PROF. SABINA ĆUDIĆ, POLITOLOGINJA I PUBLICISTKINJA
Nikada nisam istinski napustila Sarajevo, tako da nikada nisam mogla ni razviti iluzije o njemu. Sigurna sam da je svima koji žive u ovom gradu, posebno nama koji su u ovom gradu živjeli u toku opsade, nemoguće u jednom paragrafu opisati konfliktan odnos koji gajimo prema Sarajevu, kaže prof. Ćudić
Sarajka Sabina Ćudić je profesorica političkih nauka i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology. U rodnom gradu završila je Drugu gimnaziju, a nakon godine srednje škole u Idahou, studij nastavlja u SAD-u i Velikoj Britaniji.
Diplomirala je političke nauke i međunarodne odnose, magistrirala ljudska prava i demokratiju u jugoistočnoj Evropi na Bolonjskom univerzitetu, a danas radi doktorat na Univerzitetu u Hamburgu. Sabina Ćudić je bila najbolja debatantica na svijetu u Karl Popperovom debatnom formatu, članica američkog državnog debatnog tima, najbolja govornica na međunarodnim debatnim takmičenjima…
Dugo radite kao profesor na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology, nakon što ste svoje obrazovanje sticali na prestižnim američkim i britanskim univerzitetima, a trenutno radite i doktorat na jednom njemačkom univerzitetu?– Na Univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology sam od 2005. godine, gotovo od samog povratka iz SAD-a. Učestvovala sam u razvoju programa odsjeka Političkih nauka i Međunarodnih odnosa, u suradnji sa našim partnerom University of Buckingham u Velikoj Britaniji, a nakon toga postala i predavačica na ovom odsjeku. U Americi sam studirala na sveobuhvatnoj debatnoj stipendiji koja me je ugovorno obavezivala na svakodnevni istraživački rad, učešće u izuzetno intenzivnim debatnim takmičenjima, kao i na držanje predavanja iz debate, tako da se trudim i u naše amfiteatre unijeti entuzijazam za kritičkim i logičkim istraživanjem. Nažalost, obrazovni sistem u BiH nerijetko suzbija radoznalost, kreativnost i slobodu izražavanja, neslaganja i dovođenje u pitanje tradicionalnih autoriteta, pa stoga svojim radom i angažmanom želim učestvovati i u kreiranju zdravije akademske sredine.
Kompleksno pitanje
Jednom ste rekli da ste otišli vani na studije kako biste se vratili u rodno Sarajevo. Koliko je ovaj grad danas onakav kakvog ste zamišljali dok ste bili vani?– Nikada nisam istinski napustila Sarajevo, tako da nikada nisam mogla ni razviti iluzije o njemu. Sigurna sam da je svima koji žive u ovom gradu, posebno nama koji su u ovom gradu živjeli u toku opsade, nemoguće u jednom paragrafu opisati konfliktan odnos koji gajimo prema Sarajevu. Radi se o preplitanju osjećaja privrženosti, očekivanja, svakodnevnog trijumfa nade nad iskustvom, poznatih lica i ulica, odgovornosti, ali i razočarenja. Naravno, povrijediti i razočarati nas mogu samo ljudi i gradovi od kojih puno očekujemo.
S obzirom na situaciju kakva vlada u našoj zemlji, mogu li žene biti aktivnije i mnogo toga promijeniti, bar malo nabolje u ovoj državi?– To je jako teško i kompleksno pitanje. Kako država pruža sve manje i manje usluga građanima, od obrazovanja i zdravstvene zaštite, brige o starijim i iznemoglim, brige o osobama sa invaliditetima i posebnim potrebama, sve više tih obaveza se prenosi na žene. Tako da za mnoge žene u BiH društveni angažman predstavlja luksuz koji one si ne mogu priuštiti. Licemjerno je od žene koja provodi dan brinući se o oboljeloj majci ili djetetu, bez bilo kakve pomoći od strane države, očekivati da se politički ili društveno angažuje. Njeni problemi su egzistencijalne prirode i ona se ne može ili nema vremena poistovjetiti sa problematikom, na primjer, zaštite okoliša. Naravno, veliki broj muškaraca se također nalazi u ovakvoj ili sličnoj situaciji. Dakle moramo raditi na obezbjeđenju jednakih prava za sve, direktno kroz zakonsku regulativu. Istovremeno sam uvjerena da su žene u BiH poput lava koji spava – tihi, ali veliki i snažni potencijal za pozitivne promjene.
Šta Vam je donijela u životu vaša nekadašnja titula kao najbolja svjetska debatantica?– Glavobolju. Beskompromisno insistiranje na logici, (ne)zdrav hobi pobijanja vlastitih argumenata. Samopouzdanje, staloženost i mogućnost da se poistovjetim sa protivnicima. Česta očekivanja sugovornika da se silno želim i volim raspravljati, što nije neminovno slučaj. Veliki broj pehara, diploma i priznanja koji stoje u maminom i tatinom podrumu.
Zaljubljenik fotografije
Zaljubljenik ste fotografije, uživate u tom hobiju, odakle ideja, šta Vas je potaklo pa se prihvatite fotoaparata i bilježite dešavanja u vašem okruženju, a otvorili ste i fotoblog?– Iako sam prvi fotoaparat dobila na poklon prije svega tri godine, sada mi je nejasno kako sam ranije mogla bez njega. Slažem se sa Susan Sontag koja je napisala da je fotografisanje zapravo učestvovanje u smrtnosti i ranjivosti druge osobe ili stvari. Kao takvo nosi određenu odgovornost. Također, mislim da se radi o želji da se ponekad fizički i psihički sakrijemo iza fotoaparata. Moj blog, koji predstavlja dnevnik u slikama, sam pokrenula kako bih moj rad mogla na diskretan način podijeliti sa ljudima kojima bi se mogao dopasti ili im nešto značiti. Blog je gotovo u potpunosti neopterećen tekstom, i trenutno bilježi više od 20.000 posjeta mjesečno, što je za mene, moram priznati, i dalje neobjašnjivo. Trenutno pripremam izložbu fotografija koja se bavi porodičnim ratnim pismima, te je i svojevrsna posveta mojoj majci i mojim nenama čija pisma su predmet fotografija.
Pobornik ste očuvanja tradicionalnih zanata. Prije izvjesnog vremena osnovali ste i Studio Kolektiva koji čini grupa kreativaca. Bavite se i dizajnom. Dizajnirali ste torbu "Zuko” koja je ubrzo postala apsolutni hit, od kada je sve to počelo i šta Vas je potaklo da se okrenete bosanskohercegovačkoj tradiciji?– Moj angažman je potaknut strašću za dizajnom i kvalitetom, ali i realnim strahom da će Baščaršija, nekadašnji evropski zanatski centar, zbog nedostatka vizije i podsticaja grada – nestati. Bila mi je potrebna torba u koju može stati čitav moj dan, od knjiga i foto aparata do povrća i laptopa. Torba je inspirisana Zukom Džumhurom, njegovim nenametljivim stilom i pristupom putovanjima, stoga i ime. U budućnosti će Studio služiti i kao spona između mladih dizajnera i dizajnerica i zanatlija, te na taj način podsticati inovacije i održivost zanatske proizvodnje u Sarajevu. Trenutno sa suosnivačicom Studija, Merisom Ćudić radim na novoj kolekciji, koja uključuje i rad sa srebrom. Ponosna sam na suradnju sa zanatlijama, i zahvalna na njihovom strpljenju u radu sa mnom, jer sam tvrdoglava i zahtjevna.
Obišli ste i proputovali mnoge zemlje, da li je neka od njih na Vas ostavila poseban dojam, da li biste se u neku od njih vratili?– Rado bih se vratila u Stockholm, Istanbul, i Asmaru u Eritreji. Iako sam boravila u većini američkih država, ruralni dijelovi središnje Amerike, posebno Texasa, me i dalje privlače, dok su Tokyo i Buenos Aires još uvijek neostvarene želje. Od velikih američkih gradova Los Angeles je nepravedno podcijenjen i rado bih ga iznova posjećivala. U 2013. također želim posjetiti dijelove BiH u kojima nisam boravila, kao, na primjer, određeni dijelovi Zapadne Hercegovine.
Najveći luksuz
Mnogo je obaveza u vašem svakodnevnom životu, koliko vremena odvojite za sebe, svoje najbliže, svoje prijatelje...?– Jako malo vremena odvajam za sebe, i čekam 2013. kako bih odlazak na odmor ponovo stavila na listu neostvarenih novogodišnjih rezolucija. Moj najveći luksuz je svakodnevni kontakt sa prijateljima i dvojicom bratića, kao i naravno dragocjeni trenuci sa Albanom Ukajem. Maštam o seoskom odmoru koji bi povezao i uključio sviju njih.
Kako reagujete na uspjehe odnosno neuspjehe... ako ih je bilo...?Glasan pobjednik i dostojanstven gubitnik. Ponekad i obratno.
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/intervju/zene-su-snazan-potencijal-za-pozitivne-promjene
