Doc. Dr. Lejla Mušić
Fakultet političkih nauka Sarajevo
11/26/2015

„Rodni stereotipi-zvuči poznato?“, editorice Monje Šuta-Hibert, pokazuje dekonstrukciju tradicionalnih pristupa razumijevanju rodnih odnosa, kroz mulitdimenzionalne perspektive, koristeći se različitim umjetničkim i stilskim metodama i izražajima, preko esejističkog pristupa, stripovnih prikaza, diskusija i analiza, te osvrta o statističkim podacima, nudeći prikaz različitih problema mladih feminiteta i maskuliniteta, kroz 13 kraćih autorskih crtica i osvrta, pomjerajući fokus ka višeslojnosti problematike mizogenije u rodnim odnosima, pogotovo onim neprimjetnim dimenzijama, u kojima se razvijaju i jačaju kršenja ženskih ljudskih prava.
Monja Šuta Hibert, u svojoj uvodnoj riječi, osvrćući se na nekoliko pojmova u oblasti rodnih studija, opisuje kako je nastala knjiga sama. Incijativa za kreativni dijalog i edukacija kao projekat, zajedno sa grupom Brkate, i stripovanim situacijama istaknutog mladog autora Jakova Čaušević, u kojima se prikazuju mizogeni obrasci mišljenja, življenja i osobito težina antifeminističkih pozicija, koje otjelovljuje patrijarhalna ženskost, kao najstrašnije dokidanje sopstvenog egzistentnog principa, a koja u tome svemu, predstavlja najjaču podršku, očuvanja i održanja, najstrašnijih oblika patrijarhata, koji podupiru otvoreno mržnju prema svemu ženskom. Svaka priča, u formi stripa najavljuje svoje ideje, a idealna je prilika, kako to editorica Šuta-Hibert tvrdi: „ da djeluju edukativno i ohrabrujuće“, pogotovo za mlade. Ova knjiga je ujedno publikacija, koja je dio edicije Bauk Feminauk, koju izdaje TPO fondacija, a koju je osnovala harvardsko-stanfordska gostujuća profesorica Zilka Šiljak Spahić, čija je sjajna ideja omogućila nastanak ovakvih izdanja i radova. Prelazak na bolonjske standarde u obrazovanju i edukaciji mladih, pogotovo u Bosni i Hercegovini, zahtjeva, da znanost, bude, intradisciplinarna, interdisciplinarna, pluridiciplinarna i duhovita, te da u znanosti postoji izvjesna dimenzija ironizacije, koja je nesvakidašnja, a na šta je još upozorio Sokrat, u svojim majeutičkim metodama, dolaskom do znanja metodom propitivanja, vješto postavljenim duhovitim dosjetkama.
Najmističnije, u samoj ovoj studiji, jeste da se ona in vivo bavi najstrašnijim, najmračnijim, partijarhalnim nivoima najomraženijim, za neke mlade čak i zabranjenim pojmom feminizma, feministkinja, ali kroz crtice, između dvanaest feministkinja,  jednog mladog feministe, kojih je sve više i u našem društvu. Biti feministkinja je zabranjeno, ali feminista je nešto sasvim neprimjereno, nepoznato, i gotovo začuđujuće. Mladi autori su koristeći se mulitiplim stilskim metodama, od osobnog dnevnika do eseja, dopustili da svako od njih iznese svoj osobni odnos prema rodnim dimenzijama problema bh stvarnosti, odbijajući da ovo postane još jedna monolitna autorska studija, sasvim teorijska, bez ijednog slikovnog prikaza, pokazujući da znanost upravo posjeduje raznolike moduse svoga pojavljivanja, i razotkrivanja.
Samim nazivanjem feminizma, feminističke znanosti naukom koji nije bauk, naglašavaju da je to „ samo jedna potencijalna mogućnost, odnosno ideja o svijetu, u kojem muškarci i žene kao i sve druge, marginalizirane grupe, i pojedinci/ike, ravnopravno sudjeluju u svim oblastima života“! ( Šuta Hibert 2015:7).
Publikacija je sačinjena iz dvanaest kratkih crtica ili eseja, u kojima se rastapaju sa ironijskim prošivnim bodom komičnog stripa, nekoliko zanimljivih pojmova koje susrećemo u svakodnevnom životu, a koji su nužni elementi razgovora i u znanosti. Autorice i autor, pokušavaju da pokažu da su najkompleksnije istine o svijetu ideja života, najjednostavnije te da je najistinskija umješnost potrebna, da bi se ono što je kompleksno, predstavilo na jednostavan način. Komični prikaz u stvari prelazi u ironijske crtice, u kojoj svako od mladih autora, pokazuje kako se to mizogenija zaodjenula na različitim nivoima, i ušla tako široko i slobodno, u naše živote, te uslovila interpelaciju identiteta, koji rasijavaju rodnu mržnju ideološki, gotovo uvijek nesvjesno. Publikacija razmatra pojmove, od diskriminacije, preko roda i obrazovanja, majčinstva i roda, ženskih subjekata koji su marginalizirani, objektificirani, toliko zlostavljani da nestaju, žena koje služe kao ukrasi, bilo oni politički ili stranački. U tekstu Šta je to diskriminacija, Ena Bavčić, dekonstruira nekoliko rodnih stereotipa naglašavajući posljedice rodne diskriminacije poput: „seksualnog zlostavljanja, zlostavljanje na osnovu trudnoće, rađanja( seksualno i reproduktivna prava), kao manja plata i nejednaki uslovi prilikom zapošljavanja „(2015:10-11). Elmaja Bavčić, aktivistkinja i feministkinja, u svom djelu teksta govori o intersekciji roda i obrazovanja, demistificirajući kompleksan pojam poput feminizacije zanimanja, koju vidi načinom borbe protiv neravnopravnosti spolova, sa tendencijom fokusa na povećanje broja žena u određenim zanimanjima. Tri crtice, jedna petak, Lamije Begagić, u formi roditeljskog dnevnika ispisuje stranice o rodnom obrazovanju i socijalizaciji djece u osnovnoj školi, naglašavajući značaj procijepa u vremenu za mladu obrazovanu majku poput onih momenata kada: „Bauljamo po kuhinju, režemo jabuke, pravimo limunadu i kradući vrijeme od obaveza , pokatkad uspijemo živjeti“(2015:27): „Ja sam majka dovje djece. Jedno je usvojeno, drugo nije. Ujedno dolazi do sasvim unutarnjih monologa sa neobičnim previranjima, a koja mogu služiti kao pomoć mladima sa istim problemima: „Koje je manje moje? Ono za koje nisam stajala u redovima pred birokratskim aparatom ili ono za koje nisam ležala, pred neonskim svjetlima, i govorila na dripu, mogu ja to?!“. Nevidljivi ženski subjekti, autorice Jasmine Čaušević, magistrice prve generacije sarajevskih Rodnih studija, polazi sa sasvim neobičnom dilemom, a koja je ujedno stripovana na stranicama knjige, u kojoj tvrdi da je sasvim neobično što je izumiteljica patenata koji je omogućio Wifi tehnologije, Hedy Lamarr, žena, a da se još uvijek čuju mizogene konotacije o ženama i internetu, a internet tehnologije često služe ojačanju patrijarhata u sveprisutnoj repatrijarhalizaciji i retradicionalizaciji. Otvarajući stranice ženske historije, Čaušević Jasmina, navodi brojne žene čija su otkrića promijenila nauku i tehnologiju, a koje su često marginalizirane, zapostavljene, ne zaboravljajući pri tome ni prve žene u znanosti sa naših područja poput doktorice Ševale Zildžić-Iblizović, prve doktorice medicine, , Maše Živanović, prve matematičarke, i mnogih drugih. Ulazeći u lingivističku dimenziju jezika, Čaušević osobito propagira, rodno senzibilan jezik i feminizaciju ženskih zvanja. Žene kao politički i stranački ukrasi, Arijane Aganović, govori o rodno osjetljivim politikama kao znanstvenoj fantastici za bh politički život, uz negativne primjere ženskih političkih kampanja, koje zapravo ne podržavaju žene u politici nego ih obeshrabruju, a politika spolne i rodne ravnopravnosti, bi zapravo trebala biti pitanje od zajedničkog interesa za sve građane/ke BiH. U nekim od ovih crtica, autorice i autori, se potpuno otvoreno pokazuju čitalačkoj publici, sa svojim osobnim razočarenjima, tajnama, idejama, ili životnim situacijama poput dobijanja ili gubljenja zaposlenja, kakve nalazimo u priči Halka života doktorandice Fakulteta političkih nauka, bh feminističke teologinje i anglistice, Đermane Šeta. U svom djelu teksta, autorica propituje rodne stereotipe o pokrivanju, prilikom zaposlenja, a tehnička dimenzija rada upotpunjena je stripom magistra rodnih studija, Jakova Čaušević, u kojem se pokazuju predrasude i njihova neutemeljenost. Feminističko odbijanje identifikacije sa tradicionalnim modelom promocije heteroseksualne porodice, u pričama o princezama i prinčevima, te s osobitim fokusom na fenomen lažnog krunisanja, gdje je svaki kraj gotovo uvijek sretan, dok je u stvarnosti, kako je to jedan glasoviti pisac davno izrekao, svaka sretna porodica sasvim jednaka, dok je nesreća svake nesretne porodice, sasvim osobita nesreća. Azra Smailkadić-Brkić dekostrukcijom bajke se pita hoće li jednom zauvijek iz mode izaći princeze i roze haljine, u skladu sa profeminističkom pozicijom prominentnog bh profesora Asima Mujkić, o fenomenu mogućnosti zasnivanja ideje o Frankenstainovoj mladoj, ili bajci u kojoj su žene racionalni subjekti sa sopstvenim izborima. Patrijarhalne kovanice, poput tradicionalnih izreka, u crtici autorice Melike Šahinović progovara o legalizaciji razvoda braka a „Dok nas smrt ne rastavi“, je sad već odavno dekonstruiranio, u različitim tv emisijama i showovima, poput Jerrija Springera, Varalica, ili statistika o brakolomstvu, a koje je najčešće u prvih pet godina braka. Osobito je duboizna studija autora Ulricha Becka i Elisabeth Beck-Gernsheim, nazvana, Normalni haos ljubavi, kao i ona novijeg datuma koja se bavi temomo braka u postmodernom dobu, a koja iznosi zanimljivu ideju da su danas na djelu, ženske biografije, da žene imaju potrebu da ostvare sebe i svoju karijeru, te da se od žena više ne može očekivati dvostruka opresiranost, obaveza domaćice i zaposlene žene. U pogledu na budućnost braka, autori su sasvim pesimistični, i smatraju da će brak vjerovatno prerasti u partnerske odnose, da će primarni agens movens zasnivanja odnosa, biti želja za kvalitetnom zajednicom, te da će se iz tog razloga dešavati sklapanje više brakova u toku svog života, s ciljem pronalaska idealnog partnera ili partnerice. Publikacija se nastavlja sa kratkim napomenama, o životu žena koje su zlostavljane u porodici, i u bračnoj zajednici. Nerijetko ljudi dovrše svoj život, da nikada ne čuju ili ne budu dio edukacija o nasilju, te nikada ne dobiju priliku da iziđu iz circulusa viciosusa nasilja, u kojem nasilnik uvijek vreba žrtvu, sa spremno pripremljenim patrijarhalnim dosjetkama, a koje imaju za cilj samo jačanje ovisnosti, i zatim potpuno gubljenje svijesti o tome što je nasilje, a što nije. O tome govori i Radmila Žigić, naglašavajući statistike iz 2012, oko 47%  žena u BiH se izjasnilo, da je bilo zlostavljano na različite načine. Crtice iz svakodnevnog života, usmjeravaju pažnju na nekoliko zanimljivih problema, od kojih pate žene, a ne muškarci, a kojima se mizogeni muškarci, nažalost, nikad neće zapitati. Autor Zlatan Delić, otvoreno pokazujući pro-feminističko stajalište, za koje osobno držim, da je veoma važno za jačanje mreže institucionalne podrške borbi protiv nasilja nad ženama, pokazuje šta su to stvarne razlike u očekivanjima, koje društvo stavlja pred mlade žene i muškarce, i zašto je važno shvatiti te razlike kako bi diskriminacija koja postoji, bila evidentna. Stoltenberg je pišući svoju studiju Odbijam da budem muškarac, izrekao da odbija da bude muškarac ako biti muškarac znači podržavati nasilje nad ženama, pa je stavljanje na stranu feminističkih pozicija zapravo i pravi muški aktivizam, a koji je propagirao i propagira u Muškom manifestu, Ben Zemon, pa danas imamo muška manifesta koja propagiraju ravnopravnost u bračnoj zajednici, životu i partnerskim odnosima. Magistar rodnih studija, a koji se bavio konstruiranjem turbo-folk identiteta u pjesmama turbo folk pjevačica, govori o nekoliko posve ženskih problema, poput dlakavosti, menstruacije, hranjenju beba, „plavušastim vicevima“. Da bi se ideologija patrijarhalne imperativne bjelačke mizogine Zapadne perspektive, mogla razotkriti nužno je ući u optikum medija, i potražiti gdje se nalazi slika žena? Da li je ta slika napredovala od Happy house wife mitova ili je ona samo ljepše upakovana, nataložena teretom predrasuda i stereotipa, a koji pod utjecajem repatrijarhalizacije i retradicionalizacije, prijete da nas vrate unazad, i ne dopuste nam povratak nikada više, te nam pri tom dokinu pripadnost bilo kakvom emancipiranom svijetu, dok tamo negdje daleko u zemljama Beneluksa, i skandinavskim zemljama, mladi s rođenjem dobijaju pravo da žive život bez nasilja, patrijarhalnih predrasuda, primitivizma, i nametanja primitivnih obrazaca mišljenja i življenja, koji prokrustovskim metodom, ubijaju svaku kreativnost i svaku želju za životom, čineći od mladih ljudi monstrume ili monstrumke, koji se nalaze samo u piću, alkoholizmu, narkomaniji, a nerijetko izvrše i samoubistvo. Pitamo se zašto smo se mi morali roditi baš ovdje, i šta sad, da u stvari, s tim ovdje mi, učinimo, te kako to sada i ovdje utiče na ono buduće tamo, što bi mi željeli biti?? Te kako mi da dobijemo pravo da budemo ovi ovdje, a da mi nemamo obavezu emancipacije nečeg što se apsolutno emancipirati ne može. Te zašto nama zapade u udio tako teška zadaća, te kako je neko konačno ne skine sa naših malih bremenitih pleća, kako bi mi imali pravo na svoje sada i ovdje.  Dragana Dardić, direktorica Helsinškog komiteta građana Banja Luke, piše o ženama u ogledalu medija, naglašavajući pri tom objektifikaciju ženskog tijela osobito u reklamama suhomesnatih proizvoda. Ovo zanimljivo propitivanje u studiji, u pitanju Zašto još uvijek govorimo o seksizmu, se dovršava ili razotkriva u novim idejama, sa autorskim crticama bosansko-hercegovačke harvardsko-stanfordske sjajne profesorice Zilke Šiljak Spahić, koja pojašnjava ono što je i cilj same studije, distinkciju najfrapantnijih, najfantazmagoričnijih, najciničnijih i najzastrašujućih pojmova seksizam i BENEVOLENTNI SEKSIZAM. Profesorica Šiljak Spahić, objašnjavajući pojam seksizam, tvrdi da je to „ termin posuđen iz engleskog jezika i donosi se na stereotipe, predrasude, i diskriminaciju na osnovu spola, u najvećoj mjeri ženama i protiv žena. „(2015:107). Profesorica ujedno pojašnjava i raznolike reakcije na pojam, a koje su nužne i veoma potrebne te lako razumljive i napisane za sve one, koje bi mogao zainteresirati pojam. Ali seciranje in vivo pojma seksizma, naša feministička teologinja Zilka Šiljak-Spahić, doseže uvođenjem pojma BENEVOLENTNI SEKSIZAM, koji je zapravo jako teško pronaći u široj feminističkoj rječničkoj literaturi. Tako da studija koja počinje kao šaljiva priča, zagonetka ili dosjetka u stripu, u svojim crticama, dolazi do veoma značajne i neophodne znanstvene analize, koja je i orginalna i nužna, da se shvati kako nas patrijarhat mami, opčinjava, nosi, kao ideologija, koju mi često podržavamo, iako to ne bi željeli, iako toga nismo svjesni. „Benevolentni seksizam, je samo na prvi pogled bezopasan i dobronamjeran, a u suštini je diskriminirajući i patronizirajući. Ženama se kaže da zaslužuju pažnju i zaštitu, te da se muškarac treba brinuti o njima, voljeti ih, finansijski ih izdržavati, i poštediti ih teških poslova, zbog njihove uloge majčinstva“ (2015:108-109). Najstrašnija dimenzija „glorifikacije“ jeste kontrola i zabrana ženama prava na ravnopravno učešće u javnom, političkom, i porodičnom životu, a patrijarhalno društvo nagrađuje „samožrtvujući matrijarhat“(Blagojević M), statusu, koji ženama daje određenu moć u odnosu na druge žene i druge muškarce, pa time uljepšavaju i čine prividno taj život ljepšim, i boljim, dok u stvarnosti, taj status primarno lišava žene prava na ravnopravan status u društvu, uopšte, čineći od njih nekoga ko još uvijek nije u stanju da shvati osnovne odrednice, Obrane ženskih prava, Mary Wolestoncraft u riječima Žene budite razumne!, te se u postmodernizmu još uvijek slave dihotomije, na čije lišavanje naše BH društvo nema pravo, ili im nije doraslo. Stoljećima nakon, predane i krvave borbe za ženska ljudska prava, repatrijarhalizacija i retradicionalizacija, još uvijek ubiru svoje žrtve, redovito, i uvijek iznova, otežavajući pravo na ostvarivanje ženskih ljudskih prava, onima koji ih žele uživati.
Ovaj autorski rad, izuzetno je kreativan rad, grupe mladih autorica i autora, upotpunjen umjetničkom dimenzijom izražavnja urbane gradske populacije, stripom, a koji predstavlja korisno mjesto iznalaženja ideja, uputa, crtica, i novih spoznaja o Rodnim odnosima i stereotipima, te je iz tog razloga veoma dobrodošlo i korisno autorsko ostvarenje, čitalačkoj publici svih generacija u BiH, i govornom području jezika ovog regiona, pa ga u tom smislu, sa oduševljenjem i preporučujem u zahvalnost autorima i autoricama na korisnoj edukativnoj publikaciji, uz želju da njihova edicija zaživi i donese nove, i nove naslove , a osobito u polju Rodnih studija.