Recent Posts

Pages: [1] 2 3 ... 10
1
Znanstvenice dobivaju manju financijsku podršku od njihovih muških kolega

Prema novoj studiji objavljenoj u Journal of the American Medical Association, znanstvenici dobivaju duplo više financijske potpore kako bi započeli svoju karijeru u prirodnim znanostima i medicini od njihovih kolegica, što tako rano u karijeri može značajno ograničiti profesionalne prilike za žene znanstvenice i kasnije u radnom vijeku.

Istraživanje je provedeno od strane Health Resources in Action (HriA), a analizirano je 219 biomedicinskih istraživača i istraživačica koji/e su se prijavili/e za grantove za istraživanja rano u karijeri u 55 bolnica, sveučilišta i istraživačkih centara u Novoj Engleskoj između 2012. i 2014. godine. Rezultati su pokazali da su muški znanstvenici prosječno dobili 889 tisuća dolara kako bi započeli karijeru kao istraživači, dok su njihove kolegice dobile svega 350 tisuća dolara. Rascjep između prijavljenih s doktorskom titulom je čak i veći – muškarci su dobili 936 tisuća dolara dok su žene dobile svega 348 tisuća dolara.

Kao što je primijetila Nancy Hopkins, profesorica emeritus biologije na MIT-u, takve razlike u početnom financiranju mogu znatno ograničiti mogućnosti znanstvenica da grade laboratorije, rade analize, objavljuju studije i osiguraju novac za buduća istraživanja. "To su stvari koje vam ili olakšaju ili otežaju karijeru", rekla je Hopkins. "Žene će morati raditi više kako bi nadoknadile tu početnu nejednakost".

Unatoč značajnim doprinosima u STEM područjima, reprezentacija žena na najvišim razinama biomedicinskih istraživanja i dalje zaostaje. Danas, žene čine svega 30 posto financiranih istraživačica u Americi. Potpredsjednik HriA-e i autor studije, dr. Robert Sege, navodi da su potrebne dodatne analize kako bi se utvrdilo jesu li ovakve rodne razlike prisutne kod svih znanstvenika/ica u početnom stadiju karijere.

"Bili smo neugodno iznenađeni kada smo uočili stalni rascjep u količini potpore koju muškarci i žene s istim stupnjem obrazovanja dobivaju, čak i unutar istih institucija", rekao je Sege. "Ovi početni rezultati ukazuju na potrebu za sistematičnom studijom o rodnim razlikama u institucionalnoj potpori i vezi između putanja karijere".

http://libela.org/vijesti/6664-znanstvenice-dobivaju-manju-financijsku-podrsku-od-njihovih-muskih-kolega/
2
Članci / Nema u Europu bez žena
« Last post by ivanak1313 on October 14, 2015, 01:51:41 pm »
Nema u Europu bez žena

Europska komisija je prije nešto više od mjesec dana objavila Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine na putu prema europskim integracijama za 2014. godinu. Izvještaj su mnogi ocijenili kao najgori do sada, i on sasvim očekivano naglašava nedostatak kolektivne političke volje lidera/ica u Bosni i Hercegovini u provođenju reformi koje su nužne na putu prema Europskoj uniji. Ekonomska pitanja, nezaposlenost i kršenje ljudskih prava su široko rasprostranjeni i nema vidljivih pokazatelja u smislu unaprjeđenja primjene međunarodnih standarda u ovim područjima.

Kao i institucije vlasti i upravljanja na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, Europska komisija nastavlja marginalizirati pitanja zaštite ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, ograničavajući ih na poopćene konstatacije u okviru dijela izvještaja koji se bavi ljudskim pravima, dok u dijelu koji se odnosi na poštovanje i zaštitu prava manjina, kulturna prava, javnu administraciju, socijalne politike i zaštitu javnog zdravlja, medije, nezaposlenost, trgovinu ljudima, regionalna pitanja i međunarodne obaveze, kao i druga važna pitanja nema žena. Izvještaj nadalje konstatira postojanje mehanizama za ostvarivanje rodne ravnopravnosti i napredak u njihovoj koordinaciji na državnom i entitetskim nivoima u području nasilja u obitelji. Ova tvrdnja nije potkrepljena nikakvim jasnim pokazateljima koji bi ukazali da je ovaj navodni napredak i utjecao na omogućavanje pristupa i ostvarivanje efikasne i senzibilizirane podrške i pomoći ženama širom Bosne i Hercegovine, koje svakodnevno nastavljaju biti izložene različitim vidovima nasilja, u obitelji i izvan nje.

Taj navodni napredak ne ukazuje na činjenicu da žene nisu zaštićene kroz sudsko procesuiranje djela nasilja, te da je kaznena politika prema počiniteljima nasilja nad ženama ekstremno blaga i u potpunosti neefikasna.

To što žene nemaju pristupa pravdi i mogućnost da zaštite svoja osnovna ljudska prava na život slobodan od nasilja i diskriminacije dio je mnogobrojnih problema.

Početkom studenog, grupa aktivistkinja iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije je imala priliku otići u Brisel, uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske, koja već gotovo dva desetljeća podržava ženske organizacije u regiji Zapadnog Balkana. Poruke koje su jasno prenijele ženama i muškarcima u institucijama Europske unije jesu da solidarne akcije aktivistkinja ukazuju da je napredak moguć i da Europska unija mora uspostaviti jasne kriterije i zahtijevati od vlada u regiji realizaciju formalno zajamčenih prava žena u praksi, ukoliko žele napredovati u procesu europskih integracija.

Političari/ke trebaju znati da im aktivistkinje ženskih organizacija neće dozvoliti da ignoriranje, i da će i one nastaviti "razgovarati s Bruxellesom" i ukazivati na sve ono što oni godinama nastoje držati pod tepihom. Zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu neće unutra bez žena, poručile su.

http://libela.org/preko-plota/5722-nema-u-europu-bez-zena/
3
FORUM / Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?
« Last post by ivanak1313 on October 08, 2015, 02:51:51 pm »
Moram li biti ljubazna kako bih se zaštitila?

Mama mi je jednom rekla da najviše žali što je odgojila svoje kćeri da budu tako pristojne. Zaključila je to nakon što je jedna od mojih mlađih sestri došla kući u suzama. "Prijateljski" nastrojen čovjek na željezničkoj postaji komentirao je njezine noge i pitao je ima li dečka. "Stvarno sam ga htjela ignorirati, ali nisam htjela biti nepristojna! Nisam znala što da radim!" rekla je plačući. Tada je imala je 14 godina.

Očito postoji nešto u tom mirnom vagonu i bifeu na željezničkoj stanici što potiče razno razne neumjesne komentare putnika. Britanska transportna policija upravo je objavila da je broj seksualnih kaznenih djela na vlakovima i postajama porastao za 25% u odnosu na proteklu godinu i dosegnuo rekordne razine. Svaka žena koja je ikada putujući utonula u sjedalo i otvorila knjigu, samo da bi je netko potapšao po ramenu i upitao: "I onda, što to čitaš?" bit će iznenađena da brojevi nisu još i veći.

Sve smo doživjele da nas uporni momci neumoljivo gnjave, uvjereni da imaju pravo na naše društvo ili i više od toga. Pod pritiskom smo da budemo pristojne i ispunimo njihova očekivanja. Zanemareni muškarci su bijesni muškarci, a strašno je sjediti u tišini dok muškarac viče u prepunom vagonu: "Ona misli da je predobra da razgovara sa mnom".

Kada je riječ o suprotstavljanju onome tko te uznemiruje, nije dobro ni ako se suprotstaviš ni ako se ne suprotstaviš - a ponekad dođe do točke kada je baviti se privilegiranim idiotom toliko iscrpljujuće da se osjećaš sigurnije ostati kod kuće.

Kada sam bila studentica živjela sam na sigurnoj središnjoj cesti u Yorku točno između centra grada i sveučilišnog kampusa. Neko vrijeme sam sretno hodala cestom sama, sa slušalicama u ušima i punom torbom nepročitanih prijevoda Beowulfa. Onda me jednog dana, u ranim poslijepodnevnim satima, veliki muškarac zgrabio za lakat i iščupao slušalicu iz uha. "Kako se zoveš?" upitao je. Bila sam toliko zapanjena da mi je trebalo punih pet sekundi da shvatim da mu je ruka bila u hlačama. Zamuckivala sam, a on je ponovio pitanje. Dvojica muškaraca koji su radili u voćarni preko puta ulice su se smijali. "Oh, ne brini! To je Bill! On je bezopasan", zahihotao se jedan, dok me je Bill pustio u potrazi za svježim ženskim laktovima.

Unutar minute, prošla sam sve osjećaje od zbunjenosti do uplašenosti i na kraju neugode i stida. Bill nije bio u potpunosti mentalno zdrav, a ja sam mislila da mi se voćari rugaju što sam netolerantna i zatvorenog uma. "Kako se zoveš?" je bezopasno pitanje, bez obzira gdje se nalaze ruke osobe koja pita. Osjećala sam se loše zato što nisam odgovorila.

Tako sam počela planirati drugačiji put do faksa, kretala 20 minuta ranije kako bih dodala dovoljno petlji svom putu kojima bih izbjegla trio koji mi je izazvao traumu. Razmišljala sam o incidentu ponovno na putu na jogu danas. "Stalno te viđam ovdje – kako se zoveš" upitao me čovjek ispred studija. Nisam mu htjela reći, ali nisam htjela ispasti neprijateljski nastrojena ili napeta. Bila sam oduševljena kad je krivo čuo, a nisam ga htjela ispraviti.

Znam da nisam poseban slučaj. Pretpostavljam da doživljavam jednaku količinu uličnog uznemiravanja kao sve mlade djevojke koje žive u centru grada. Neke žene kažu da mogu uznemiravanje ignorirati u potpunosti; druge kažu da ne vide toliko problematičnosti. Ali uznemiravanje u meni pobuđuje osjećaje straha, tjeskobe. Također redovito čitam o uznemiravanju drugih žena, o čemu se naširoko izvještava na društvenim medijima, posebno u  odličnom @EverydaySexism feedu Laure Bates.

Svaki incident i maltretiranje kojem svjedočim, ili iz prve ili druge ruke, čini moj svijet malo više strašnim. Više ne idem van plesati, iako to obožavam - jer iz iskustva znam da bi se nešto loše moglo dogoditi ako moram ići kući nakon ponoći, a ulice su pune potencijalno zastrašujućih muškaraca kojima se ne bi se moglo svidjeti ako se ne zaustavim i porazgovaram s njima.

Tako sam si nametnula svoj policijski sat i pokušavam biti u krevetu do 11 navečer. Tijekom razgovora o vježbanju prijateljica je spomenula da je ona prestala trčati zbog broja muškaraca koji će joj dovikivati "komplimente" i blokirali put kako bi je nagovorili da uspori i razgovara s njima. Očajnički joj nedostaje trčanje vani na svježem zraku, ali tjeskoba koju uznemiravanje uzrokuje prevelika je da bi riskirala.

Ne mogu vjerovati da ovako živimo u 2015. Žene bi trebale uživati više slobode nego ikada prije, ali mnoge su od nas uplašene i ponestaje nam opcija. Možemo se pokoriti našem osjećaju obveze i biti pristojne prema onima koji nas uznemiravaju i koji bi mogli poludjeti ako ih ignoriramo, ili se možemo zatvoriti. Frustrirane i iscrpljene zasigurno jesmo.

Trebamo podršku policije i ostalih tijela za provedbu zakona, kako bismo širili poruku da flert nije flert ako se žena osjeća prestrašeno. Kako bi stvorili prostore gdje se sve žene osjećaju dovoljno sigurno da pogledaju u oči uznemirivaču i kažu: "Ostavi me na miru. Ne želim razgovarati s tobom." Umorna sam od toga da moram biti ljubazna prema odvratnim likovima kako bih bila sigurna. A ostati u kući jednostavno ne želim.

http://libela.org/sa-stavom/6650-moram-li-biti-ljubazna-kako-bih-se-zastitila/
4
Ubojstva žena zato što su žene - organizirana, poticana, dopuštena i nekažnjena

Povijest nasilja nad ženama, uključujući i ubojstva žena, stara je koliko i sama civilizacija. O ubojstvima žena u današnje vrijeme nemoguće je razmišljati, a da se ne osvrnemo na historiografski iscrpno zabilježen najveći genocid nad ženama – progon i pokolj vještica. Danas znamo da su vješticama bile proglašavane iscjeliteljice, žene koje su se na bilo koji način opirale muškim autoritetima, neželjene supruge i ljubavnice, nepoželjne kćeri i starice ili naprosto one koje su se usudjele živjeti same. Žene su ubijane zato što su njihova znanja predstavljala moć koja je prijetila muškarcima i ugrožavala Crkvu. Ubijane su javno. Njihova pogubljenja imala su formu spektakla za javnost kao ispunjenja muških fantazija i upozorenja drugim ženama. Danas znamo i da se taj genocid nije događao samo u "mračnom krvavom Srednjem vijeku", već da je diljem današnjeg tzv. razvijenog  zapadnog svijeta trajao mnogo duže. Stoljećima je, dakle, cijena ženskog otpora bila smrt. Povijesni izvori potkrepljuju organizirani progon vještica u Europi i Novom svijetu od 14. do kasnog 17. stoljeća, a vrhunac je imao u doba koje nazivamo humanizmom, renesansom i prosvjetiteljstvom.

Poznata talijansko-američka marksistička feministkinja Silvia Federici, u svojoj knjizi  Caliban and the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation (New York, 2004.). (a dostupna nam je besplatno online i u srpskom prijevodu Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija) kaže: "Lov na vještice je bio rat protiv žena, i nema zapisa o organiziranom otporu muškaraca ovom progonu. To je bio prvi zajednički teren u politici novih europskih nacionalnih država, prvi primjer europskog ujedinjavanja nakon raskola izazvanog reformacijom".
U tri stoljeća, Crkva je u suradnji s državama muškaraca (jer žene tada nisu bile građanke) u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Engleskoj, Irskoj, Walesu, Škotskoj i Americi, ubila devet milijuna žena. Ubojstvima su prethodila također organizirana, nevjerojatno okrutna mučenja koja su uključivala i seksualni sadizam. Brojne feministkinje drugog vala bavile su se "lovom na vještice" kao temom redefiniranja povijesti (herstory) i smještanja opresije nad ženama u politički kontekst mizoginije (koju je Adrienn Rich definirala kao "institucionalnu mržnju i neprijateljstvo prema ženama").
***

Izvještaj Mreže "Žene protiv nasilja" u Srbiji 2014. godine – o kojemu smo pisale u drugom dijelu ove serije članaka - "razmatra samo ubojstva žena koja su se dogodila u obiteljskom/partnerskom kontekstu gdje je muški počinitelj u bliskom odnosu s punoljetnom ženom koju je ubio". Autorice izvještaja kažu da je njihovo istraživanje pokazalo da situacija s ubojstvima žena u Srbiji u velikoj mjeri prati trendove u drugim zemljama i to imajući u vidu da veliki udio u ukupnom broju femicida čine oni počinjeni od strane partnera/supruga ili druge muške bliske osobe.

Drugi oblici femicida koji su rasprostranjeni diljem svijeta, a neki od njih i na našem području su: infanticid djevojčica i feticid ženskih beba ; mučenje i mizogino iživljavajuće ubojstvo žena; ubojstva djevojčica i žena "iz časti" ; ciljano ubojstvo žena i djevojčica u konstekstu ratnih konflikta ; ubojstva zbog miraza ; ubojstva žena i djevojčica zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ; rasno uvjetovana ubojstva žena i djevojčica ; ubojstva proglašenih "vještica" ; ubojstva seksualnih radnica i drugi femicidi povezani sa kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja.*

Feministkinje u Srbiji ubojstva žena zato što su žene nazivaju femicidom. To proizlazi iz feminističke tradicije u Srbiji (a s obzirom na donedavnu zajedničku prošlost i iskustvo odnosi se i na feminističku tradiciju u Hrvatskoj), koja dosljedno izbjegava imenovanje nasilja nad ženama/protiv žena eufemizmima, inzistirajući na preciznosti terminologije koja jasno daje sliku o čemu se tu radi. Tako se kritiziraju termini 'obiteljsko nasilje'  i 'rodno uvjetovano nasilje' nad ženama, koji "zamućuju" stvarnost. U skladu s tim, koriste i termin 'femicid', a ne rodno zasnovano/uvjetovano/motivirano ubojstvo. U intervjuu za Zarez 2007. godine, jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji Lepa Mladenović kaže: "U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički".

Termin 'femicid' je počeo ulaziti u širu upotrebu sredinom 1970-ih, nakon što ga je Diana Russell upotrijebila 1976. na Međunarodnom tribunalu za zločine nad ženama u Bruxellesu, kada je govorila o seksualnoj politici koja stoji iza ubojstava žena. 1990. Diana Russell i Jane Caputi objavile su članak "Femicide: Speaking the unspeakable" ("Femicid: Govoreći neizrecivo") u kojemu je femicid prvi put definiran kao "ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama (women), odnosno seksizma". Početkom 1980-ih Russell je provela istraživanje za svoju knjigu "Rape in marriage" ("Silovanje u braku" - 1982.), koje je uključivalo izravne intervjue s 930 žena starijih od 18 godina koje su živjele u San Franciscu. 22 posto silovanih supruga je reklo da su im muževi prijetili smrću, mada im to pitanje nije bilo izravno upućeno. Russell je analizom svojih nalaza došla do projekcije prema kojoj je na svakih milijun žena njih gotovo 20 000 u opasnosti da ih ubije suprug ili bivši suprug.

Istražujući za knjigu Femicide in Global Perspective (2001.), Russel i koautorica Roberta Harmes otkrile su da je riječ 'femicid' u Britaniji prvi put bila upotrebljena još 1801. u publikaciji  Satirical Review of London at the Commencement of the Nineteenth Century kao termin koji označava ubijanje žena, a 3. izdanje  The Oxford English Dictionary (1989.) sadrži istu definiciju femicida koja se pojavila 1848. u Whartonovom Law Dictionary (Pravnom rječniku), gdje navodi da se radi o kaznenom djelu. U spomenutoj knjizi iz 2001., autorice su promijenile definiciju femicida koristeći riječ 'females' umjesto 'women', a 'males' umjesto 'men' ("the killing of females by males because they are female"), kako bi definicija pokrila sve manifestacije ubojstava osoba ženskog roda – budući da su djevojčice i ženske bebe također žrtve femicida, a isto tako dječaci, a ne samo odrasli muškarci, su počinitelji femicida. Russell se bavi ubojstvima žena iz globalne feminističke perspektive već 40 godina, te istražuje i piše i danas zalažući za korištenje termina 'femicid' u pravnom sustavu i koristeći gore objašnjenu definiciju. Smatra, da je termin 'femicid' dovoljno jasan i da ga time izdvaja iz kategorije 'ubojstava kao takvih', a kako bi se učinila distinkcija prema ubojstvima žena u kojima je rod ireleventan, ta ubojstva žena naziva ne-femicidalnim (non-femicidal) na taj način dodatno podvlačeći značenje/definiciju femicida. Postoji i oblik femicida (ubojstva žena zato što su žene) u kojemu su počiniteljice žene (npr. u nekim tradicionalnom praksama počiniteljice femicida zbog nedostatnog miraza mladenke su žene – najčešće svekrve). Takva ubojstva Russel naziva "female-on-female murders".

Što se tiče tipologije femicida, danas većina autora/ica navodi podjelu koja se zasniva na odnosu počinitelja i njihovih žrtava: 1) femicid od strane intimnog partnera (supruzi, bivši supruzi, ljubavnici/seksualni partneri, bivši ljubavnici/seksualni partneri, sadašnji i bivši 'dečki'); 2) obiteljski femicidi (počinitelji su očevi/poočimi, braća/pobraća/polubraća, ujaci, stričevi (u krvnom srodstvu ili ne), djedovi, svekri, zetovi, šurjaci...) ; 3) femicidi od strane drugih počinitelja koje žrtva poznaje (obiteljski prijatelji, kolege, poznanici/prijatelji, muški "autoriteti" kao što su učiteljim profesori, svećenici, treneri, nadređeni u psolovnom okruženju...) ;  4) femicidi od strane osoba koje žrtva ne poznaje.

Pojam femicida uključuje i prikrivene oblike ubijanja žena kada smrt žene na neki način dopuštaju mizogini stavovi i/ili društvene institucije. Na primjer, u društvima u kojima nije prepoznato pravo žene na izbor majčinstva ili ne, tisuće žena umire svake godine od posljedica nelegalnih pobačaja. Neki drugi oblici prikrivenog femicida su: smrt uzrokovana nepotrebnim operativnim zahvatima kao što su histeroktomija i genitalno sakaćenje, eksperimentiranje sa ženskim tijelom kao što su nedovoljno provjerene ili netestirane metode kontracepcije, opasne bračne prakse kao npr. kada je mlada žena prisiljena na brak sa mnogo starijim muškarcem i prisilnog spolnog snošaja; zanemarivanje (fizičko, zdravstveno) ženske djece, bolest i glad u siromašnim zemljama...

Svi spomenuti oblici femicida i danas su prisutni diljem svijeta. Tako npr. u nekim zemljama Afrike, Azije i Pacifika još uvijek postoji "lov na vještice", a žene i djevojčice koje su optužene za vještičarenje su podvrgnute egzorcizmu, javnom zlostavljanju, a često i nasilnim ubojstvima. Npr. u Gani postoje "kampovi za vještice" u koje se prisilno odvode uglavnom starije žene i udovice, a u Indiji se obavlja ritualno spaljivanje udovica – sati. U mnogim dijelovima svijeta postoji praksa tzv. "ubojstava u ime časti" za koje je karakterističan izrazito visok stupanj nekažnjavanja. Ta ubojstva često ostanu neprijavljena i nedokumentirana, a procjena je da oko 5000 žena godišnje ubiju članovi njihovih obitelji "u ime časti". "Ukaljana čast" uključuje: preljub, predbračni seks, predbračna trudnoća, samostalan izbor partnera, način oblačenja i/ili ponašanja, kontakte s muškarcima izvan obitelji itd. U nekim je državama zabilježen i velik broj samoubojstava zbog časti, gdje se žrtve primoralo da se same ubiju kako bi oprale navodnu ljagu s obiteljskog imena. Zapadni mediji stvaraju sliku kako je ova vrsta femicida vezana isključivo uz Islam, što nije točno. Tako se npr. u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj sudilo ženama "u ime časti", a ubojstvo je bilo opravdano u talijanskom zakonu sve do 1980., kada je službeno uklonjen pod pritiskom feminističke kampanje.

U intervjuu koji je objavljen na ovom portalu, aktivistkinja i feministkinja Rita Banerji govori o genocidu nad ženama u Indiji (rodno uvjetovanim pobačajima, ubojstvima radi miraza, ritualnim ubojstvima udovica, napadima kiselinom i ubojstvima djevojčica do 15 godina starosti, kao i smrtnošću pri porodu) i kampanji koju je pokrenula "50 Million Missing". Osim ubojstava "u ime časti" u nekim dijelovima južne Azije česta su i ubojstva zbog miraza, a odnose se na ubojstva mladih, udanih žena i na samoubojstva zbog konstantnog maltretiranja zbog miraza od strane mladoženjine obitelji. Počiniteljice tih ubojstava su često svekrve, a ubojstva se predstavljaju kao nesretni slučajevi.

Poseban oblik femicida su ubojstva žena u kontekstu rata/oružanih sukoba/kriza. Nasilje nad ženama se često koristi kao ratno oružje, s ciljem da se kazne i dehumaniziraju djevojčice i žene i tako naškodi neprijateljskim zajednicama, ali i zbog toga što to ratna situacija dopušta, a počinitelji se ne boje kažnjavanja s obzirom da rodna neravnopravnost i nasilje, pa time i rodno uvjetovano nasilje, postaju izraženiji u vrijeme konflikata i kriza. U ovaj oblik femicida ubrajamo i ubojstva izvjestiteljica s ratnih područja i aktivistkinja koje se suprotstavljaju ratnim opresijama koja su češća nego kada su u pitanju njihovi muški kolege, kako od strane njihovih institucija tako i od neprijateljske strane u sukobu. Postoji još jedan podoblik nasilja, a to je nasilje nad ženama koje su pripadnice vojnih snaga, koje ponekad završi ubojstvom žene od strane njihovih sudrugova – vojnika, ili nadređenih vojnih osoba. Ta ubojstva se ne događaju samo u ratnim, već i u mirnodopskim uvjetima, a posebno u raznim kriznim situacijama.

Rasprostranjen oblik femicida su i ubojstva ženske djece po rođenju koja su prakticirana kroz povijest na svim kontinentima i u različitim sredinama. Uz to je vezana i praksa selektivnih pobačaja ženske djece (feticid). Procjenjuje se da se u Indiji godišnje izvrši oko milijun pobačaja ženskih fetusa, a da je nesklad između rođenih dječaka i djevojčica toliki, da prema procjenama u Indiji nedostaje oko 100 milijuna žena. Osim toga, mortalitet djevojčica do 5. godine je za 21 posto viši od mortaliteta dječaka iste dobi uslijed nasilja, izgladnjivanja i zdravstvenog zanemarivanja. Na Balkanu su selektivni pobačaji ženske djece i danas prisutni u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i nekim regijama Makedonije kao posljedica tradicionalnog razmišljanja koje favorizira dječake, te su žene su pod snažnim pritiskom da rode muškog nasljednika pod svaku cijenu.

Globalno, izuzetno zabrinjavajući je porast ubojstva aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojčica. Nasilje nad ovim ženama dio je globalne društvene, kulturne, ekonomske i političke marginalizacije zajedno s negativnom naslijeđem kolonijalizma i rasističkim politikama. Primjerice, domorodačke žene u Srednjoj Americi prisiljene su na migracije i rade jako slabo plaćene poslove u teškim uvjetima. Višestruka diskriminacija (etnička, rasna, rodna, klasna) kojoj su izložene kulminira nasiljem, a institucije ih ne štite.*Isto tako, aboridžinske žene u Australiji i Kanadi su u mnogo većem riziku bego bjelkinje da budu žrtve nasilja i femicida. Rijetko prijavljuju nasilje zbog stavova dominantne bijele zajednice prema aboridžinskim zajednicama.

Tek u novije vrijeme više se govori nasilju i ubojstvima koja su motivirana mržnjom i predrasudama na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Posebno osjetljiva skupina su transrodne žene. U SAD-u aktivisti/kinje za prava trans* osoba već godinama upozoravaju na epidemiju ubojstava transrodnih žena. U prvoj polovici godine, u SAD-u je zabilježeno 20 prijavljenih ubojstava transrodnih žena. No, nije moguće znati točan broj ovih ubojstava, a aktivisti/kinje upozoravaju kako se broj ubojstava motiviranih transfobijom rapidno povećava te da su velika većina žrtava crne transrodne žene.

U Meksiku i državama Srednje Amerike, rastući fenomen bandi, organiziranog kriminala, trgovine drogom, trgovine ljudima, masovne migracije i prodaja oružja rezultiraju sve većim postotkom ubijenih žena. Primjerice u Guatemali je tijekom 2004. godine broj ubijenih žena porastao za 114 posto, u Salvadoru 2006. za 111 posto, u Hondurasu 2007. – 166 posto. Pandemijski porast femicida zabilježen je i u Meksiku. Prema National Citizen Femicide Observatory, koaliciji 43 organizacije u Meksiko je svakoga dana ubijeno šest žena. U 2012. i 2013. evidentirali su 3892 femicida od koji su institucije vlasti istražile samo 24 posto.

Diane Russell danas kaže kako je njen rad na temi femicida uvijek imao namjeru mobilizirati feministe/kinje i pokrenuti kampanje koje bi podizale svijest o ovim mizoginim zločinima i radile pritisak na institucije vlasti da doista kažnjava počinitelje femicida, između ostalog dužim zatvorskim kaznama, nego počinitelje ne-femicidalnih ubojstava. Što se tiče samog termina femicida, danas je rasprostranjen diljem Latinske Amerike. Posljednjih godina smo pratili/e kako države Latinske Amerike uvode zakone koji definiraju i kažnjavaju femicid kao specifičan zločin/kazneno djelo. Posljednja i 16. u nizu je bila Kolumbija s dosad najvećom predviđenom zatvorskom kaznom za počinitelja femicida – od 20 do 50 godina.*Russell se zalaže i za prepoznavanje AIDS-a kao oblika masovnog femicida s obzirom da je muški seksizam direktan uzrok oboljevanja žena od AIDS-a, te smatra kako muškarci koji namjerno prenose bolest ženama i djeci moraju biti kažnjeni kao počinitelji femicida. Njezine analize se odnose na Južnu Afriku u kojoj je AIDS najrasprostranjeniji. Sjeverna Amerika, Australija i Novi Zeland, koji prema izvještajima također bilježe rapidan porast svih oblika femicida, još uvijek se nisu dovoljno ozbiljno uhvatili u koštac s ovim rastućim i zabrinjavajućim problemom.

U dokumentu "Understanding and adressing violence against women" Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pan American Health Organization dali su preporuke za najbolji pristup u borbi protiv femicida: pojačati nadzor i praćenje femicida i partnerskog nasilja; educirati i senzibilizirati medicinsko osoblje; educirati i senzibilizirati policiju; povećati prevenciju i poboljšati intervenciju u slučajevima prijavljenog nasilja; reducirati posjedovanje oružja i postrožiti zakone o oružju; poboljšati istraživanja svih oblika femicida.

Unatoč istraživanjima, preporukama, deklaracijama i rezolucijama, svjedočimo porastu ubojstava žena zato što su žene diljem svijeta. Najveću frustraciju predstavlja činjenica da je femicid i dalje prihvaćen, toleriran i opravdavan – kao posljedica snažne kulture nasilja i svih njegovihoblika na globalnoj i lokalnoj razini. Ujedinjeni narodi još uvije nisu usvojili rezoluciju koja bi izravno prepoznala i navela rodno zasnovano ubijanje žena odnosno femicid. Tu negdje, ukorak s Ujedinjenim narodima, idu i politike i dokumenti Europske unije, koja također još nije našla dobru strategiju borbe protiv nasilja nad ženama, uključujući i femicid. U Europskom parlementu trenutno je u proceduri Prijedlog rezolucije Europskog parlamenta o sve učestalijoj pojavi ubojstva žena (femicida) u Italiji  koji je prošle godine podnijela talijanska zastupnica Mara Bizzotto.* U Prijedlogu se traži od Komisije da pokrene kampanju za podizanje razine osviještenosti o pojavu ubojstva žena i za njenu stigmatizaciju te da donese mjere kojima će se zajamčiti veća zaštita žena od svih oblika nasilja. Sa zanimanjem čekamo reakciju Europske komisije na ovaj prijedlog.

U međuvremenu u Hrvatskoj (navodim samo neke goruće probleme odnosno prioritete u borbi protiv nasilja nad ženama, a posebno femicida):

-  još uvijek čekamo ratifikaciju Istanbulske konvencije koja bi nas obavezala na provođenje mjera donešenih na razini EU-a;

- još uvijek je teško doći i do osnovnih podataka koji uključuju osnovne varijable koje se odnose na femicid, a kamoli da uključuju sve one relevantne varijable koje proizlaze iz tipologije femicida;

- još uvijek nitko ne prati femicid kao specifično kazneno djelo niti u nevladinom sektoru;

- još uvijek nemamo obavezan Građanski i zdravstveni/spolni odgoj i obrazovanje u hrvatskim školama, ali zato imamo Vatikanske ugovore i vjeronauk...

http://libela.org/sa-stavom/6656-ubojstva-zena-zato-sto-su-zene-organizirana-poticana-dopustena-i-nekaznjena/
5
Članci / Upoznajte feministkinje koje mijenjaju svijet
« Last post by ivanak1313 on July 22, 2015, 11:42:32 am »
Upoznajte feministkinje koje mijenjaju svijet

Šri Lanka

Sarah Soysa: "Mlade feministkinje percipiraju se kao zla, strašna prijetnja."

Feminizam je potreban mladim djevojkama u Šri Lanci gdje su žene, mladi ljudi i transrodne osobe zlostavljane i obespravljene. Oduzimaju im se prilike. Šri Lanka ima visoku stopu tinejdžerskih trudnoća. Prema istraživanju UNICEF-a, šest posto mladih u dobi od 14 do 19 godina koji pohađaju školu i 22 posto adolescenata i adolescentica koji se ne školuju imaju seksualno iskustvo. U odnosu na to i unatoč činjenici da je pobačaj strogo ograničen u Šri Lanci, lansirali smo prvu ikad sigurnu telefonsku liniju za medicinski pobačaj – Ask Us (Pitajte nas). Pružamo informacije o pobačaju kroz tiskane materijale, slikovne i kampanje razglednicama, istraživanja i blogove. Zagovaramo seksualna prava na svim razinama, uključujući školski sustav.
Ja sam feministkinja jer vjerujem da svi imaju pravo donositi odluke i postati vođe, a ipak je društvo kontrolirano patrijarhalnim vrijednostima.
Problem je bio očit na ovogodišnjoj konferenciji UN-ove komisije o statusu žena. Države su odlučivale o politikama koje utječu na žene, mlade ljude, transrodne osobe i queer zajednicu bez konzultacije s njima.
Mlade feministkinje smatraju se zlom, strašnom prijetnjom; kao rezultat smo potpuno isključene iz procesa donošenja odluka. Feministi/kinje su potrebni za poboljšanje uvjeta za svakoga. Trebaju nas poštovati i shvaćati ozbiljno.

Rumunjska

Mihaela Dragan: "Neke Romkinje se moraju udati već s 14 godina."

Romkinje se moraju boriti s dvostrukom diskriminacijom rasizma i seksizma. Neke Romkinje iz tradicionalnih zajednica se moraju udati s 14 ili manje godina, a njihovo djevičanstvo predstavlja čast cijele obitelji te su nakon udaje prisiljene napustiti školovanje i zatrudnjeti.
Ako bi Romkinje - feministkinje htjele promovirati ideju izbora adolescenticama, vođe u zajednici argumentiraju da je rana udaja tradicija, autentična i specifična za romsku kulturu. Promiču ranu udaju kao zaštitničku reakciju na anti-romski diskurs izvana. Neke djevojke koje napuštaju svoje zajednice moraju se suočiti s rasističkim društvom i odbijanjima upravo zato jer su pripadnice romske zajednice.
Za mene kao Romkinju bilo je teško imati glas u društvu i romskoj zajednici koje sam dio. Trebamo feminizam jer su Romkinje svih uzrasta izložene zlostavljanju te veći pokret kako bismo im pružili potporu i pokazali solidarnost.

Kenija

Catherine Tito: "Patrijarhalna kultura je duboko ukorijenjena."

Kao žrtva genitalnog sakaćenja, moje osobno iskustvo oblikovalo je moju predanost borbi za prava djevojaka. Smatraju me izdajnikom jer sam odlučila odbaciti patrijarhalnu strukturu, ali ne žalim.
Mlade djevojke iz zajednice Masaija još uvijek su izložene riziku genitalnog sakaćenja. Taj barbarski čin uskratio je mladim Masajkama njihova prava; njihove autonomnosti i integritet.
Patrijarhalna kultura duboko je ukorijenjena te je to velika borba za promjenu. Girls Re-defined je organizacija vođena od strane djevojaka koja djeluje u Narok okrugu u Keniji. Naša misija je osnaživanje djevojaka od 12 do 18 godina koje su izložene riziku ili su preživjele genitalno sakaćenje kako bi ponovno otkrile i slavile svoju cjelovitost, razvile samopouzdanje i postale agenti promjene u zajednici.
Zabilježili smo sporu promjenu u stavu tradicionalnih vođa zajednice za napuštanje prakse genitalnog sakaćenja djevojaka. Moj cilj je vidjeti sve više djevojaka koje idu u školu i ostvaruju svoje snove. Ako djevojke u mojoj zajednici mogu ostvariti svoje snove i pretvoriti ih u ispunjen život, to je moja radost. Kao feministkinja vjerujem da dječaci i djevojke moraju dobiti jednake prilike u životu.

Kambodža

Monyvann Nhean:
"Obitelji ovise o prihodima mladih žena."

Mlade Kambodžanke  pate od nedostatka samopouzdanja kada se radi o stvaranju životnih planova i odabiru karijere. Društvo ih ne osnažuje da slijede svoje snove i ciljeve. Djevojke trebaju uzore da ih ohrabre kao i pristup informacijama koje im mogu pomoći u donošenju ispravne odluke za budućnost. Zbog toga sam počela organizirati feminističke razgovore i programe mentoriranja karijera za srednjoškolke – želim da djevojke prihvate svoj puni potencijal i izgrade vještine vodstva.
Želim osigurati da djevojke u Kambodži nisu cijenjene samo zbog njihovog djevičanstva već da ih se cijeni kao samostalna ljudska bića. Želim da imaju snage donositi svoje odluke i oblikovati vlastite sudbine.
Ulažem puno energije u adolescentice, posebno njihove karijere i sigurnu migraciju. To su bitna pitanja za mlade žene u Kambodži: obitelji ovise o njihovom prihodu i to u lavovskom dijelu. Kada ne možemo pronaći posao u našoj zemlji, emigriramo u velikim brojevima u susjedne zemlje. To je mnogo mladih žena dovelo u nesigurne radne i putne uvjete. Želim vidjeti bolju implementaciju politika koje će zaštititi prava žena kako bi se osiguralo da imaju pravo reći da ili ne za seks, da imaju reproduktivna prava, pravo na izbor, pravo na političku participaciju i ravnopravnu plaću.

Armenija

Elvira Meliksetyan: "Smatraju nas nemoralnim ženama."

Nije lako biti feministkinja u Armeniji. Smatraju nas nemoralnim ženama koje su odlučile razoriti nuklearnu obitelj. Stigme s kojima se moramo boriti nisu samo naporne već i opasne: stalno smo u strahu od napada ekstremista.
U Armeniji, adolescenticama nije dana prilika za istraživanje želja i interesa jer je naše patrijarhalno društvo već odlučilo koga će voljeti i o čemu trebaju brinuti. Od njih se očekuje da budu skromne i poslušne kćeri, koje će postati brižne majke i poslušne supruge. To znači da su tinejdžerke izložene uskom setu ideja o tome kako bi njihova budućnost trebala izgledati. Pate od niskog samopouzdanja, nedostatka samosvijesti i često su pod stresom. Nakon što sam preživjela psihičko zlostavljanje u vezi, odlučila sam biti dio pokušaja da se zaustavi nekažnjavanje nasilja utemeljenog na spolu. Kada djevojke odluče osloboditi se okova stereotipa i učiniti nešto drukčije, susrećemo se s otporom obitelji i zajednice. Za sve žene u Armeniji prakticiranje svojih prava dolazi s cijenom.
Nastavit ćemo borbu za jednaka prava za prilike žena i djevojaka u Armeniji, iako to može ugroziti naše živote.

Indonezija

Firliana Purwanti: "Otvorenu raspravu o seksu onemogućava pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka."

Seksualna represija u Indoneziji uzrokuje mnogo problema za tinejdžerke oko neplaniranih trudnoća, seksualnog nasilja, nesigurnog pobačaja i visokih stopa smrtnosti. Pritisak da djevojke moraju ostati djevice do braka ne dozvoljava otvorenu i iskrenu raspravu između roditelja i djece o seksu, a kamoli diskusiju o pristanku i kontracepciji.
Prema podacima istraživanja indonezijskog zdravstva i demografije iz 2012. godine, stopa tinejdžerske trudnoće je 48 na 1.000. Približno dva milijuna Indonežanki se podvrgava pobačaju i 30 posto njih čine adolescentice. U 2010. godini nesiguran pobačaj činio je pet 5 do 11 posto u stopi smrtnosti majki u Indoneziji. Sigurni abortusi su jako ograničeni i dozvoljeni samo ženama koje su u velikoj opasnosti i onima koje su preživjele silovanje te im je čak i tada dopušten abortus samo ako je trudnoća u trajanju manjem od 40 dana.
Pitam se zašto Indonežanke moraju biti djevice prije udaje, kada nitko ne brine za djevičanstvo muškaraca. Ja sam feministkinja jer osporavam nejednakosti.

Egipat

Ghadeer Ahmed: "Mlade djevojke nemaju pravo donositi svoje odluke."

U siječnju 2012., na prvoj obljetnici revolucije od 25. siječnja, osnovala sam Facebook stranicu Girls' Revolution. Počela je kao hashtag na Twitteru, koji sam koristila kako bih ohrabrila djevojke da dijele svoja iskustva diskriminacije temeljene na rodu. Shvatila sam da nisam jedina koja je bila izložena takvoj diskriminaciji.         
U Egiptu, kada djevojka stupi u pubertet, prisiljena je podvrgnuti se sakaćenju genitalija, biti pokrivena velom i susresti se s društvenim stereotipovima. Mlade djevojke tretiraju se kao uzdržavane i bez prava na donošenje odluka. To ih sprječava da budu tko jesu i prisiljava ih da zadovoljavaju društvena očekivanja umjesto da slijede svoje snove.
Nisam znala ništa o feminizmu, dok nisam osnovala grupu na Facebooku. Odlučila sam se zvati feministkinjom jer žene nemaju pravo izbora, nemaju vlast nad svojim tijelom te njima upravlja patrijarhat.
Seksualno nasilje, u privatnim i javnim sferama, ekonomska nejednakost spolova, društveni stereotipi i politička opresija žena su još uvijek veliki problem u Egiptu.

http://www.libela.org/prozor-u-svijet/6211-upoznajte-feministkinje-koje-mijenjaju-svijet/
6
Članci / U Indiji je kći (još)
« Last post by ivanak1313 on July 22, 2015, 11:07:25 am »
U Indiji je kći (još)

Dva najnovija slučaja silovanja strankinja u Indiji su na tu zemlju ponovno bacila loše svjetlo. Nasilje protiv žena je duboko ukorijenjeno u indijsko društvo. Razlozi su raznovrsni.
Jedna 18-godišnja Njemica je seksualno zlostavljana u jednom vagonu u južnoj Indiji. Napasnik je navodno bio sezonski radnik iz indijske provincije Bihar. Nekoliko dana kasnije je jedna danska turistkinja zalutala u indijskom glavnom gradu New Delhiju i upitala skupinu mladih muškaraca za put. Poslije toga je, kako je ispričala, napalo više muškaraca, odvezlo i silovalo. Osam osumnjičenih je u međuvremenu identificirano - već ih se kazneno goni. Ta dva slučaja ponovno usmjeravaju pozornost javnosti na svakodnevno nasilje nad ženama u Indiji.
Jedan izuzetno brutalan slučaj silovanja je već u prosincu 2012. izazvao ogorčenje u cijelom svijetu. Tada je nekoliko muškaraca silovalo mladu studenticu u autobusu u indijskom glavnom gradu, za vrijeme dok je autobus vozio pored policijskih kontrola. Zbog teških ozljeda koje su joj nanesene silovanjem, među ostalim metalnom šipkom, studentica je dva tjedna poslije preminula u jednoj bolnici u Singapuru. Bijes je prije svega veliki u New Delhiju. Jer su djevojke i žene, unatoč hitno donesenim oštrijim kaznama, izgleda i dalje jako ugrožene u tom gradu, u međuvremenu poznatom kao "metropoli silovanja".

Stoljećima stara tradicija


Već staroindijski izvori su ženi u društvu dodijelili podređenu ulogu, pojašnjava indologinja Renate Syed sa Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu. Syed se u svojoj knjizi "Kćerka je nesreća" (Ein Unglück ist die Tochter) intenzivno bavila diskriminacijom žena u staroj i u modernoj Indiji. "Žena je uvijek važila kao vlasništvo muškarca. Samo je muškarac smatran razumnim bićem. Žene su važile kao nerazumne", kaže Syed i dodaje da se iz toga izvlačila teza da muškarac uvijek mora kontrolirati ženu: "Na to i danas još nailazimo u Indiji, kad se ženi ne dopušta da izgrade vlastiti identitet. Na žene se uvijek gleda kao na kćerku jednog muškarca ili kao suprugu. Tako im se oduzima autonomija". A seks važi kao tabu tema, dodaje znanstvenica.

Društvo u procesu transformacije

Indijsko društvo se trenutačno nalazi u razantnom procesu modernizacije. Proteklih godina se indijsko gospodarstvo moglo pohvaliti s odličnim stopama rasta i do deset posto. Ta nuklearna i regionalna sila u međuvremenu samopouzdano traži mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Indija već odavno nije zemlja u razvoju, što postaje vidljivo kad se baci pogled na blještave metropole New Delhi, Mumbai, Chennai ili Kolkatu (nekadašnji naziv: Kalkuta). Ali u inozemstvu toliko cijenjeni i dobro obučeni IT i telekomunikacijski specijalisti i znanstvenici su u vlastitoj zemlji tek mala manjina. Jer još uvijek dvije-trećine ljudi u Indiji živi u ruralnim područjima i od poljoprivrede: tamo gdje često više sati dnevno nema struje i tekuće vode. Mnogi od tih ljudi se osjećaju isključeni iz tog gospodarskog uspona.
Sa zabrinutošću stručnjaci promatraju kako jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. "Frustracija postaje sve veća", potvrđuje aktivistkinja za ženska prava Urvashi Bhutalia iz Delhija. "Ali to nije jedini razlog zašto je nasilje protiv žena toliko duboko ukorijenjeno u društvu. Svatko može vidjeti da naš pravni sustav ne funkcionira dobro. Policija je dijelom korumpirana i spora." Aktivistice poput Bhutalie kritiziraju da policija u slučajevima silovanja često štiti počinitelje, prije svega onda kad se radi o utjecajnim ili bogatim osobama. Onda je do žena da dokažu kazneno djelo. Osim toga, sudstvo je preopterećeno, pa tako može godinama potrajati dok uopće dođe do procesa
Međutim, postoji još razloga zašto su žene često zakinute u indijskom društvu. Oduvijek se u Indiji prije vjenčanja, prema hinduističkom običaju, zahtijeva miraz od obitelji mladenke. Iako je to već desetljećima službeno zabranjeno, taj običaj se još uvijek provodi. Tako djevojke i žene postaju veliki financijski teret. U nekim sjevernim regijama, prije svega u saveznim zemljama Punjab i Haryana, je stoga proteklih godina učestalo dolazilo do pobačaja ženskih fetusa. I ta praksa je službeno zabranjena. No, odnos spolova u spomenutim saveznim zemljama pokazuje drugu sliku.

Nisko obrazovanje

Diskriminacija djevojčica počinje vrlo rano. Studije su pokazale da u mnogim regijama Indije žene sinove doje duže nego kćerke. Osim toga, u obiteljima s puno djece se školsko obrazovanje djevojčica često žrtvuje u korist dječaka. Roditeljima je pritom važno da se sinovi obrazuju, jer su oni ti koji su u takvim okruženjima, u zemlji u kojoj nema socijalnih sustava, njihovo "mirovinsko osiguranje". I toj tradiciji se indijska vlada nastoji suprotstaviti. Tako je za djevojčice pohađanje nastave u državnim školama besplatno. Popis stanovništva iz 2011. pokazuje da je na tom polju zabilježen napredak. Stopa pismenosti kod žena u Indiji sada iznosi 65,4 posto, dok je 2001. još iznosila tek oko 48 posto.
Sve to žene čini lakim plijenom, kaže indologinja Renate Syed i dodaje da se počinitelji ne libe zlostavljati ni malu djecu. U travnju 2013. se u žiži javnosti našao slučaj silovanja petogodišnje djevojčice: "Djeca su u Indiji na ulici, i počinitelji ih lako mogu uhvatiti. A upravo male djevojčice su često uplašene. Tradicionalno ih se odgaja da budu čestite, poslušne i da muškarce smatraju autoritetima." Syed međutim smatra da je, uzimajući u obzir broj stanovnika od 1,2 milijarde, stvarni broj kaznenih djela nasilja nad ženama manji nego što se stječe dojam zbog aktualnog izvještavanja u medijima.

Poziv za promjenom

Aktivistkinja Urvashi Bhutalia, unatoč svim tim problemima u društvu, vidi pozitivne znakove promjena. Kaže da se zbog slučaja teškog silovanja studentice 2012., pokrenula diskusija u društvu i više slučajeva se prijavljuje: "Kazneni zakon se pooštrio, iako vlada nije prihvatila sve naše prijedloge. Svejedno, novi zakon vidim kao prvi uspjeh."
Do istinskih promjena, međutim, može samo doći uz više obrazovanja, naglašava Bhutalia. A to, dodaje, mora početi u obiteljima. Osim toga, više žena se mora angažirati u politici, kaže ta aktivistkinja, zahtijevajući žensku kvotu na državnoj razini. Promjene će doći, uvjerena je Bhutalia, ali ona je također svjesna da će to biti dugotrajan proces.

http://www.libela.org/prozor-u-svijet/4712-u-indiji-je-kci-jos/
7
Članci / Kako je kampanja #DontManCriminate promašila 'ceo futbal'
« Last post by ivanak1313 on July 22, 2015, 10:41:31 am »
Kako je kampanja #DontManCriminate promašila 'ceo futbal'
Ivana Živković

Indijski online magazin Maggcom, samoprozvani 'ultimativni modni vodič za lifestyle i tehnologiju ', pokrenut 2015. godine, je krajem lipnja započeo online kampanju #DontManCriminate, koju su neki od medija s pravom prozvali spektakularno krivim pokušajem ispravljanja rodne nejednakosti. Cilj kampanje je, kako objašnjava Maggcom, promovirati jednakost između muškaraca i žena, s naglaskom na muškarce, te zaustaviti diskriminaciju muškaraca, odnosno, da se poput Maggcoma malo poigram riječima, muškriminaciju.
"Zašto bi se muškarci morali ustati sa svog sjedala ako dama pokraj njih stoji? Zašto bi muškarci trebali damama pridržavati vrata? Muškarci ne dobivaju besplatan upad u klubove. Muškarci, za razliku od žena, nemaju mjesečnice, stoga se ne mogu izvlačiti iz problema s objašnjenjem da su u PMS-u. Muškarci ne dobivaju glasove na račun simpatičnosti. Zašto muškarci ne bi plakali? Zašto bi muškarci trebali nositi težak teret? Zašto ne žene?"

Indija – obećana zemlja za zagovaratelje/ice nejednakosti

Ovaj Maggcomov pokušaj ispravljanja krivih džender Drina je problematičan na toliko razina da se teško odlučiti odakle započeti. Možda od izraza 'dama'? Taj izraz, koji Maggcom uporno koristi, spada u isti koš s otvaranjem vrata i prepuštanjem sjedala – u krajnje arhaičan koš koji se održava na životu samo zato što određen postotak populacije na individualnoj razini odbija preispitati uloge koje obnašamo u društvu samo zato što su i dalje svojevrstan normativ. Možda od krajnje binarnog razumijevanja svijeta i rodnih uloga? Perpetuiranja stereotipa o PMS-om izmučenim ženama na rubu živčanog sloma? Na koncu, da, zašto muškarci ne bi plakali? Zato što ih tome podučava to isto stereotipno i binarno društvo zbog kojeg Maggcom smatra da otkriva toplu vodu pitanjem 'Zašto muškarci ne bi plakali?'.
Maggcom se zatim baca u razjašnjavanje pojma 'menism', kojeg ću, u nedostatku boljeg izraza u hrvatskom jeziku, prevoditi kao menizam:
"Menizam. Podsjetimo se na zaboravljeni rod, rod od kojeg se u svakoj prilici očekuje džentlmenstvo. Kada žene govore da žele biti izjednačene s muškarcima, prešućuje se da se od muškaraca i dalje očekuje kavalirstvo. Muškarcima treba predah od herojstva – oni su suočeni s posve drugačijim oblikom maltretiranja. Rodna nejednakost muškarce uznemiruje jednako koliko i žene. Ova je kampanja za sve muškarce, žrtve društva koje uporno zaboravlja probleme s kojima se muškarci suočavaju."
Posebno je tragična činjenica da je ova kampanja osmišljena u Indiji, zemlji koja je prema nedavno provedenom istraživanju Fondacije Thomasa Reutersa ocijenjena kao četvrta najnepoželjnija zemlja za žene. Razlozi su potresni - ženski feticid i čedomorstvo, trgovina ljudima (90 posto trgovine ljudima događa se upravo u Indiji), Indija ima oko 3 milijuna prostitutki (od kojih su 40 posto djeca), seksualno ropstvo, prisilni i dogovoreni brakovi, silovanja i zlostavljanja koja se ne sankcioniraju, već stigmatiziraju žrtve. Ono što je još tužnije jest što se ovaj gore navedeni citat pripisuje ženi, Jahanvi Maheshwari, što govori o dubokoj ukorijenjenosti patrijarhata u sve pore indijskog društva, kao i u samosvijest žena u Indiji.
S obzirom na kontroverzno visoku stopu ubojstava i silovanja u Indiji, kampanju su odmah prigrlili i zagovaratelji teze da je toliko visoka stopa rezultat lažnog prijavljivanja. Riječ je o raspravi #Falsecases.

Reakcije

Kampanja je 'slomila' internet. Mnoge je šokirala, mnoge ostavila s upitnicima nad glavama. Bilo je i onih uvjerenih da je riječ o šali. Kod nekih je izazvala ljutnju, kod nekih smijeh, kod nekih sarkazam, a kod nekih, nažalost, slaganje.
Zbog nevjerojatnog interesa Maggcom je odlučio dodatno komentirati situaciju:
"Činjenica da smo kampanjom dotaknuli milijune ljudi dokazuje da ovo nije šala, već problem koji zahtijeva stvarne mjere dok još nije prekasno, dok muškarcima ne postane suviše teško opstati u ovom društvu kojim dominiraju žene", objašnjava autor teksta Varun Choudhary.
Da nema toliko Dalmacije u meni, vjerojatno bih ovaj paragraf završila komentarom  "Da, zicer".

Što je sve pogrešno u ovoj kampanji?

Kampanja, između ostalog, naglašava kako glas protiv muškriminacije ne znači da ne podržavate žensku borbu za ravnopravnost, već se kampanjom samo želi osvijestiti kako su i muškarci suočeni s nepravdom. Nije, na deklarativnoj razini, ništa pogrešno u ovoj izjavi. Međutim, prije nego ispadne da se Maggcomu ipak potkralo zrnce mudrosti, potrebno je analizirati sadržaj postera koji su kampanju uspjeli učiniti viralnom. Za početak, da si dam malo oduška, meni se čini kako je autorima i autoricama kampanje protiv muškriminacije od svega najspornija problematika slobodnog upada u klubove, što govori nešto o infantilnosti ovog medijskog istupa. Štoviše, ta je stavka izazvala nebrojene rasprave korisnika i korisnica društvenih mreža. Ipak, da ne bude sve u okviru zeza, šege, šale i kalambure, uozbiljit ću se.
Poslužit ću se logikom kampanje – dokaz da živimo u svijetu kojim dominiraju žene jest tvrdnja kako žene nerijetko dobivaju besplatna pića i besplatne upade u klubove. Daljnji 'dokazi' su situacije u kojima muškarci ženama nose prtljagu, prepuštaju sjedala, a čak i proizvodi diskriminiraju muškarce – neprivlačni muškarci se ne mogu ušminkati, ne proizvode se štikle za niske muškarce, a glupi muškarci nemaju (kako Maggcom to shvaća) 'privilegiju' da im se sve oprosti jer su 'glupe plavuše'.

Što se tiče upada u klubove – razlog te prakse koja se primjenjuje diljem svijeta je krajnje patrijarhalne naravi. Žene imaju besplatan upad u klubove jer se vlasnici klubova nadaju da će na taj način privući što više muškaraca. Sve je, dakle, podređeno željama i potrebama muškaraca. Na vrhu piramide je, međutim, samo jedna stvar, a to je profit. Profit od prodaje pića muškarcima koji će se sjatiti u klubove kako bi plaćali pića ženama koje su dobile slobodan upad, i to zato što ih društvo uči da je ženu najlakše osvojiti ukoliko je na ovaj ili onaj način kupiš.
Nadalje, jeste li baš sigurni da ne postoji šminka za muškarce? Jednostavan pothvat poznat kao guglanje otkriva kako ne samo da postoji šminka za muškarce, već i tutorijali za šminkanje. Čak i da ne postoji, poprilično sam sigurna da su puderi i korektori rodno neutralni. Možda ne postoje štikle, ali postoji nešto što se zove 'shoe lifts', a možete ih nabaviti na Amazonu gdje koštaju nevjerojatnih 19,99! A i, nosite štikle ako vam se nose štikle. Ovo je samo trivijalni dio problema. Kampanja, kao što je zaključio velemudri Varun Choudhary, zaista jest privukla milijune. Između ostalog, kampanja je privukla glumce, kako Maggcom navodi, zlatnog doba Bollywooda koji su podigli svoj glas protiv diskriminacije muškaraca.

Ispod prvog plakata stoji i dodatno pojašnjenje:
"Sve lijepe, pametne, pa i bogate djevojke, traže bogatog muškarca za kojeg će se udati. Mladić mora biti ili bogat ili zgodan da bi se oženio bilo kojom djevojkom. Povijest nas podučava situacijama u kojima se glupe plavuše udaju za bogate tatice i žive od njihovog novca, a pametni i zgodni mladići moraju svoj novac zaraditi."
Objašnjavanje svih razloga zbog kojih je ova tvrdnja pogrešna bi potrajalo i pretvorilo se u glomaznu digresiju pa neću dodatno pojašnjavati problematiku koja je, sigurna sam, svima već i više nego jasna.
Drugi plakat, koji izražava tvrdnju 'Ako ti ne dopustim da radiš, nesiguran sam. Ako ti dopustim da radiš, trpim uvrede da živim od ženine plaće' je gotovo zastrašujuć. Kakva je točno razina (ne)shvaćanja rodne ravnopravnosti prisutna kod autora i autorica ove kampanje ako svjesno promoviraju tezu da je na muškarcima odluka o tome hoće li žene raditi ili ne? Zar je novac kojeg zarade žene nečasniji od novca kojeg zarade muškarci?

Na koncu, autori kampanje od glumaca s nekih plakata nisu tražili dopuštenje za korištenje njihovih fotografija, odnosno lica. Kao glasnogovornici kampanje su iskorišteni, između ostalih, Elijah Wood, koji se u intervjuu za GQ deklarirao kao feminist, te Jude Lude Law, koji je u intervjuu za Mr. Porter 2013. godine objasnio kako način na koji Hollywood tretira žene smatra nepoštenim.
Ali to nije sve – uz krivo shvaćanje rodne ravnopravnosti, Maggcom vam nudi i aplikaciju #DontManCriminate.

http://www.libela.org/sa-stavom/6396-kako-je-kampanja-dontmancriminate-promasila-ceo-futbal/
8
Članci / Seksizam žene boli jednako kao i obično zlostavljanje
« Last post by ivanak1313 on July 11, 2015, 01:54:03 pm »
Seksizam žene boli jednako kao i obično zlostavljanje

Verbalno zlostavljanje često prelazi i u fizičko. Započinje s neukusnim komplimentima ili komentarima i prerasta u “slučajne dodire”

Lijepe žene imaju bolju startnu poziciju u odnosu na muškobanjaste kandidatkinje ako se prijavljuju na tipično ženska radna mjesta kao što je primjerice posao tajnice, no natječu li se za “muško” zanimanje ljepota će im samo odmoći, pokazuju rezultati američke studije. Privlačni ili šarmanti muškarci uvijek će imati prednost, bez obzira na vrstu posla na koju se prijavljuju. U određenim okolnostima poslodavci imaju legitimni pravo tražiti zaposlenike koji su “ugodni oku”, osobito ako rade na šalterima ili u stalnom kontaktu s ljudima kojima moraju prodati proizvod, objasnio je Stefanie Johnson, profesor na Coloradskom sveučilištu i voditelj studije. Kod ispitanika kojima je rečeno neka odaberu najboljeg čovjeka za posao muških zanimanja poput zaštitara, zatvorskog čuvara ili vozača kamiona lijepe žene nisu imale uspjeha. No sudeći prema rezultatima istraživanja objavljenog stručnom sociološkom časopisu lijepi ljudi lakše prolaze u poslovnom svijetu. Osim većih plaća, lakše napreduju i imaju veću podršku okoline. Domaće istraživanje o jednakim mogućnostima na tržištu rada koje je proveo CESI pokazuje kako je muški rukovodeći kadar dominantan u svim poduzećima bez obzira na spolnu strukturu zaposlenih i čini 65 posto. Seksizam na poslu boli i ponižava jednako kao seksuano zlostavljanje, pokazuje studija Michiganskog sveučilišta. Uvrede, šale i mobbing na spolnoj bazi ne treba olako shvatiti jer osim što uništavaju motivaciju ostavljaju i psihološke ožiljke.

Govore im kako nisu dovoljno dobre samo zato što su žene. Devet od deset žena na poslu trpi neki oblik seksualne diskriminacije, pokazuju rezultati istraživanja na Sveučilištu Michigan. Na podugačkom popisu uvreda kojima muškarci najviše vrijeđaju žene nalazi se javno predbacivanje kako nisu dovoljno dobre za posao. No verbalno zlostavljanje često prelazi i u fizičko. Započinje s neukusnim komplimentima ili komentarima i prerasta u “slučajne dodire” u prolazu. Žensko odbijanje direktnih ili indirektnih “romantičnih” ponuda nadređenih najčešće završava otkazom ili daljnjim mobbingom zbog kojeg često pate i profesionalni rezultati.
9
Članci / Seksizam u svakodnevici: Muž ti kuha? A zašto ti to ne radiš?
« Last post by ivanak1313 on July 11, 2015, 01:50:12 pm »
Seksizam u svakodnevici: Muž ti kuha? A zašto ti to ne radiš?

Oba spola otvoreno su progovorila kakve seksističke komentare su čuli. Nekima je u redu da žene manje plaćaju za isti posao jer "muškarac ima veće troškove"

I muškarci i žene otvoreno su progovorili na aplikaciji Whisper o najgorim seksističkim komentarima koji su im bili upućeni. Stereotip je i dalje da je žena za kuhinju i djecu jer "nije previše bistra", a muškarac za fakultete i veće plaće za isti posao, jer "on ima veće troškove".
Ovo su njihova iskustva:
- Ideš na smjer znanost? Mislim, sretno, ali... To su stvari za muškarce, nećeš daleko dogurati.
- Žene ne pripadaju na fakultet, trebale bi biti kod kuće i imati djecu.
- Tvoj muž kuha? Zašto to ti ne radiš?
- Neznanac mi je prišao na poslu i pitao me zašto nisam udata, jesam li neplodna.
- Ti si žena, ti nisi za vojsku.
- Ideš li na fakultet po svoju "gospođa" diplomu? Nisi previše bistra, čak niti za curu.
- U ovoj kompaniji muškarci moraju imati veće plaće jer oni uzdržavaju svoje obitelji, imaju više troškova nego ti.
- Ti si muškarac pa ne možeš odgajati kćer samostalno.
- Zašto plačeš? Pa što si ti curica?
- Jednom su mi rekli da zašutim jer je "muškarac govorio".

http://www.24sata.hr/psihologija/seksizam-u-svakodnevici-muz-ti-kuha-a-zasto-ti-to-ne-radis-425306
10
Članci / Siromaštvo ima žensko lice
« Last post by ivanak1313 on May 21, 2015, 11:22:32 am »
Siromaštvo ima žensko lice
Piše:  Nada Kujundžić


Ako je vjerovati članici Oxfordskog instituta za socijalnu politiku i skupine Women's Budget Fran Bennett, rod ima snažan utjecaj i na uzroke i na posljedice siromaštva. Međutim, pitanje roda rijetko kada ulazi u rasprave o siromaštvu. Pribjegavanje rodno neutralnom vokabularu u diskursu o siromaštvu, smatra Bennett, zaklanja pogled na “važna pitanja o  razlikama u odnosima žena i muškaraca prema skrbi, tržištu rada i državi blagostanja”.
I u slučajevima kada se pitanje roda uvodi u raspravu, uglavnom ga se svodi na brojčane odnose muškaraca i žena koji/e žive u siromaštvu (u većini zemalja siromašne žene brojčano nadmašuju muškarce).  toviše, silne brojke i statistički podaci, njihove usporedbe i analize u tolikoj mjeri zaokupljaju struku da se rijetko tko pita koji su uzroci nejednakosti o kojoj spomenute brojke svjedoče.
Nepotpunoj (a djelomice i pogrešnoj) slici o vezi roda i siromaštva pridonosi i činjenica da su dosadašnja istraživanja na spomenutu temu bila ograničena na kućanstva na čelu sa ženama. Prvi korak ka popravljanju postojeće situacije, smatra Bennett, leži upravo u napuštanju fokusa sa 'ženskih' kućanstava. 
O spomenutoj potrebi proširivanja fokusa istraživanja na druge oblike kućanstva, naročito ona kojima su na čelu parovi, već je govorila Jane Millar. Spomenuta istraživačica ističe nužnost sagledavanja doprinosa svakog pojedinca kućanstvu, te stupnja njihove ovisnosti o drugim članovima/cama tog istog kućanstva. Takav pristup, smatra Millar, pridonio bi boljem razumijevanju procesa osiromašivanja pojedinaca nakon eventualnog raspada kućanstva, kao i uloge roda u kućanstvima u kojima siromaštvo pogađa oba partnera.
Millarinim naputcima Bennett pridodaje i važnost razvijanja svijesti o promjenama na tržištu rada i širim društvenim promjenama. Sve veći udio žena na tržištu rada posljednjih desetljeća rezultira povećanjem prosječnog prihoda po kućanstvu, što pak dovodi do pomicanja granice siromaštva.
To, pak, znači da se mnogo veći broj kućanstava koja ovise o samo jednoj plaći sada nalazi na/ispod granice siromaštva. Istovremeno, sve je manje financijske potpore dostupne onima koji iz ovog ili onog razloga ne sudjeluju na tržištu rada, a i porodiljne naknade sve su skromnije (podaci koje navodi Bennett odnose se na Ujedinjeno Kraljevstvo, no niti u Lijepoj našoj situacija nije ništa bolja). Iako nitko do sada nije u potpunosti usvojio Millarine sugestije, brojni istraživači/ce uhvatili/e su se u koštac sa sličnim problemima.
U Europskoj uniji osobita se pažnja posvećuje problemu siromašnih radnika/ca: istraživanja su pokazala da siromaštvo češće pogađa zaposlene žene nego muškarce, uglavnom zbog vrste zaposlenja i nižih primanja.Već i ovaj primjer podupire Bennettinu tezu da pri razmatranju siromaštva valja uzeti u obzir ključne rodne probleme, poglavito nejednaku raspodjelu rada, te razlike u plaćama i pravima na novčanu pomoć.
Prvi korak ka boljem razumijevanju i potpunijim analizama veze siromaštva i roda, smatra Bennett, leži u istraživanju novčane zavisnosti pojedinaca unutar kućanstava, čak i takvih koja su trenutno iznad granice siromaštva. Naime, financijska ovisnost u sebi krije dodatan rizik siromaštva.
Nedavno istraživanje Nacionalnog odbora za jednakost u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazalo je da je rodna nejednakost mnogo veća na polju materijalne (ne)ovisnosti negoli na polju siromaštva. Velik broj žena i dalje je materijalno ovisan o svojim obiteljima i/ili partnerima što bi se, kako tvrdi profesor ekonomije Tony Atkinson, također moglo okarakterizirati kao život u siromaštvu. O tome da li se ovisnost o novčanoj potpori drugih dade izjednačiti sa siromaštvom dalo bi se raspravljati; ono što je sigurno jest da ta vrst ovisnosti sa sobom nosi rizik budućeg siromaštva.
Da bismo bolje razumjeli poveznice između roda i siromaštva, smatra Bennett, najprije valja identificirati i analizirati pojedine sastavnice prihoda parova kao i promjene u prihodima i materijalnim situacijama kroz životni vijek pojedinca. Takve spoznaje ključne su za bolju procjenu konkretnih utjecaja i posljedica koje pojedini zakoni i strategije imaju u praksi. 

http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/6155-siromastvo-i-rod


Pages: [1] 2 3 ... 10