S ciljem zajedničkog i kritičkog promišljanja o dubljim korijenima socijalne traume, poput kolektivnog nasilja, rata i genocida, razmjene iskustava i znanja o ovim konceptima i mehanizmima njihovog djelovanja, potpunijeg razumijevanja interakcija između različitih grupa i iniciranja interdisciplinarnog učenja koje nadilazi grupne podjele i otvara nove mogućnosti i vizije kolektivnog ozdravljenja, dana 12.-13.7.2014. godine, u okviru TPO Programa za interdisciplinarno učenje i istraživanja (PILAR), u Tuzli i Potočarima održana je PRVA MEDJUNARODNA KONFERENCIJA i Interdisciplinarna učionica "Trauma, pamćenje, ozdravljenje"..
Na Konferenciji i Interdisciplinarnoj učionici učestvovali su eminentni znanstvenici/ce i aktivisti/ice iz BiH, Srbije, Australije i Amerike: akademik Dubravko Lovrenović, prof. dr. Alija Sutović, prof. dr. Hariz Halilović, prof. dr. Jasmina Husanović, prof. dr. Damir Arsenijević, doc. dr. Enes Osmančević, doc. dr. Patrick McCarthy, doc. dr. Mevludin Hasanović, doc. dr. Edisa Gazetić, dr. Nermina Kravić, mr.sc., dr. Amra Delić, dr. Branka Antić Štauber, Srđan Šušnica, dipl. iur., Rade Radovanović, dipl. novinar i dr. Zilka Spahić Šiljak, program direktorica TPO.
Skup je otvorila dr. Amra Delić iz Tuzle, a riječima dobrodošlice učesnicima se obratila i prorektorica za nastavu Univerziteta u Tuzli prof. dr. Rejhana Dervišević, poželjevši im uspješan rad i plodonosnu suradnju. Prvoga dana, rad se odvijao kroz četiri panel sesije: Liječenje historijom; Trauma, genocid i rod; Kontekst nakon genocida i masovnog nasilja; Propitivanje traume i društvenih promjena.
Uvodno predavanje na temu Zavodnička historiografija: lažna povijest, lažni identitet održao je akademik Dubravko Lovrenović, u kojem navodi da se u novoj političkoj stvarnosti - s Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom kao dvjema državama u
kojima žive Hrvati - javlja identitet kao goruća tema, jer je postmodernost kao odgovor na "gubitak referencijalnosti" pluralizirala identitetsko pitanje odnosno "moć traganja za sebstvom".  Otvarajući kao povijesno i egzistencijalno pitanje: „Kako pomiriti nacionalnu, državnu i kulturološku pripadnost“?, te „Kako izgraditi povijesno autentičan identitet koji je koncept integralnog katoličkog hrvatstva sveo na patriotske fikcije tipa
"od stoljeća sedmog", "Bog i Hrvati" i "Hrvatska do Drine"? akademik Lovrenović navodi primjer evropskog iskustva koje bi moglo biti od pomoći: „Ujedinjenje Italije popratio je talijanski državnik Massimo d' Azeglio rečenicom: 'Stvorili smo Italiju, sad moramo stvoriti Talijane', što jednako vrijedi za današnju Evropsku uniju: 'Stvorili smo Evropsku uniju, sad moramo napraviti Evropljane'. Može li se slična formula primijeniti na BiH.

"Stvorili smo Bosnu i Hercegovinu, sad moramo napraviti (političke) Bosance i Hercegovce"?, još je jedno od značajnih pitanja koje je otvorio prof. Lovrenović. Predavanje na temu Šutnja u velikoj grupi u Bosni i Hercegovini kroz istoriju održao je prof. Alija Sutović i prikazao slučaj mladića iz Srebrenice, koji je u julu 1995. godine kao 17-godišnjak preživio strijeljanje i genocid i koji je, nekoliko godina kasnije, tokom svjedočenja u Hagu zanijemio, danima ne progovarajući, što je bilo razlogom za njegovo uključivanje u tretman u analitičkoj grupi. Prof. Sutović je govorio o pojmu šutnje i „grupe“, karakteru i značenju šutnje sa psihodinamskog aspekta, njenom utjecaju na razvoj grupne dinamike, te o emocionalnoj komunikaciji neverbalnog karaktera u maloj i velikoj grupi, fokusirajući se na kolektivitet u velikoj grupi (društvo, narod, transnacionalna grupa). Sutović se u svom izlaganju osvrnuo i na BiH kao „prostor u kojem nedostaje konsenzus o bitnim istorijskim pitanjima“ i koji kao takav „biva ispunjen šutnjom“ koja predstavlja pogodne tle za „bujanje“ emocija (mržnje, straha, želje za osvetom, stida, krivnje, poniženosti) i razvijanje mitova.
U drugoj panel diskusiji „Trauma, genocid i rod“, dr. Nermina Kravić održala je predavanje na temu:Genocid i mladost Srebrenice: druga generacija žrtava, u kojem je govorila o utjecaju ratnih traumatskih događaja iz perioda ranog djetinjstva djece koja su preživjela genocid u Srebrenici na razvoj ličnosti i njihovo psihičko zdravlje u adolescenciji, dok je prof. Hariz Halilović, tokom svog izlaganja „No country for old memories: War widows and fatherless families in the Bosnian diaspora in the aftermath of genocide“, sa stanovišta socijalne antropologije govorio o nekim od aspekata rodno-zasnovane raseljenosti nakon iskustva genocida i teretu posljedica rata koji nose žene/udovice čiji muževi nisu preživjeli genocid. U predavanju na temu „Traumatično odrastanje u konzervativnim kulturama: mogu li patrijarhalne majke odgojiti slobodoumne kćeri?“, doc. Edisa Gazetić govorila je o odnosima u patrijarhalnim kulturama koji su konstruirani tako da većinu srodničkih relacija najčešće prate pojmovi: šutnja, krivnja, kažnjavanje, uskraćivanje slobode izbora. Gazetić dalje navodi da su životi sinova, a posebno kćeri obilježeni zlostavljačkim strategijama odgajanja, te stoga ne čudi da se u kulturi, odnosno u književnosti, kao jedini otpor spram rigidnih pravila pojavljuje smrt – samoubojstvo, zaključujući da je paradoksalno da na takav način kćeri rješavaju sukobe sa roditeljima i da je smrt često jedino ogledalo njihove slobodne volje.
U nastojanju da iz perspektive oralne historije bolje razumijemo povezanost konflikta, psihosocijalne traume, njenih posljedica i kulture sjećanja, Patrick

McCarthy, Amra Delić i Branka Antić Štauber, prezentirali su knjigu After the Fall: Srebrenica survivors in St. Louis (Nakon pada - preživjeli Srebreničani u St. Louisu), autora Patricka McCarthyja, Toma Madaya i Davida Rohdea. Ova vrlo dragocjena knjiga odslikava hronologiju događaja tokom rata u BiH ranih '90-tih godina prošloga stoljeća, zbivanja prije i nakon pada Srebrenice, služeći ujedno i kao „kolektivni svjedok“ koji putem intervjua, narativa i impresivnih fotografija dokumentirano prenosi priče i sjećanja preživjelih svjedoka/inja sramotnog i najstrašnijeg zločina nakon II Svjetskog rata koji se dogodio u tzv. „zaštićenoj zoni UN-a“. Nakon pada govori o svim dimenzijama srebreničke tragedije i životu poslije nekoliko članova jedne šire porodice koji su preživjeli genocid.
U nastavku ovoga skupa Patrick McCarthy održao je i prezentaciju pod naslovom:  A Home Far from Home: The Bosnian Community in St. Louis, u kojoj je govorio o marginaliziranim zajednicama i problemima njihove integracije, te o naporima koji su uloženi u St. Louisu da se bosanskoj zajednici koja je tamo našla utočište od rata pomogne u socijalnoj integraciji i očuvanju kulturnog identiteta. Dr. Branka Antić Štauber prezentirala je radno-okupacionu terapiju kao model suočavanja i psihosocijalnog oporavka preživjelih žena u Srebrenicipod naslovom Cvijetna dolina, ukazujući na značaj rehabilitacije i socijalne inkluzije osoba traumatiziranih ratom.
Prof. Damir Arsenijević prezentirao je radnu grupu „Vic, rat, genocid“, čiji je cilj da istraži vic kao jedan od oblika govora o ratu i genocidu i da doprinese boljem razumijevanju mehanizama takvog govora i efekata koje proizvodi u društvu. Arsenijevićeva grupa postavlja i istražuje vic kao specifičan oblik svjedočenja, a u njegovoj analizi fokus će biti na nesvjesnim utjecajima koji dominiraju nad našim govorom i jezikom.
Prof. Jasmina Husanović u izlaganju na temu Protiv upravljanja traumom kroz politiku terora: nove solidarnosti u kulturnoj produkciji, proizvodnji znanja i društvenom aktivizmu, iz ugla kritičke pedagogije fokusirala se na analizu problema vezano za modeliranje pamćenja kroz kulturu traume i aktualnu produkciju znanja na univerzitetima, kritizirajući identitarne politike i afirmirajući značaj kolaborativne emancipativne prakse u trouglu umjetnosti, teorije i aktivizma. Kao imperativ, prof. Husanović navodi otvaranje učionica u zajednici s ciljem proizvodnje novoga znanja.
Srđan Šušnica je svojim izlaganjem na temu Kultura zaborava ili sjećanja: promjena identiteta grada Banja Luke pokušao osvijetliti procese nasilnog kulturno-etničkog „čišćenja“ javnog prostora kroz brisanje narativa iz kulturne memorije, razvijanje kulture sjećanja na temelju zaborava i politiku kulturocida   

koja još uvijek traje. Rade Radovanović, u izlaganju na temu Pate li monstrumi od noćnih mora?, ističe da: “Velika istorija” - čak i kada nije diktirana interesima “pobednika” -  često prikriva ili prekriva  ljudsko i DOBRO i  ZLO. Ne beleži ili potiskuje konkretne i žrtve i dželate, i heroje i zločince , prepuštajući ih  ZAVERI ĆUTANJA.“
Predavanje na temu Govor mržnje u online medijima u BH održao je doc. Enes Osmančević, ukazujući na jedan od najvećih problema javne komunikacije, posebno potaknut mogućnostima anonimne komunikacije i interakcije na internetu. Osmančević analizira različita poimanja govora mržnje i podsjeća na eskalaciju govora mržnje devedesetih godina dvadesetog stoljeća u medijima bivše Jugoslavije, navodi primjere govora mržnje u on-line medijima u Bosni i Hercegovini, uz osvrt na neke od mogućnosti suzbijanja diskriminirajućeg i mrziteljskog govora.
U znak sjećanja na žrtve genocida, tokom drugog dana ovoga skupa održana je sesija tranzicijske pravde: Suočenje s prošlošću - Transformiranje budućnosti u Memorijalu Potočari, gdje su učesnici prisustvovali času historije, pogledali dokumentarni film o genocidu počinjenom u Srebrenici i odali počast žrtvama. S ciljem prepoznavanja značaja grupne psihodinamike te potpunijeg razumijevanja grupnog identiteta, korijena i posljedica socijalne traume, učesnici su sudjelovali i u radu velike grupe, tokom koje su imali priliku podijeliti vlastita osjećanja u vezi sa gore navedenim sadržajima, kao i vlastita iskustva iz proteklog rata u regionu. U završnom dijelu programa organizirano je druženje sa “ženama Srebrenice”, koje su govorile o proživljenim ratnim traumama, gubicima i tranzicijskom kontekstu u kojem danas žive.
Na zatvaranju prve TPO/PILAR Konferencije i Interdisciplinarne učionice dr. Amra Delić, govorila je o pojmu “izabrane trauma”, tj. procesu psihologiziranja i mitologiziranja izabranog traumatskog događaja od strane velike grupe, inter- i transgeneracijskom prijenosu osjećanja vezanih za trauma, posljedičnim psihološkim zadacima i odgovornosti budućih generacija. Zaključeno je da završetak nedovršenih psiholoških procesa i konstruktivno suočavanje s prošlošću putem dekonstrukcije mitova i “historiografskih ratova” koji se još uvijek vode na ovim prostorima, učenja iz povijesnih grešaka, razvoja suosjećanja sa žrtvama i dijaloga, predstavljaju jedini ispravan put koji vodi kolektivnom ozdravljenju, ponovnoj izgradnji povjerenja i pomirenju. S ciljem prevencije revanšizma, novih sukoba i kolektivnog nasilja planiran je nastavak interdisciplinarne i multinacionalne suradnje u okviru TPO Programa za interdisciplinarno učenje i istraživanja kao jedne od platformi koja bi trebala doprinijeti daljoj rekonstrukciji i izgradnji mira.