Dana 23. augusta/kolovoza 2014. godine, u okviru TPO Programa za interdisciplinarno učenje i istraživanja (PIUIS), u Jajcu je održana II Interdisciplinarna učionica  “Trauma, pamćenje, ozdravljenje“.
Na II Interdisciplinarnoj učionici, u okviru teme kultura pamćenja i sjećanja, učestvovali su eminentni znanstvenici/ce i aktivisti/ice iz BiH, akademik Dubravko Lovrenović, doc. dr. Zlatiborka Popov Momčinović, dr. Amra Delić, doc. dr. Alisa Mahmutović i bosanskohercegovački i australijski akademski vajar Adis Fejzić.
Prisutni su bili predstavnici/ce udruženja “Naš glas” iz Tuzle, studenti/ce Edukacijskog fakulteta Travnik, Medicinskog fakulteta Tuzla , Filozofskog fakulteta (Wien), Arhitektonskog fakulteta (UMASS Boston),  nevladinih organizacija iz Travnika, Srednje škole Jajce,  Studio za kulturni aktivizam,  kao i predstavnici Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajce.
Skup je otvorila dr. Amra Delić, koja je prisutne upoznala sa radom i ciljevima PIUIS-a koji se tiču suočavanja s prošlošću, tačnije s traumama koje bosanskohercegovačko društvo čine zarobljenim i nemoćnim u oslobađanju od tradicije i pritiska ratne prošlosti. Također, dr. Delić je ukazala i na razornu moć  „izabranih trauma“  koje se transgeneracijski prenose na cijelom južnoslavenskom prostoru, i koje se izravno reflektiraju na bosanskohercegovačko društvo.

Dok je prof. Lovrenović potencirao brojne kulturno-historijske potencijale koji bi se mogli iskoristiti u procesu pomirenja u Jajcu, a koji se ne koriste usljed našeg vezivanja za traumatična mjesta u prošlosti, umjesto da se prošlost preispita, Adis Fejzić se fokusirao na značaj umjetnosti u suočavanju sa traumatskim iskustvima, stvarnim ili imaginarnim. U nizu funkcija koje umjetnost ima, Adis izdvaja Sjećanje i Nadu u njenoj Janusovskoj naravi jer sjećanje i nada mogu sa sobom nositi i traumatizirajući i terapeutski momenat. S druge strane, prof. Popov Momčinović je naglasila da se pomirenju, kao procesu koji se dešava kako na razini svakodnevnice tako i na nivou različitih inicijativa koje se sprovode, a i iznova proizvode u kontekstu bh. društva, treba prići i sa tzv. rodnog aspekta jer za takav jedan pristup ima više razloga, pogotovo ako se ima u vidu da žene nisu bile akterke ratnih i konfliktnih zbivanja, te da su se angažirale u različitim mirovnjačkim aktivnostima, pri čemu su njihovi glasovi sistematski ušutkivani i skrajnuti na margine.
Zaključak ovoga skupa jeste da postoji potreba da se razvijaju vlastite studije sjećanja koje bi proizvodile znanje sa Periferije budući da se pokazalo da je znanje koje dolazi iz Centra umnogome neprimjenjivo jer ne polazi od višestruko kompleksnih karakteristika društava sa periferije.