ga nije ni obnovila.
Krajem 1927.godine osnovano je UDRUŽENJE UNIVERZITETSKI OBRAZOVANIH ŽENA, koje je imalo svoje sekcije u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Šapcu i Kragujevcu. Štitilo je profesionalne interese žena, zalagalo se za napredovanje žena u službi i tražilo promene u gradjanskom pravu. Izradile su vrednu "Bibliografiju ženskih pisaca u Jugoslaviji" (do 1936. godine). Od 1931. godine u Jugoslaviji deluje i posebna ženska organizacija LIGA ŽENA ZA MIR I SLOBODU. Član je medjunarodne lige za mir i slobodu. Diktatura je u medjuvremenu postepeno slabila, i pored svih represalija nije se mogla održati jer su otpori u mnogim delovima zemlje bili intenzivni i neprekidni. Ubistvo kralja Aleksandra Karadjordjevića u Marselju 1934. godine, ubrzalo je rad na obnovi političkih partija i pripreme za novi Parlament koji su održani 1935. godine. I Komunistička partija Jugoslavije, iako još uvek u ilegalstvu, unapredila je svoj rad. Sledeći politiku Narodnog fronta koji je sredinom tridesetih godina nastajao u nekim zemljama Evrope u otporu fašizmu i nacizmu, KPJ je u ženskom pitanju modifikovala svoje stavove.
Ostajući i dalje na pozicijama da je žensko pitanje klasno - ona se odrekla isključivosti u pogledu organizovanja ženskih programa i načina njihovog rada. Umesto rada sa ženama u okviru partijskih organizacija, KPJ upućuje svoje članice i simpatizerke, da osnivaju posebna ženske organizacije, da se uključuju u rad postojećih organizacija, gde god za to postoje uslovi osnivaju ženske sekcije, odbore, aktive i slične organe, koji bi se bavili sasvim konkretnim programima rada na prosvećivanju i kulturnom uzdizanju žena.
OMLADINSKA SEKCIJA ŽENSKOG POKRETA osnovana 1935. godine u okviru društva Ženski pokret bila je mesto gde su se okupljale studentkinje iz Udruženja studentkinja, mlade žene svih zanimanja, iz škola, kancelarija, fabrika, banaka, trgovina, iz raznih profesionalnih i sindikalnih organizacija i tu su one menjale svoja iskustva i dobijale podstrek za rad. Program Ženskog pokreta sa svojom naglašenom aktivnošću u borbi za ženska prava svih žena, bez obzira na rasu, veru, narodnost i politička shvatanja davao je dovoljno osnova da se žene okupe na platformi borbe protiv fašizma, pa je Omladinska sekcija postala mesto za okupljanje antifašistkinja.
U Hrvatskoj je na inicijativu KPJ u Zagrebu 1936. godine osnovano Društvo za prosvjećivanje žena koje je okupljalo žene svih slojeva. Slična društva osnivaju se i u drugim gradovima u Hrvatskoj. U Sloveniji je 1939. godine osnovan "Medjunarodni odbor slovenačkih ženskih društava" koji je koordinirao rad ženskih organizacija učlanjenih u Jugoslovenski ženski Savez ili "Ženski pokret" i drugih samostalnih ženskih organizacija, osim klerikalnih. Sve ove organizacije u Jugoslaviji delovale su na razne načine: predavanjima o položaju žena, izučavanjem pojedinih pitanja iz oblasti ekonomije, politike, istorije i sl. Organizovale su razne tečajeve i priredbe. One su s jedne strane povezane u ženski pokret i vrlo su intenzivno delovale na ostvarivanje programa ženske ravnopravnosti, a sa druge strane podsticale su žene da se u raznim društvenim grupacijama, stručnim profesionalnim, omladinskim, sindikalnim pa i u političkim partijama postavljaju svoje probleme u cilju da ih one prihvate kao svoje. Tako na pr. Samostalna demokratska stranka u okviru društva za prosvećivanje sela, "Seljačko kolo" - osnovala je "Žensku sekciju", koja je razvila zapažen rad u selima Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Žene se osim toga angažuju u mnogobrojnim aktivnostima u pokretu protiv fašizma, kao i na pr. u akcijama za pomoć Španskom narodu, za pomoć pohapšenim antifašistima, u mirovnom i omladinskom pokretu, u predizbornim kampanjama, u čestim štrajkovima i demonstracijama. Na taj način one se povezuju u antifašistički pokret, pokret za slobodu i demokratiju i za nezavisnost zemlje. Grupa žena, opet pod uticajem KPJ pokreću nezavisne ženske listove. U Beogradu 1936. godine pokrenut list "Žena danas" (izlazila je do 1976.). U Zagrebu je 1938. godine pokrenut "Ženski svijet", "Naša žena" u Sloveniji 1940. godine (zamenila je feministički ženski list koji je ranije izlazio). Ovi listovi šireni su u svim krajevima Jugoslavije i odigrali su veliku ulogu u podizanju svesti žena, u razmeni iskustava, u obaveštavanju o svim političkim događajima u zemlji i svetu, kao i u uključivanju žena u društveno - politički život.

15

Članci / The Appearance of Feminism – Women’s Movement in Belgrade, Zagreb and Ljubljana

« Last post by ivanak1313 on October 03, 2014, 12:53:58 am »

The Appearance of Feminism – Women’s Movement in Belgrade, Zagreb and Ljubljana
Lepa Mlađenovic

Feminist initiatives and groups are initiated at the end of 1970s in a country which I now nominate as ex-Yugoslavia. Scientific works on sociological and anthropological international seminars were a stimulus for the communication between women scientists who were learning about a dimension of the discrimination of women: Silva Meznaric, Blazenka Despot, Anđelka Milic, etc.
In 1978, the first international feminist conference DRUG-CA ZENA happened in Belgrade thanks to the women from those three capital cities and their organizational capabilities. This conference was a turning point for feminists and the history of the civic society which was then in formation in then Yugoslavia. Biljana Kasic, a lecturer of Women Studies in Zagreb, considers that these initiatives were then the first intents of creating the civic society.
Women experts who have been working on this, already historical, conference were: Lidija Sklevicky, Rada Ivekovic, Slavenka Drakulic, Vesna Kesic, Ruza First, Đurđa Milanovic, Gordana Cerjan Letica from Zagreb, Nada Ler Sofronic from Sarajevo, Zarana Papic, Sonja Drljevic, Jasmina Tesanovic, Dunja Blazevic, Lina Vuskovic, Sofija Trivunac, Lepa Mlađenovic, Vanda Krajinovic from Belgrade, and many others.
Participants from Italy, France i Great Britain were well-known feminists and public personalities: Christine Delphi, Diana Leonardh, Dacia Maraini, Carla Ravaioli, Elisabetta Rasy – so that the discrimination of women was for the first time shown through the consequences which were not embellished, which spoiled the ideology about the “gender equality in self-management”, and which were not agreeable. Feminists who ran a debate had permitted neither communist nor men ideologies to dominate and to transform the subordination of women, as always, into sentimental journey or “the gender equality in self-management”. For the first time, “WOMAN QUESTION” became a subject of serious debates, the question of discrimination, and not just one marginal theme under “others” – due to all these reasons, there were a lot of open and disguised oppressions from the League of Communists for the women organizers at the end of the conference.
A woman section of the sociological society of the University of Zagreb called “Woman and Society” was initiated after the conference. This section led discussions and public forums, and was an inspiration for further women’s initiatives. With the support from Zagreb, almost the same initiative with the same name “Women and Society” upon SKC was founded in Belgrade in 1980. It was principally a forum for discussions. In Ljubljana, the first women group LILITH was founded in 1985, and the first lesbian group LILITH LL in 1987.
The necessity for the interconnection of women activists was even larger, and so the first Yugoslovenian feminist conference happened in Ljubljana in 1987. This conference actuated the values of sisterhood, exchange, support of women activism, discussions about women art and culture, first meeting about lesbianism, etc. Afterwards, three more Yugoslovenian feminist conferences were held in Zagreb and Belgrade, and the last one, “Good girls go to heaven, bad girls go to Ljubljana” was held in Ljubljana in spring 1991, just before the beginning of the war.
Another turning point for the development of feminism and women’s movement were the dates of founding SOS phone for women and children who are victims of violence. After the first ten years of elaboration and discussion about the dimensions of subordination of women, some activists had a necessity to start working with women directly. Feminists saw that violence against women is one transversal throughout all lives of women, and that women services actually should be started from SOS phone which would give space to women who were victims of violence in order to have witnesses and that someone have trust that really had happened to them. The first SOS phone was founded in Zagreb in 1988, and the other one in Ljubljana in 1989 and Belgrade in 1990. SOS phones had identical names, the first instructions we did together, we discusses the norms of work and principles in the same workshops, and we spent summers together on our first women camps – interchanges from which we have been learning one from another initialized pearl of the feminist policy of solidarity in the time of wars and regime politics of nationalistic exclusion of others.

The Beginning of the War, Initiatives in Belgrade
When in the summer of 1991 it has been heard that the soldiers of JNA killed several Slovenian soldiers, as well as Croatian – women scene in Beograd was just to develop. “Belgrade’s Women Lobby”, “Women Parliament” and “Women Party ZEST” came into existence after the women activists of the feminist group “Women and Society” established SOS phone for women and children who are victims of violence on March 8, 1900.
News from the front divided many activists on those who took a new Serb identity, and those who still rejected that. Additionally, they were also divided about the question are they going to shoot or not when comes to attack in self-defense.
Women anti-war group WOMEN IN BLACK AGAINST WAR was founded in October 1991, and its goal was to confront to the Serbian military regime and its responsibility for the wars in the countries of ex-Yugoslavia. Until Dayton Agreement, a group of women peace builders was standing every Saturday on the Republic Square to expose their bodies and to show that they are against Serbian military regime, war, and violence against women. Currently, Women in Black are standing in black being silent once in a month.
After 1992, in Serbia, Vojvodina, and Montenegro, there are more than 50 women non-governmental organizations.

16

FORUM / Pozitivne misli žena za početak tjedna

« Last post by ivanak1313 on September 22, 2014, 10:51:48 am »

''Veliki umovi raspravljaju ideje, prosječni umovi raspravljaju događaje, maleni umovi raspravljaju ljude.''

 Eleanor Roosevelt

17

FORUM / 26 Highly Successful Women Share Their Most Powerful Quotes

« Last post by ivanak1313 on September 17, 2014, 06:26:36 pm »

Women nowadays are becoming more and more noticed for there exceptional success in society. A number of the following successful women we are about to feature are great business leaders, role models, activists, entertainers, authors and politicians.

Here is a nice collection of some of the worlds most powerful quotes by successful women.

18

Članci / WORLDWIDE GUIDE TO WOMEN IN LEADERSHIP

« Last post by ivanak1313 on September 17, 2014, 06:24:02 pm »

There have always been female rulers.

19

FORUM / Zašto su žene važne za mir?

« Last post by ivanak1313 on July 03, 2014, 07:33:35 pm »

"Danas je opasnije biti žena nego vojnik u suvremenim sukobima". Ovo nisu riječi žene koja je suočena s nasiljem i žestinom sukoba, nego riječi general-bojnika Patrick Cammaerta, koji je bio zamjenik zapovjednika UN misije u Demokratskoj Republici Kongo. Priroda suvremenih sukoba se promijenila: gotovo 90 posto žrtava su civili, a najugroženije su žene. Kao svjedoci i žrtve sukoba, one moraju postati sudionice u mirovnim pregovorima. No, još uvijek su često marginalizirane u dijalozima i pregovorima o miru i sigurnosti, dok su muškarci i dalje u domeni u velikom dijelu svijeta, jer imaju oružje, novac i moć.
Često se zanemaruju znanja žena o sukobima, a time i koliko mogu doprinijeti miru. Žene doživljavaju rat drugačije od muškaraca. One su često žrtve seksualnog nasilja i često ih se koristi kao alat za sustavno ratovanje, a to ima trajan utjecaj na njihove živote i živote njihovih obitelji, kao i zajednice, još dugo nakon što rat završi. Žene mogu doprinijeti novom razumijevanju sukoba, kao svjedokinje nasilja, ali i kao posrednice u sporovima, te kao čuvarice društvene zajednice, pa čak i kada sukob bijesni, doprinose razbijanju začaranog kruga sukoba.
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), pokrenuo je kampanju N-mir (N-Peace) koja podržava ideju važnosti žena za pitanje mira i bez kojih dugoročni mir nije moguć. Često smo vidjeli da, iako su žene na prvim linijama rješavanja sukoba, rijetko se o njima piše i govori. U posljednje tri godine N-mir je osigurao regionalnu platformu – kroz opsežnu online mrežu, kroz treninge, seminare i konferencije – s ciljem da se prepozna vodstvo žena u sukobima u visoko rizičnom području u Aziji.
Danas je ta grupa proširena na žene i muškarce istomišljenike, koji podržavaju kampanju N-mir, na one koji promiču ženski glas i sudjeluju u izgradnji mira.


http://libela.org/vijesti/5202-zasto-su-zene-vazne-za-mir/

20

FORUM / Novinarka koja je pokrenula pravu revoluciju u Iranu!

« Last post by ivanak1313 on June 17, 2014, 02:49:27 pm »

Nadahnute Masihinom fotografijom snimljenom na javnome mjestu na kojoj je nasmiješena i s raspuštenom kovrčavom kosom bez marame koja je u Iranu obavezna, tisuće žena u Iranu objavile su vlastite fotografije bez marama na nedavno osnovanoj Facebook stranici Skrivena sloboda.
Ona smatra kako je prisiljavanje žena da prekrivaju glavu jedan od načina iranskih vlasti da jasno pokažu svoj autoritet.

http://www.libela.org/vijesti/5152-upoznajte-novinarku-koja-je-pokrenula-pravu-revoluciju-u-iranu/