24.januara 2019. godine u prostorijama IMIC-a, razgovarali smo sa doc.dr. Julijanom Mladenovskom-Tešijom na temu «Ko ima pravo govoriti o Bogu?».
Krećući se kroz prostor dijaloga i rasprave te razmišljajući o važnosti potrebe da se o Bogu priča došlo se do zaključka da o Bogu imaju pravo govoriti svi, čak i oni koji ne vjeruju te da bi govor o Bogu trebao nastati kao rezultat iskustva s "Bogom strasti".
Bog metafizike je proglašen mrtvim još u doba nihilizma, s Nietzscheom. Heidegger je razumio njegov krik - svrgnut je nadosjetilni Bog, ali i vrijednosti koje mu se pripisuju. No, proces očuvanja njegovog mjesta nije prestao. Nakon što je nestao takav Bog, njegovo mjesto je i dalje očuvano kao ono koje je postalo prazno - tražilo se i dogodilo se popunjavanje tog mjesta doktrinama: političkim i vjerskim, komunističkim, kapitalističkim. Na našim prostorima on je prisutan od početka 1990tih, kada se religija prihvatila biti nositeljicom nacionalnog identiteta i zaštitnicom nacionalnih interesa. To je rezultiralo zloupotrebom religijskih simbola i religijskog govora u javnom prostoru posebice u suočavanju s drugim koji se smatrao različitim te ugrozom za vlastitu opstojnost.  
Tamo gdje "religija straha" prodire u kršćanstvo (a slično je i s ostalim religijama), vjera je nerijetko silovana i zloupotrebljena upravo od onih koji se smatraju njezinim najboljim čuvarima.

Svaki od modusa govora o Bogu iziskivaju otvorenost, spremnost da se odgovori "zovu" na govor jezika te sluša "odazivom tišine" jer u riječi je sabrana tišina, a riječ govori u tišini. Ona je odgovor utemeljen na slušanju. Čovjekov život odvija se između šutnje i govora; između tišine i riječi. Istinski vjernički govor o Bogu je onaj koji omogućava susret s Drugim, s njegovim/njenim licem. Izvan odnosa s ljudima, nije moguća nikakva spoznaja Boga. Drugi je mjesto metafizičke istine i neophodan za moj odnos s Bogom. On ne igra ulogu posrednika. Drugi nije utjelovljenje Boga, nego je, preko svoga lica manifestacija uzvišenosti gdje se Bog objavljuje."
Tako Bog biva istrgnut iz objektivnosti. No, takav Bog uznemiruje red mišljenja. Nije ga moguće tematizirati, objektivirati, dogmatizirati, ne može ga se opredmetiti, nije ga moguće čak ni do kraja spoznati. On prelazi ljudske sposobnosti. Govoreći o toleranciji također naglašeno je da ona nije samo pitanje donošenja i sprovođenja zakona, već se se mora prakticirati u svakodnevnom životu. To nije jednostavno jer znači da vjernici kao i nevjernici jedni drugima dopuštaju da gaje svoja uverenja te da obavljaju praksu i žive život na način na koji, oni sami, ga odbacuju. Dopustiti da onaj drugi jest, onakav kakav jest, mora biti u reciprocitetu i mora počivati na svijesti da svi mi pripadamo jednoj, ljudskoj zajednici u kojoj imamo podjednaka prava, ali i takvoj zajednici u kojoj imamo odgovornost za ono što u javnom prostoru izgovaramo ili činimo.