Dr. Raziye Yılmaz, umjetnica i univerzitetska profesorica iz Konje, kroz islamsku kaligrafiju povezuje geometriju, umjetnost i sufijsku duhovnost. Njeno djelo “Ja hazreti Mevlana” krasi muzej Mevlane Dželaludina Rumija, u kojem je stvarala svoje radove u sobi s pogledom na Mevlanino turbe.
Razgovarala: Dr. Zilka Spahić Šiljak, za Radiosarajevo.ba
Razgovarale smo u haremu Muzeja, u ambijentu koji stoljećima nadahnjuje duhovne tragaoce i umjetnike. Za Raziye kaligrafija nije samo umjetnost lijepog pisanja nego put samospoznaje, oslobađanja od ega i približavanja Božanskoj Ljubavi. Govorila je o odnosu tradicije i stvaralačke slobode, o ženama koje svojim umjetničkim glasom proširuju granice islamskog umjetničkog naslijeđa te o svom traganju za Istinom.
Radiosarajevo.ba: Ko je Raziye Yılmaz? Kada se predstavljate, koji su Vaši najvažniji identiteti?
Yılmaz: Sebe prije svega definirám kao putnicu. Za mene umjetnost nije samo oblik estetskog izražavanja; ona je unutarnje putovanje prema sebi, prema istini i prema suštini stvaranja. Na tom putovanju kaligrafija je moj jezik, a pero instrument kojim nastojim učiniti vidljivim ono što prolazi kroz moje srce.
Kao umjetnica i akademska djelatnica obrazovana u oblasti tradicionalnih turskih umjetnosti, u svom radu posebno se bavim ma'kili pismom i geometrijskim kaligrafskim kompozicijama. Predajem na Odsjeku za tradicionalne turske umjetnosti Fakulteta umjetnosti, dizajna i arhitekture Univerziteta Karamanoğlu Mehmetbey. Svoj nastavni, istraživački i umjetnički rad ne posmatram kao odvojene aktivnosti, nego kao procese koji se međusobno prožimaju i obogaćuju.
Ono što me u kaligrafiji najviše pokreće jeste činjenica da jedna linija, naizgled tako ograničena, može otvoriti beskrajan svijet značenja. Jedno slovo, prazan prostor, udaljenost između dvije linije, sve to može postati zasebno polje kontemplacije.
U objašnjenjima hazreti Mevlane, putovanje koje čovjek poduzima prema samome sebi susreće se s mojim razumijevanjem umjetnosti. Putovanje perom na izvjestan je način nastojanje da se čovjek oslobodi svega suvišnog u sebi.
Za mene biti umjetnica ne znači samo stvarati umjetničko djelo, nego i iznova oblikovati samu sebe tokom njegovog nastajanja.
Duhovno značenje kaligrafije
Radiosarajevo.ba: Šta za Vas lično znači Vaše djelo, levha “Ja hazreti Mevlana”?
Yılmaz: “Ja hazreti Mevlana“ za mene je mnogo više od imena; to je poziv, molitva i okretanje srca. Stvarajući ovo djelo, nastojala sam ne samo povezati slova nego i učiniti vidljivim ljubav i predanost koje ona nose.
Moja ljubav prema hazreti Mevlani nije divljenje iz daljine; to je bliskost koja čovjeka poziva da se okrene svojoj nutrini, da preispita vlastiti ego i pročisti srce. U njegovoj misli, na kraju putovanja čovjek počinje iznova spoznavati sebe. U kaligrafiji tragam za odjecima tog unutarnjeg putovanja.
Ovo djelo za mene ima posebno značenje. Ostaviti trag vlastitog pera u prisustvu hazreti Mevlane, na mjestu koje čuva njegovu duhovnu baštinu, bio je san koji sam godinama nosila u srcu. Njegovo ostvarenje za mene nije samo umjetnički uspjeh, nego sa sobom nosi i dubok osjećaj povjerenja i odgovornosti.
Umjetnik ponekad godinama radi na jednom djelu, ali postoje i djela koja godinama djeluju u čovjekovoj nutrini. “Ja hazreti Mevlana” za mene je upravo takvo djelo. Dok sam ga ispisivala, moje pero bilo je na papiru, ali moje srce bilo je negdje drugdje, na pragu susreta sa svetim. U sufijskoj tradiciji ljubav nije samo osjećanje nego snaga koja preobražava čovjeka. U ovom djelu pokušala sam svojoj ljubavi prema hazreti Mevlani dati oblik. Koliko sam u tome uspjela, prepuštam srcima onih koji budu stajali pred njim.
Jezik dželi kufskog pisma
Radiosarajevo.ba: Zašto ste za ovo djelo odabrali monumentalni stil dželi kufskog pisma (celi kufi)?
Yılmaz: Za mene je dželi kufi prostor u kojem linija postaje misao, a geometrija kontemplacija. U ovom pismu slova ne postoje samo zato da bi bila pročitana nego i da bi oblikovala prostor, uspostavljala red i stvarala međusobni sklad. U središtu moje povezanosti s ma'kili pismom nalaze se disciplinirana geometrija ove umjetnosti i tihi prostori koje ona otvara za promišljanje. Horizontalni i vertikalni pokreti slova, njihova ponavljanja, presijecanja i praznine između njih podsjećaju me na poredak univerzuma. Mogućnost nastajanja različitih oblika unutar ograničenog sistema proporcija priziva odnos između jedinstva i mnoštva u stvaranju.
Monumentalni karakter dželi kufskog pisma bio je posebno važan za djelo “Ja hazreti Mevlana”. Željela sam da ime hazreti Mevlane ne bude izraženo samo kao natpis na nekoj površini nego kao umjetnička poruka koja stupa u dijalog s prostorom u kojem se nalazi. Geometrijski red na prvi pogled djeluje matematički i precizno. Ipak, unutar tog reda postoji prostor otvoren za intuiciju, maštu i kontemplaciju. Ritam koji oblikuju slova vodi pogled od jedne tačke do druge i pritom usmjerava um prema različitim slojevima značenja.
Za mene nije presudno da geometrija neposredno prenosi duhovno značenje, nego da čovjeku pruža priliku da o tom značenju promišlja. Neke stvari ne razumijemo kroz objašnjenja, nego tako što neko vrijeme ostanemo u tišini pred njima. Upravo u toj tišini djelimično pronalazim snagu dželi kufskog pisma. Važno je znati biti u tišini da čujemo i oslušnemo sebe.
Radiosarajevo.ba: Kako je učenje kod kaligrafa Huseyina Oksuza doprinijelo Vašoj umjetnosti?
Yılmaz: Disciplina meška koju sam usvojila od kaligrafa Huseyina Oksuza ima izuzetno važno mjesto u oblikovanju mog razumijevanja umjetnosti. U kaligrafiji mešk nije samo učenje oblika slova. To je i učenje strpljenju, pažnji, proporcijama, ustrajnosti i suočavanju s vlastitim nedostacima. Mešk (tur. meşk) tradicionalna je metoda podučavanja i učenja islamske kaligrafije. Međutim, mešk nije samo savladavanje kaligrafske tehnike nego i proces duhovnog i etičkog oblikovanja sebstva.
Ispisivanje istog slova iznova i iznova na prvi pogled može izgledati kao ponavljanje jednog te istog pokreta. Ipak, svako ponavljanje predstavlja susret s nekim drugim stanjem vlastitog bića. Ponekad se slovo ne mijenja, ali se mijenja ruka koja ga ispisuje; ponekad linija ostaje ista, ali se produbljuje naš način gledanja.
Jedna od najvrednijih stvari koje sam naučila od svog učitelja jeste ozbiljnost i poštovanje s kojima treba pristupati tradiciji. Tradicija nije puko ponavljanje oblika naslijeđenih iz prošlosti. Najprije treba naučiti jezik tih oblika, a zatim naučiti misliti unutar njega. Polazeći od takvog razumijevanja, nastojim povezati tradiciju koju sam usvojila s vlastitim istraživačkim i umjetničkim nastojanjima. Ne vidim proturječnost između vjernosti tradiciji i originalnosti.
Radiosarajevo.ba: Naprotiv, što čovjek dublje razumije jezik tradicije, to autentičnije može pronaći vlastiti glas.
Yılmaz: U sufizmu je sam put jednako dragocjen kao i odredište. Tako su i u kaligrafiji vrijeme, strpljenje i trud uloženi na putu do rezultata jednako važni kao i sam rezultat. Za mene uzeti pero u ruku dijelom znači prihvatiti da svakoga dana iznova postajem učenica. Jer ako čovjek zastane ondje gdje vjeruje da je sve naučio, ne može dalje rasti. Za mene istinsko učenje počinje prepoznavanjem vlastite nedovršenosti.
Radiosarajevo.ba: Šta za Vas znači to što se Vaše djelo nalazi na tako značajnom mjestu kao što je Mevlanin muzej?
Yılmaz: Prisustvo mog djela u Mevlaninom muzeju za mene ima značenje mnogo dublje od samog postavljanja umjetničkog djela u određeni prostor. To je susret sna koji sam godinama njegovala u srcu s uloženim trudom i Božijom providnošću. Konja je grad koji čuva sjećanje na hazreti Mevlanu ne samo u svojim historijskim građevinama nego i u srcima ljudi. Mevlanin muzej jedno je od mjesta na kojima se to sjećanje osjeća najsnažnije. Mogućnost da na takvom mjestu ostavim trag vlastitog pera u meni budi duboku zahvalnost i osjećaj odgovornosti.
Prisustvo svog djela na tom mjestu ne doživljavam kao pitanje lične vidljivosti, nego kao emanet, povjereno dobro. Kada umjetnica završi i preda svoje djelo, njen odnos s njim ne prestaje; naprotiv, djelo počinje zadobijati nova značenja kroz poglede i osjećanja drugih ljudi. Vjerujem da ovdje postoji i važan odnos između tradicije i savremenog izraza. Kaligrafija je tokom stoljeća opstajala u različitim prostorima, uz različite materijale i pristupe kompoziciji. Danas je moguće iznova promišljati ovu baštinu kroz estetski jezik našeg vremena.
Moja je želja da se tradicija ne posmatra samo kao ljepota koja je ostala u prošlosti. Tradicija treba biti sposobna govoriti današnjem čovjeku i otvarati prostor za nova pitanja, nova osjećanja i nove oblike izražavanja. Nadam se da će “Ja hazreti Mevlana” biti mali, ali iskren dio takvog dijaloga. Činjenica da je san koji sam nekada nosila u srcu danas pronašao svoje mjesto podsjeća me da umjetnost nije samo pitanje rada nego i strpljenja, namjere i Božije providnosti.
Radiosarajevo.ba: S kakvim se mogućnostima i izazovima žene susreću u ovoj oblasti i zašto je važno učiniti njihove doprinose vidljivim?
Yılmaz: Kaligrafija se kroz povijest razvijala unutar snažnih tradicija majstorstva, odnosa između učitelja i učenika te određenih umjetničkih krugova. Unutar tih struktura i žene su ostavile svoja djela, uložile svoj rad i dale svoj doprinos. Međutim, u povijesno-umjetničkim narativima njihova imena i djela nisu uvijek bila vidljiva onoliko koliko zaslužuju. Prema mom mišljenju, problem nije u tome što su žene novopridošlice u ovoj umjetnosti, nego u potrebi da se postojeća povijesna baština čita potpunije.
Istraživanje ženskih umjetničkih djela, njihovog obrazovanja, odnosa meška i doprinosa razvoju ove umjetnosti omogućava nam da povijest kaligrafije razumijemo cjelovitije i pravednije. Na vlastitom putu uvidjela sam da usklađivanje umjetničkog stvaralaštva, akademskog rada, nastave i svakodnevnih odgovornosti ponekad može biti zahtjevno. Ipak, umjesto da ove izazove definiramo isključivo kao ženske probleme, vjerujem da ih treba razmatrati i u kontekstu radnih uvjeta umjetnica i institucionalne podrške. Istovremeno ne smijemo zanemariti poteškoće s kojima se žene mogu susretati kada je riječ o vidljivosti, zastupljenosti i pristupu mogućnostima.
Važno mi je stvarati umjetničko okruženje u kojem žene neće osjećati da se moraju neprestano dokazivati kako bi imale svoje mjesto u ovoj oblasti. Kaligrafija svakako zahtijeva trud, disciplinu i stručnost. Ali ti kriteriji trebaju se jednako jasno primjenjivati na sve. Bez obzira na spol umjetnika ili umjetnice, treba vrednovati kvalitet djela, dubinu istraživanja i trud koji stoji iza njega. Vidljivost žena ne znači samo priznavanje pojedinačnih postignuća. Ona također pokazuje mladim ženama da i same mogu izgraditi svoju budućnost u ovoj oblasti. Važno je u povijest umjetnosti uključiti nova imena, ali je jednako važno čuti glasove koji u prošlosti nisu bili dovoljno prepoznati.
Iz sufijske perspektive, ono što je najvažnije u čovjekovom okretanju prema istini jeste otvorenost srca. I vrata umjetnosti trebaju biti otvorena talentu, trudu, želji za učenjem i iskrenosti. Ideja ništavnosti podsjeća me da čovjek, kada prestane sebe postavljati u središte, može stvoriti više prostora za postojanje drugih.
Radiosarajevo.ba: Smatrate li da činjenica da ste žena utječe na Vaš pristup kaligrafiji i njenim duhovnim dimenzijama?
Yılmaz: Mogu reći da je moje iskustvo bivanja ženom jedno od životnih iskustava koja oblikuju moj pristup umjetnosti. Ipak, ne bih željela to objašnjavati kroz neki poseban stil ili unaprijed određenu žensku estetiku. Jezik svakog umjetnika i umjetnice oblikuju ne samo spol i rod nego i obrazovanje, iskustva, intelektualni svijet i odnosi s drugima. U mojoj umjetnosti duhovna osjetljivost manje proizlazi iz želje da nešto neposredno saopćim, a više iz nastojanja da omogućim da se to osjeti.
Privlači me odnos između pisma i prostora, oblika i značenja, vidljivog i nevidljivog. Posebno u svojim radovima u ma'kili pismu nastojim unutar geometrijskog reda objediniti preciznost i prostor otvoren za tumačenje. Nošenje različitih životnih odgovornosti pomoglo mi je da dublje osjetim vrijednost vremena i značaj uloženog truda. Ipak, ne bi bilo ispravno odraz tog iskustva u mojoj umjetnosti svesti isključivo na moj identitet žene. Važno mi je da ono što sam proživjela mogu unijeti u svoje umjetničko promišljanje, a da ga pritom ne pretvorim u unaprijed zadani obrazac.
U sufizmu čovjekov unutarnji svijet zadobija značenje kroz nastojanje da upozna i preobrazi samoga sebe. To nastojanje nije ograničeno time je li neko žena ili muškarac. Svaki čovjek ima vlastiti unutarnji svijet, a umjetnost se rađa iz odnosa tog svijeta s vanjskim.
Zato vjerujem da umjetnice trebaju razvijati vlastiti glas, ali ne mislim da taj glas nužno mora nositi određenu nježnost, suptilnost ili emocionalnost. Umjetnica također može propitivati, suprotstavljati se, graditi geometrijski i monumentalni jezik te birati između tišine i snažnog izraza. Na koncu feminine i maskuline karakteristike svi u sebi imamo, pa je pitanje našeg senzibiliteta i otvorenosti na koji način ćemo ih izražavati.
Važno je da se, umjesto ispunjavanja rodnih uloga koje su nam dodijeljene izvana, približimo vlastitoj istini. Za mene originalnost ne znači nastojanje da izgledamo drugačije od drugih, nego sposobnost da ne izgubimo vlastiti unutarnji glas među očekivanjima drugih ljudi.
Radiosarajevo.ba: Šta je potrebno promijeniti kako bi umjetnice stekle veće priznanje u institucijama koje čuvaju islamsku umjetničku baštinu?
Yılmaz: Prije svega, vjerujem da povijesti umjetnosti treba pristupati iz inkluzivnije istraživačke perspektive. Ponovnim proučavanjem arhiva, muzejskih zbirki, učeničkih i učiteljskih linija meška, izložbenih kataloga i akademskih publikacija doprinosi umjetnica mogu postati vidljiviji. Važno je da se ovaj rad ne svede na prisjećanje ženskih imena u posebnim prilikama, nego da postane prirodni dio proučavanja povijesti umjetnosti.
Za muzeje i kulturne institucije nije dovoljno samo uključiti djela umjetnica. Potrebno je stvarati i sadržaje koji predstavljaju njihove kreativne procese, ideje i razumijevanje umjetnosti. Izlaganje djela osigurava vidljivost, ali predstavljanje misli, truda i priče umjetnice koja stoji iza njega stvara trajno kulturno pamćenje.
U obrazovanju smatram važnim podržavati pristup kvalitetnom mešku, kontaktima s majstorima, radionicama i stipendijama. Mladi umjetnici ne trebaju samo stjecati tehničke vještine nego i naučiti čitati historiju umjetnosti, provoditi istraživanja i intelektualno utemeljiti vlastiti rad. Mentorstvo je u tome izuzetno dragocjeno. Važno je da iskusni umjetnici i umjetnice usmjeravaju mlade ne samo prenošenjem tehničkog znanja nego i pružanjem podrške u suočavanju s izazovima umjetničkog života i izgradnji vlastitog puta. Takva podrška vrijedna je za sve mlade umjetnike, žene i muškarce, a posebno je značajna za jačanje zastupljenosti i jednakih mogućnosti za žene.
Autoritet tradicije ne vidim samo kao ovlaštenje naslijeđeno iz prošlosti, nego kao baštinu izgrađenu na znanju, trudu i odgovornosti. Majstorstvo zahtijeva očuvanje tradicije, ali njeno očuvanje ne znači zatvaranje u nepromjenjiv obrazac. Održavati tradiciju živom znači razumjeti njenu suštinu i prenositi je novim generacijama. Da bi buduće kaligrafkinje pronašle mjesto koje im pripada, nije dovoljno samo otvoriti im vrata. Djela koja stvaraju nakon što kroz ta vrata prođu moraju biti pravedno vrednovana. Istinska jednakost nije samo mogućnost ulaska u određenu oblast nego i odgovarajuće priznanje vlastitog rada i stručnosti unutar nje.
Budućnost umjetnosti vidim u ravnoteži između poštovanja prema majstorima prošlosti i mogućnosti koje pružamo današnjim umjetnicima. Vjernost tradiciji i hrabrost za nove stvaralačke poduhvate ne trebaju se međusobno isključivati; naprotiv, trebaju se uzajamno obogaćivati.
Radiosarajevo.ba: Šta biste poručili mladoj ženi koju privlači kaligrafija, ali osjeća da je u ovu tradiciju teško ući ili da njome dominiraju muškarci?
Yılmaz: Prije svega, rekla bih joj ovo: stajati na pragu neke umjetnosti ne znači da kroz ta vrata ne možete proći. Ponekad ono što čovjeka najviše sputava nije sam put, nego vrijeme provedeno u preispitivanju je li taj put uopće otvoren za njega.
Kaligrafija nije jednostavan put. Zahtijeva strpljenje, ponavljanje, pažnju, disciplinu i dugogodišnji trud. Ali ta zahtjevnost ne mora biti prepreka razvoju. Važno je ostati otvoren za učenje, pronaći kvalitetno okruženje za mešk i ne mjeriti vlastiti napredak prema putovanjima drugih.
Da biste lijepo ispisali jedno slovo, najprije ga morate razumjeti, naučiti njegove proporcije, uočiti njegove nedostatke i pokušati ponovo. Život je donekle sličan tome. Ponekad linija ne ispadne onako kako želimo; ponekad nas djelo na kojem smo mjesecima radili vrati na početak. Ali nije svaki povratak gubitak. Ponekad na isto mjesto dolazimo s dubljim razumijevanjem.
Ako mlada žena vjeruje da se zbog toga što je žena može suočiti s određenim poteškoćama, ne bih odbacila takvu mogućnost, ali ne bih ni prihvatila da te poteškoće trebaju odrediti njenu budućnost.
Željela bih da razvija svoje sposobnosti, uči od majstora, istražuje, stvara i ne ustručava se dijeliti ono što je napravila. Nema proturječnosti između toga da čovjek stoji iza vlastitog djela i da istovremeno bude skroman.
Ako bih željela da jedna poruka ostane iza mog umjetničkog putovanja, ne bih htjela da ona govori samo o uspjehu. Jer ono što umjetnost daje čovjeku mnogo je dublje od bilo kojeg vidljivog rezultata. Pero čovjeka uči strpljenju, preispitivanju sebe, ponekad šutnji i sposobnosti da, uprkos svemu, počne iznova.
U misli hazreti Mevlane čovjekovo putovanje dobija smisao kroz traganje za Istinom u vlastitoj nutrini. Vjerujem da umjetnost može biti saputnica u tom traganju. Pero je instrument u čovjekovoj ruci, ali s vremenom može postati i saputnik koji mu pomaže da upozna samoga sebe.
Na kraju bih mladoj ženi poručila: nemoj sebe definirati u tuđoj sjeni, ali nemoj ni zanemarivati tragove onih koji su hodili prije tebe. Uči od majstora, poštuj tradiciju i tragaj za vlastitim glasom. Jer kada pronađeš vlastiti glas, možeš biti originalna, a da pritom ne moraš napustiti tradiciju. Za mene najdublja tajna kaligrafije leži u tihom prostoru koji se otvara između linija. Ponekad prazan prostor nosi jednako toliko značenja koliko i samo slovo. Ono što u sufizmu razumijemo kao ništavnost nije uništenje, nego osvještavanje većeg značenja kroz umanjivanje zahtjeva vlastitog ega.
Možda je upravo to suština cijelog mog putovanja: dok perom nastojim ostaviti trag, da samu sebe učinim malo manjom; dok umnožavam linije, da umanjujem svoj ego; dok dovršavam djelo, da budem svjesna kako moja unutarnja potraga još nije završena.
Jer umjetnost vidim podjednako kao hodanje i kao stizanje, kao šutnju i kao pisanje, kao osluškivanje nevidljivog, jednako kao i kao bivanje viđenom. I vjerujem da je, sve dok čovjekovo srce ostaje otvoreno za istinu, svako novo djelo novi prag koji se pred njim otvara.
