Nasilje nad ženama u BiH i dalje je „društveno prihvatljivo ponašanje“, jer sankcija za zlostavljača uglavnom nema, a država kroz zakone ne štiti žrtvu. Možda je to i razlog što se samo pet posto žena okuraži da službeno prijavi nasilje u porodici. Zbog porodičnog nasilja ispaštaju i djeca, koja, uglavnom sa majkama budu smještena u sigurne kuće, jedino utočište žrtava porodičnog nasilja.
Svoj spas od udaraca N.N. iz okolice Sarajeva pronašla je u sigurnoj kući. Zlostavljao ju je suprug:
„Udario me šakom u predjelu lica i rekao mi da sam kurva. Pitao me ko me ustvari dovezao kući. Ja sam se klela, govorila da nije niko, da sam došla vozom...“
Razumjevanje i podrška koje je dobila u sigurnoj kući dali su joj snagu da nastavi dalje:
„Sačekala me jedna gospođa koja radi u sigurnoj kući, koja me zagrlila iskreno. Tad sam osjetila neku majčinsku ljubav. Prvo što mi je sada je da se izborim da dobijem neki solidan posao i da se brinem za svog sina. On treba mene, ja trebam njega.“
N.N. je samo jedna od hiljade zlostavljanih žena u BiH. Žrtve nasilja u porodici su i obrazovane i neobrazovane žene, mlade i stare, kaže Azra Hasanbegović, izvršna direktorica sigurne kuće “Žena BiH” iz Mostara.
„Vjerujte da nema nikakvog pravila. U zadnje vrijeme smo imali i obrazovanu ženu - i muž joj je bio visoko obrazovan - i one koji nemaju nego četiri osnovne, i srednjoškolke, i učenice, nažalost vrlo često nasilnici su roditelji, nekad od majke prijatelj itd.“, pojašnjava Hasanbegovićeva.
U sigurnim kućama u Bosni i Hercegovini u posljednjih 12 godina utočište je našlo više od 1.300 žena, djece i djevojaka. Azra Hasanbegović kaže da postoje dobri programi pomoći žrtvama:
„U našoj sigurnoj kući mi za svaku žrtvu posebno napravimo plan, na koji način ćemo pomoći, vidimo njene želje, mogućnost da je zaposlimo, naravno ukoliko ona želi da se razvede. Neke se vrate mužu, neke nisu same sa sobom raščistile da prihvataju našu pomoć, ali najbolji je slučaj kada joj nađemo zaposlenje i kad ona može samostalno da živi. Ekonomska nezavisnost je veoma bitna u lancu pomoći žrtvama.“
Nasilje nad ženama jedno je od najraširenijih vidova nasilja na svijetu. Frapantan je podatak da gotovo 11 miliona žena umre ili završi kao invalid zbog fizičkog nasilja. Žene nisu izložene samo fizičkom, već i psihičkom, seksualnom i ekonomskom nasilju. Nasilje nad njima dešava se svakodnevno. Ne tako davno na sve ovo gledalo se kao na privatni problem, koji treba i mora da ostane unutar porodice. Vjerovatno je to razlog što samo pet posto zlostavljanih žena prijavljuje nasilje u porodici.
„Ne radi se o tradiciji, nego upravo taj patrijarhat koji je i u svijesti žena negdje dijelom prisutan kao jedan mali čip -’pa žensko sam, valjda je to i normalno’. Nažalost, dobar dio djevojaka i žena razmišlja na taj način. Ako pak prijavi, ona ima stigmu za čitav život - ’nešto ipak nije s njom u redu’. U većini slučajeva je percepcija takva“, kaže Mirjana Penava iz nevladine organizacije Forma F.
Nasilje nad ženama ne samo što je najrašireniji oblik kršenja ljudskih prava već je i najmanje procesuiran zločin.
„Problem je u implementiranju zakonske regulative. Zakonska regulativa postoji primjena nije dobra, nema sankcija za njih - i onda se žrtve boje da prijavljuju. Jer riječ je obično o žrtvama koje nisu ekonomski stabilne, nemaju mogućnost za opstanak poslije i zbog toga ostaju sa zlostavljačima. Čak i kad prijave nasilje, vraćaju se jer ne mogu drugačije opstati“, kaže Nejra Kadić iz Instituta za razvoj mladih KULT.
Kako pomoć žrtvama ne bi izostala, jer očigledno kazni za počinitelje nema, Gender centar Federacije uradio je projekat sa lokalnim zajednicama. Cilj je napraviti program za kompletnu pomoć žrtvama nasilja. Damir Suljanović, voditelj ovog projekta, kaže:
„Ta kompletna pomoć bi uključivala i policiju, i dom zdravlja, i sudstvo, i tužilaštva, i pomoć u smislu odvajanja žrtve nasilja u sigurnu kuću, zajedno sa djecom ako je neophodno.“
