Rodne razlike u samopouzdanjuPiše: Doris KramarićAmerički magazin The Atlantic u novom broju donosi opširni članak o razlikama u samopouzdanju između muškaraca i žena, koje do izražaja ponajviše dolaze u poslovnom okruženju. Novinarke Katty Kay iz BBC World News i Claire Shipman iz ABC News dvadeset godina aktivno izvještavaju o ekonomsko-političkim temama te su u tom periodu imale priliku intervjuirati neke od najutjecajnijih žena SAD-a. Očekivale su da te žene "pršte od samopouzdanja", no, pokazalo se da su centri moći, u rijetkim situacijama kada se u njima nalaze žene, mjesto njihovog preispitivanja.
Neosporan je napredak od vremena kada su žene držale pognute glave i nadale se da će njihov naporan rad biti prepoznat i nagrađen. Danas u SAD-u više žena završava fakultete te se nadilaze rodne razlike u srednjoj klasi menadžmenta, a istraživanja pokazuju da žene jednako uspješno upravljaju poslovanjem. No, koliko god naporno radile, muškarci još uvijek lakše i brže dolaze do promaknuća i bolje su plaćeni.
Na najvišim razinama žene gotovo uopće ne postoje i njihov broj se gotovo uopće ne povećava, tvrde Kay i Shipman. Iako se kao česta prepreka, koje donekle može promijeniti prioritete žena u pogledu napretka u karijeri, navodi majčinstvo, autorice smatraju da se u samoj srži problema nalazi akutni nedostatak samopouzdanja.
Kay i Shipman sprovele su niz razgovora s iznimno uspješnim poslovnim ženama i kod većine su, tvrde, naišle na isti obrazac razmišljanja tj. osporavanja vlastitih sposobnosti, zasluga i dostignuća. To ih je inspiriralo na dublje istraživanje u kojem će se fokusirati na pitanje da li nedostatak samopouzdanja usporava napredak kod žena. Svoju početnu tezu, da je kod žena konkretna kriza prouzročena ogromnom razlikom u samopouzdanju među spolovima, Kay i Shipman tumače kao rezultat različitih čimbenika, od biologije do odgoja.
Iz rezultata istraživanja autorice zaključuju sljedeće: žene znatno češće sumnjaju u vlastitu karijeru i izvedbu poslovnih zadataka
muškarci su do četiri puta češće skloniji inicirati pregovore oko plaće od žena
kada pregovaraju o plaćama žene traže znatno manji iznos od muškaraca
manje sposobni ljudi imaju više samopouzdanja (Dunning-Krugerov efekt)
muškarci često precjenjuju svoje mogućnosti i izvedbu, a žene isto podcijenjuju (u situacijama kada se njihove izvedbe po kvaliteti ne razlikuju)
žene se prijavljuju za promaknuća onda kada su sigurne da zadovoljavaju 100% traženih kvalifikacija, dok se muškarci prijavljuju već sa 60%
među ženama postoji neka vrsta prirodnog osjećaja da neće dobiti prestižan posao, pa se niti ne žele zamarati prijavama
u situacijama kada mogu birati, žene odustaju od rješavanja zahtjevnih zadataka, jer unaprijed pretpostavljaju da ih neće uspješno riješiti
muškarci neuspjeh pripisuju lošim situacijama, dok žene za neuspjeh krive sebe
žene su sklonije perfekcionizmu, koji ih često zadržava u napretku (u težnji da budu savršene u svim područjima života, žene gube korisno vrijeme i često na kraju ne dolaze do svojih ciljeva)
muškarci su skloni pretjeranom samopouzdanju, no do njega dolaze sasvim prirodno (iskreni višak samopouzdanja)
Uspjeh je, tvrde dalje Kay i Shipman, jednako povezan sa sposobnostima koliko i sa samopouzdanjem, stoga ne čudi da su žene na višim pozicijama slabije zastupljene. Naravno da i muškarci ponekad sumnjaju u sebe, no, oni ne dopuštaju da ih sumnja zaustavi toliko često koliko to dopuštaju žene, nastavljaju autorice te postavljaju pitanje gdje počinje problem s nedostatkom samopouzdanja. "Žene postižu bolje rezultate tijekom obrazovanja, ali, što se od njega dalje odmiču, to se samopouzdanje proporcionalno smanjuje."
Iako su najsklonije vjerovanju da je takva situacija kulturno određena i rezultat odgoja, ipak ne odustaju u potpunosti od biologizma, odnosno od mogućnosti iznalaska rješenja u biološkoj razlici između muškaraca i žena (različitoj građi i funkcioniranju mozga, djelovanju hormona...), što je prva prijeporna točka čitavog istraživanja.
Ističu dalje da se djevojčice od prvih dana škole znatno razlikuju od dječaka te su sklonije usvajanju dobrih navika i obaveza, čime ih se uči da je bolje izbjegavati rizike i pogreške, unatoč činjenici da mnogi psiholozi danas smatraju da su upravo riskiranje, pogreške i ustrajnost ključni u razvoju samopouzdanja.
Dječaci te vrline usvajaju na igralištima, dok su djevojčicama uskraćene vrijedne lekcije koje mogu naučiti izvan škole. Važnu ulogu u razvoju samopouzdanja ima i bavljenje sportom. Učenje da se osvoji pobjeda ili podnese poraz dobar su trening za opstanak u poslovnom okruženju. Djevojčice se rjeđe bave sportom od svojih muških vršnjaka te su sklone ranom odustajanju, najčešće u adolescentskoj dobi. U toj dobi dolazi do gubitka samopouzdanja što ih dovodi do odustajanja od sporta čime se zapravo udaljavaju od najboljeg načina da ga ojačaju, komentiraju autorice.
"Samopouzdanje ne znači samo misliti dobro o sebi. Kada bi ženama bilo potrebno samo nekoliko riječi potpore, one bi odavno vodile glavnu riječ. Samopouzdanje je vjerovanje u uspjeh, a uspjeh pokreće djelovanje. Prirodni rezultat niskog samopouzdanje je nedjelotvornost. Žene, koje oklijevaju iz nesigurnosti, zadržavaju same sebe. Kako bi nadišle razliku u samopouzdanju i krenule naprijed ka uspjehu, prestanu toliko misliti i počnu djelovati," zaključuju Kay i Shipman.
Iako je riječ o zanimljivom i hvalevrijednom istraživačkom poduhvatu, dio zaključaka koje Kay i Shipman iznose pokazao se problematičnim.
Amanda Duberman iz The Huffington Posta smatra da se autorice pretjerano fokusiraju na razliku u samopouzdanju, a zanemaruju strukturalne i institucionalne barijere koje ženama stoje na putu ka uspjehu. Kay i Shipman su dobro identificirale ono što doprinosi razlikama u samopouzdanju, no, prenaglašavaju 'ljekoviti' učinak prevladavanja te razlike. U stvarnosti čak i žene koje su nadišle razliku u samopouzdanju i došle do pozicija na višim razinama, često nisu jednako cijenjene poput svojih muških kolega. S pravom se stoga postavlja pitanje: "Kako možemo znati da će nam se veće samopouzdanje poslovno isplatiti i želimo li zaista stvoriti kulturu rada u kojoj će se od žena tražiti imitacija muških poslovnih strategija kao preduvjeta za uspjeh?".
Samouvjerenu ženu u poslovnom svijetu se naziva 'kučkom', što pokazuje da povećanje samopouzdanja, s ciljem prevladavanja razlike, tu razliku može dodatno produbiti. Pripisivanje nejednakosti u radnom okruženju manjku ženskog samopouzdanja je ignoriranje seksizma, smatra Duberman te nastavlja:
"Jednom kada žene budu uvjerene da će njihovo djelovanje voditi ka pozitivnom ishodu, moći će odbaciti ovu razliku, ali to se neće dogoditi bez oslobađanja prostora za 'kučke' i 'šefice' kako će ih bez sumnje mnogi doživljavati."S ovim se slaže i Jessica Valenti u svom članku za The Guardian, koja piše da u situaciji kada žene mogu biti otpuštene ako ih šef smatra privlačnima, kada pripravnici ne mogu podnositi tužbe za seksualno uznemiravanje, a republikanci u Americi ističu da žene čak i preferiraju niže plaćene poslove, ne možemo zanemariti institucijonalne barijere koje ženama otežavaju poslovni uspjeh.
Istina je da postoji rodna razlika u samopouzdanju, piše ona, a o 'sindromu uljeza', odnosno situaciji u kojoj uspješne žene smatraju da nisu dovoljno dobre za pozicije na kojima se nalaze, piše se već od 1978. godine, ali ova razlika u samopouzdanju rezultat je kulture koja ženama ne daje razloga da se osjećaju samouvjereno. Iako poticanje ženskog samopouzdanja nije loša ideja, ne postoje dokazi da će asertivnost ženama osigurati bolju poziciju na radnom mjestu. Kay i Shipman ne nude nikakvo stvarno rješenje, odnosno samo jedino rješenje vide u promjeni ponašanja samih žena. Nije konstruktivno savjetovati ženama da rješenja vanjskih problema traže u sebi samima, ističe Valenti, ono što moramo stvoriti jest društvo koje vrednuje samopouzdane žene.
http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/3090-rodne-razlike-u-samopouzdanju
