Ovih dana, mjeseci, svjedoci smo porasta nasilja među mladim ljudima. Zašto je to tako, postoje li neki dublji uzroci i koliko vlasti, porodica i mediji poomažu ili odmažu u razvoju vršnjačkog nasilja, pokušali smo da saznamo u razgovoru sa profesorom psihologije na banjalučkom Univerzitetu dr Srđanom Dušanićem.
Vršnjačko nasilje. Nasilje među mladima. Teme kojima se iznova i iznova bavimo. Ako se ne varam, neka skorija istraživanja su pokazala da je ono u porastu?
Nasilje je vjerovatno jedna od ižvakanijih tema u našem društvu i medijima , ali nas ona svojim oblicima i intenzitetom ispoljavanja na žalost iznova i iznova inspiriše da se bavimo njome. Ne volim nepotrebnu dramaturgiju ali podaci zaista jesu više nego zabrinjavajući. Poredeći istraživanja raznih organizacija (Perpetuum Mobile, Care International) kao i studentske radove mislim da se može izvesti zaključak da oko 50% mladića srednjoškolskog uzrasta ima višestruka i vremenski bliska iskustva sa nasiljem, bilo u svojstvu žrtve, napadača ili oboje. Pri tome, moglo bi se reći da se oko 30% ispitanih mladića često ponaša nasilno. Tako je u jednom od spomenutih istraživanja (uzorak je bio 712), 56% mladića iz Banjaluke reklo da je u posljednja 3 mjeseca udarilo drugog mladića, a oko 23% da je učestvovalo u nasilnom činu kao dio grupe.
Postoji li neka gradacija? Mogu li se odrediti starosne ili polne grupe koje prednjače u violentnom ponašanju?
Školski psiholozi i pedagozi dodaju i da su vidovi ispoljavanja nasilja sve brutalniji i svirepiji. Naša istraživanja su pokazala i da je nasilništvo povezano sa: polom (muškarci su češće uključeni u nasilje), lošijim porodičnim odnosima, često nižim samopoštovanjem, manjom empatijom, slabijom socijalnom podrškom iz užeg okruženja, hiperaktivnošću, konzumiranjem alkohola, dokazivanjem muškosti, štetnim uticajem drugih vršnjaka, dokazivanjem pred djevojkama itd.
Postavlja se pitanje ko je odgovoran za ovakvo stanje? Možemo li locirati „krivca“ samo na jednom mjestu?
Mislim da su praktično sve institucije zakazale, ali država najviše. Globalna je ocjena da su mladi danas prepušteni sami sebi. Ako se uporede budžeti za mlade na nivou republike i opština sa budžetima koji odu na vozila, poslovne puteve i prezentacije političara jasno nam je da je ovo drugo daleko veći prioritet naših voždova. Šta reći o događajima da se u pojedinim kafićima i klubovima organizuju takmičenja za mlade u kojima novčanu nagradu dobije osoba koja ima najviše alkohola u krvi! I to sve bez sankcija ili sa kilavim mjerama od strane nadležnih organa.
Kakva je kaznena, da ne kažem, represivna politika?
Stravičan je podatak koje sve minorne kazne dobijaju osvjedočeni kriminalci, siledžije i ubice, samo zahvaljujući ''dobroj saradnji'' sa našim pravosuđem. Pa skoro svaki koji danas napravi neki zločin, već je to radio i u prošlosti pa se naravno pitamo, pa otkud na slobodi! Dakle, zakazala je socijalna kontrola i mehanizmi adekvatne, dosljedne i pravovremene kazne! Posebno je ''simpatična'' pojava da se neki vidovi nasilja od institucija vlasti prećutno tolerišu. Sjetimo se samo primjera kako je jedan BH ministar oslobađao iz mostarskog zatvora fudbalske huligane, valjda samo zato što su bili iz njegovog grada i njegove nacije.
Možemo govoriti o nekoj vrsti „nacionalnog nasilja“?
Na žalost, takav primjer tolerisanja ''nacionalnog nasilja'' nije usamljen. Vidjeli smo nedavno da i u cijelom regionu flertovanje sa ratnim zločincima često ide upravo preko mladih. Ovakve fešte će se vjerovatno jednom odbiti o glavu organizatorima. Kada podstaknete kod nekog neprijateljstvo prema pripadnicima drugih naroda budite sigurno da će se ono ispoljiti i prema prvim komšijama, samo je pitanje vremena i obrta situacije.
Neizbježno je postaviti pitanje-A, kakva je uloga medija i porodice u svemu ovome?
Mediji takođe u nekim svojim izvještavanjima, indirektno promovišu nasilje prikazujući pojedine nasilnike kao superstarove, pripisujući im fensi nadimke, prikazujući ih sa sve rakošnim simbolima, autima, nakitom itd. Što se tiče uloge porodice, ilustrativno je najnovije istraživanje NVO Perpetuum mobile rađeno na reprezentativnom uzorku od preko 2500 osoba iz 56 opština iz cijele BiH. U tom istraživanju je dobijeno da je praktično svaka treća žena bila izložena fizičkom nasilju. Naravno da takva atmosfera i odnosi djeluju u negativnom smislu stimulativno i na ponašanje mladih. Mislim da je napravljen pomak u školama, više je zaposlenih stručnih saradnika (pedagoga, psihologa, socijalnih radnika), ali i njima trebaju dodatne edukacije da bi se izborili sa nasilnicima koji često stignu u školu dolaze kao gotov nasilan proizvod.
Ako je sadašnjost takva kakva jeste, šta nas očekuje u budućnosti?
Bilo bi lijepo prognozirati bolju budućnost, ali na žalost ja je ne vidim. Valjda je svima jasno da su u ovom društvu mladi, nauka, kultura i sport zadnja rupa na svirali i sve dok je tako nema šta da se čudimo sve većoj socijalnoj patologiji kod mladih. Čuđenje ovakvoj situaciji bi stvarno bilo naivno, nedoraslo, smiješno i cinično. Ali valjda smo i sami tome svi krivi svojom pasivnošću, nečinjenjem i poslušnim saginjanjem glave pred svakim novim bahatim idiotlukom naših voždova.
Preuzeto sa "BUKA" magazin
