Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanj - UNIGEM je projekat u kojem su doprinijeli  i studenti/ce Univerziteta u Zenici. Glavni cilj aktivnosti bio je potaknuti zainteresovanost i razgovor o mnogobrojnim problemima koji postoje u široj zajednici, a koji doprinose razvoju rodno zasnovanog nasilja. Povodom kampanje ,,16 dana aktivizma“ studenti/ce su realizovali niz aktivnosti:

Aktivnost „Studentice/i za Studentice/e“ podrazumijevala je, kroz razna djela svjetske i domaća poezije i proze, poznate pjesme, ispovijesti žrtava nasilja i diskusiju, ukazati na probleme rodne neravnopravnosti, nasilja u porodici, diskrimincije. Svaka od izvedenih tačaka proklamirala je problem rodne nejednakopravnosti i na poseban književni način prikazivala položaj i emocije žena. Poseban domen ove aktivnosti je diskusija u kojoj su učesnici i učesnice kazali kako sada prvi put posmatraju književna djela kroz prizmu rodne nejednakopravnosti i da je većina njih imala posredni ili neposredni kontakt sa rodno zasnovanim nasiljem o kome do sada nisu ni sa kim razgovarali.

Studenti/ce koji su izlagali/e djela su: Semra Bukva (Svijet ipak pripada muškarcima-autorice Šole Volpi), Ahmed Smolo (Superžena na prodaju-autorice Lejle Farđami), Ena Sikira (Poražavajuća tišina-autorice Šole Volpi), Almin Musić (odlomak iz publikacije Misli šta slušaš-autorice Azre Hajdarević), Jasmina Horić (Sveti Lazar-Silvija Plat), Lejla Komarac (O pripovijetci Duga-autora Dinka Šimunovića), Ilhan Osmanović (Ispovijest žrtve porodičnog nasilja), Vehid Veispahić (pjesma Praktična žena grupe

Drugu aktivnost koju su studenti/ce realizovali je edukativna izložba u Biblioteci i čitaonica Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Kroz 22 slike koje nisu umjetničke, prikazati „začarani krug“ predsrasuda, diskriminacije, rodno zasnovanog nasilja i proces njihovog rješavanja. Slike su predstavljale: muška šaka i ženska osoba, znak jednakosti i nejednakosti između spolova, dijete koje sluša porodično nasilje, vrpca bijele boje na narandžastoj podlozi, policijsko auto, sigurna kuća, 8. mart, žena s nanesenim povredama, žena koja viče na muškarca, sigurna kuća i druge prikladne slike. Kao studenticama i studentima Ekonomskog fakulteta posebno im je bilo zanimljivo čuti da je jedan od esencijalnih razloga zašto se žene ne odlučuju na prijavu rodno zasnovanog nasilja u porodici ekonomska/finansijska ovisnost žene o nasilniku. Realizovana izložba još uvijek stoji na mjestu izlaganja i na taj način može kontinuirano podsjećati na bitnost svakodnevnog razgovora i borbe na ovom polju.

Treća aktivnost nazvana ,,Vrpca za podizanje svijesti“ realizovala se na Metalurško-tehnološkom fakultetu, Medicinskom fakultetu, Politehničkom fakultetu i Mašinskom fakultetu. Podjela vrpci vršena je ispred fakultetskih jedinica dok su studenti i studentice bili na pauzama, čekali ispite, predavanja i sl. Podijeljeno je sve ukupno 200 vrpci. Narandžaste vrpce su bile simbol studentskih aktivnosti na Univerzitetu u Zenici u kampanji 16 dana aktivizma. Reakcije su bile pozitivne te su studenti i studentice postavljali pitanja o tome zašto baš narandžasta boja, da li je to kampanja koja je samo u BiH ili širom svijeta. Nažalost, bilo je i onih koji su prvi put čuli za proces borbe protiv rodno zasnovanog nasilja i evidentno je kako su im se jednom vrpcom otvorili novi vidici i kako ih je izuzetno zainteresovala ova tema.

Pretposljednja aktivnost bila je posjeta sigurnoj kući Udruženja „Medica“ Zenica. Sigurna kuća Udruženja „Medica“ Zenica je jedna od osam sigurnih kuća na prostoru BiH i izuzetno je bitno studentice i studente informisati o njihovom postojanju. Nekoliko studentica i studenata nisu znali uopće da sigurna kuća postoji i gdje se nalazi, što znači da je ova aktivnost bila izuzetno bitna jer je na direktan način studentice i studente upoznali sa postojanjem i radom sigurne kuće. Domaćini/ce su posebno bili/e sretni/e zbog činjenice da su u posjetu došli studenti/ce sa različitih fakultetskih jedinica, te su svi bili iznenađeni količinom postavljenih pitanja. Na kraju posjete, posebnu katarzu učesnici/e su doživjeli slušajući i gledajući jednu životnu priču osobe koja je trpjela rodno zasnovano nasilje u oružanom sukobu u BiH, ali nažalost i u miru.

Apsolutno pozitivni momenat je bio pri povratku iz Sigurne kuće  kada su studentice i studenti tako tiho i polako međusobno razgovarali i uzdisali o tome šta sve jedna žena može istrpjeti i podnijeti, a da o tome nikome ne govori. To je bio momenat istinske katarze, saosjećanja, hrabrosti i odvažnosti da se ovoj temi govori, razgovara, propagira i bori. Također, pozitivan efekat je taj što su studentice i studenti odmah pitali za priliku da volontiraju u nekim organizacijama koje se bave za zaštitom ženskih prava, što smatramo najboljim proizvodom ovih aktivnosti. Posljednja aktivnost pod nazivom Zašto mi ovo radimo? Podrazumijevala je radionicu o problemima stereotipa, predrasuda i diskriminacije. Studenti/ce su posebno navodili primjeri kako su odgajani u patrijarhalnom društvu i da se djevojčice moraju oblačiti u odjeću roze i lila boje (tzv. ženske boje), da se moraju igrati sa lutkicama i sudićima, a kako se od dječaka traži da se igraju autićima, puškama i sl. što očito odražava intenciju da dječaci moraju biti hrabri i borbeni, a djevojčice nježne i mirne, te da se to oslikava i u odraslom dobu na način kako muškarci ne plaču, a žene plaču za svaku sitnicu. Posebno je bitno naglasiti kako se na ovoj radionici razvila jedna sigurna sredina gdje su studentice govorile o problemima u ljubavnim vezama, manipulacijama koje su doživljavale i proživljavale, te da su smatrale da je to normalno, a sada ustvari vide kako je to vid nasilja. Poseban akcenat je stavljen i na pojam žrtve pa se diskutiralo o tome kako treba žrtva izgledati u očima društva, jer naše društvo žrtvom smatra samo osobu koja ima evidentne modrice, ako plače, ako ima slomljen neki ud, a u stvari žrtva ne mora imati niti jednu od pomenutih karakteristika i može biti žrtvom rodno zasnovanog nasilja.